Još otkad je prvi put hrvatskim ušima zaparalo izborno samopoticajno “Ured Predsjednice Republike”, koje je u kampanji, davno prije inauguracije inaugurirala hrvatska predsjednica gđa Kolinda Grabar Kitarović, moglo se pretpostaviti da će se nakon toga razviti živa rasprava na temu mocijskih parnjaka, obnašatelja/obnašateljica raznih (pa i predsjedničke) dužnosti te svih onih kosih crta: predsjednik/predsjednica, a da ne govorim o onome bio/bila, ga/nju, mu/joj, njegov/njezin. Jezikoslovna rasprava o navodnoj jezičnoj spolnoj neravnopravnosti tada je izostala i nitko od kolega jezikoslovaca nije bio pozvan da ukratko i ujasno objasni javnosti kako stvari stoje s jezičnom spolnom ravnopravnošću. A kada je došao onaj svečani dan, 15. veljače, predsjednica Ustavnoga suda RH gđa Jasna Omejec parafrazirala je 43. članak Zakona o ravnopravnosti spolova: “Riječi i pojmovni sklopovi koji imaju rodno značenje bez obzira jesu li u zakonima ili drugim propisima korišteni u muškom ili ženskom rodu odnose se na jednak način na muški i ženski rod”, a gđa Grabar Kitarović za njom je ponavljala riječi iz čl. 49. Zakona o izboru Predsjednika Republike Hrvatske: “Prisežem svojom čašću da ću dužnost Predsjednika Republike Hrvatske obavljati savjesno i odgovorno, na dobrobit hrvatskog naroda i svih hrvatskih državljana. Kao hrvatski državni poglavar: držat ću se Ustava i zakona, brinuti se za poštovanje ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske, bdjeti nad urednim i pravednim djelovanjem svih tijela državne vlasti, čuvati nezavisnost, opstojnost i jedinstvenost države Hrvatske. Tako mi Bog pomogao.”
Međunarodni razmjeri
Nakon inauguracije pojavili su se i neki TV prilozi o seksizmu u predsjedničkoj prisezi, a u jednome od njih uspio sam reći da tu nije riječ o seksizmu, ali drugi dio rečenice “da je tu riječ o neznanju” nije stao u TV prilog. Usput, tu su rečenicu nezgrapno povezali uz priču o prikazivanju Predsjednice u kupaćem kostimu, što jest seksizam, a ono iz prisege nije. U medijima su se o toj temi izjasnile i ženske udruge te brojne aktivistice za zaštitu prava žena, ali nijedan jezikoslovac nije bio uključen u raspravu. A riječ je zapravo o jeziku i problematičnim jezičnim situacijama o čijim bi razrješenjima ipak trebali progovoriti jezikoslovci, odnosno jezikoslovke. Priča o hrvatskome kao jeziku seksizma relativno nedavno poprimila je čak i međunarodne razmjere pa je tako prije nekoliko dana objavljeno da je Predsjednica Republike čak na jednome skupu u Americi kao primjer spolne neravnopravnosti navela vlastiti slučaj čitanja teksta prisege u muškome rodu iako hrvatski jezik ima mogućnost razlikovanja roda (koliko su je mogli razumjeti dok je govorila na engleskome, druga je stvar jer u engleskome riječi President samo dodaju ispred Mr. ili Mrs., a o drugim spolnoravnopravnim finesama da i ne govorimo, a kojih, usporedimo li ih s hrvatskim jezikom, nema ni u tragovima). Naposljetku se po medijima potegnulo pitanje promjene samoga teksta prisege, a i upitno je postalo što činiti sa svim hrvatskim zakonima, pravnim aktima i propisima koji su pisani na isti način: u muškome rodu.
Vraćam se na tekst prisege i pitam se što bi se dogodilo da je gđa Predsjednica na inauguraciji tekst prilagodila sebi kao ženi te izgovorila: “dužnost Predsjednice Republike” i “kao vrhovna državna poglavarica”, odnosno koliko je tekst prisege strogo zadana forma koja se ničim ne smije narušiti te događa li se išta bitno ako se tekst u usmenoj formi prilagodi spolu osobe koja govori. Mislim da se pretjeruje kada se tekstu zakona pridaju gotovo mitska ili magijska svojstva jer se značenje, smisao i sadržaj bilo kojeg zakona pa i predsjedničke prisege neće promijeniti ako se tekst prilagodi spolu konkretne osobe. Uostalom, poznato je da je pri ponavljanju prisege gđa Predsjednica umjesto sintagme “Republika Hrvatska” rekla samo “Republika”, očito osjećajući to redundantnim pa se ništa posebno nije dogodilo. A da je predsjednica Ustavnoga suda pročitala “dužnost Predsjednice Republike” i “kao vrhovna državna poglavarica”, ništa se posebno ne bi dogodilo, osim što bi to, s jezikoslovnoga gledišta, bilo samo djelomično ispravno jer je u prvome slučaju riječ o obnašanju dužnosti Predsjednika Republike, što je spolno neutralno i govori o funkciji, odnosno dužnosti, pa tu treba ostati muški rod, a u drugome slučaju riječ je o konkretnoj realizaciji, odnosno konkretnoj osobi koja će tu dužnost obavljati: vrhovnoj državnoj poglavarici, pa je to tako trebalo i pročitati, dakle u ženskome rodu (premda bi se i tu moglo govoriti o funkciji, odnosno dužnosti vrhovnoga državnog poglavara).
