Prošlu 2011. godinu većina Britanaca pamtit će po spektakularnom vjenčanju budućeg monarha