Spolna neutralnost
Dakle, da pojasnimo, u hrvatskome jeziku (i ne samo u hrvatskome) muški rod funkcionira kao spolno neutralan, odnosno pokriva oba roda, i muški i ženski, dok ženski rod pokriva samo ženski, ali ne i muški rod. To je primijenjeno u nomenklaturi, u popisima svih funkcija određenih organizacija, u svim zakonima i propisima, i to je sasvim dobro i nikako ne treba mijenjati. Funkcije, dužnosti, činovi i titule u neutralnome okružju u muškome su rodu, ali to su one prazne forme, nepopunjena mjesta koja će tek svojim osobnostima popuniti osobe muškoga i ženskoga spola. Želimo li objasniti, primjerice, strukturu većine svjetskih vlada, reći ćemo da Vladu vodi premijer, čine je ministri, koji imaju pomoćnike i savjetnike, članove operativnih skupina itd. To je onako kako se to navodi u enciklopedijskim natuknicama ili udžbenicima. A to što smo sve te dužnosti naveli u muškome rodu malokomu će zasmetati ne obraća li pozornost na to jer je hrvatski jezik takav. Tako ćemo sasvim uobičajeno pitati: Tko je predsjednik Brazila? Ili: Kako se zove ravnatelj ove škole? Ili: Tko je to odobrio? Dakle, kad nam nije poznato da Brazil ima predsjednicu ili da je na čelu te škole ravnateljica i da je to ona odobrila, pitamo u neutralnom, muškom rodu. No, odgovori moraju biti u ženskome rodu. Kad su te prazne forme, određene funkcije, dužnosti, činovi ili titule popunjeni, onda se moramo služiti mogućnošću koju hrvatski jezik ima i na tome trebamo svi poraditi da to doista tako i bude. Tu je područje u kojem se treba ostvariti ravnopravnost spolova. Ni na jednoj posjetnici, pločici na vratima, ni u jednom impresumu ili na popisu zaposlenika neke tvrtke na internetu ne bi smjela ispod ženskoga imena stajati funkcija, dužnost, čin ili titula u muškome rodu. Samo u ženskome. Na taj ćemo način doista ostvariti jezične mogućnosti hrvatskoga jezika i jezično pridonijeti rodnoj ravnopravnosti. A upravo u tome mnogi griješe.
Zagušena rečenica
Isto tako, u zakonima i drugim pravnim aktima i propisima nije potrebno navoditi i jedan i drugi rod, kao što je to učinjeno u Zakonu o ravnopravnosti spolova (čl. 20): Za pravobranitelja/icu i njegova/njezina zamjenika/icu može biti imenovan hrvatski državljanin/ka koji ima završen diplomski sveučilišni studij i koji/a je osobnim zalaganjem poznat/a javnosti u području zaštite ljudskih prava. Rečenice poput navedene nagrđuju vizualnu strukturu rečenice, umanjuju čitljivost i razumljivost, zagušuju rečenicu suvišnom spolnom alternativnošću, produžuju rečenicu (u ovom slučaju čak za 13 posto), ostavljaju previše prostora autorima da arbitriraju kako glasi ženski nastavak (ljica/ica/ca/a), a postaju idealan teren da se potkradu i pogreške, odnosno da se kao u ovoj rečenici na čak tri mjesta ne navede i ženski oblik: može biti IMENOVAN HRVATSKI državljanin/ka KOJI ima... Jasno je kako je netko osnovni tekst naknadno jezično spolnoravnopravno “popravio” pa je načinio i brojne pogreške.
I na kraju možemo zaključiti da gđa Grabar Kitarović kao vrhovna državna poglavarica obnaša dužnost Predsjednika Republike i kao takva s punim je pravom trebala tako i izreći prisegu, a tako ju je trebala i pročitati predsjednica Ustavnoga suda Jasna Omejec, koja obnaša dužnost predsjednika Ustavnoga suda. Potpuno je nepotrebno rodno mijenjati tekst prisege Predsjednika Republike Hrvatske u pisanoj formi, a ne treba to činiti ni sa svim zakonima, propisima i aktima. Dovoljno je u konkretnoj situaciji, s konkretnom osobom, ad hoc primijeniti tekst rodno primjeren za konkretnu osobu i tako na pravi način pokazati kako hrvatski jezik nije seksistički i kako se zapravo ništa sadržajno i smisleno ne mijenja ako se tako učini.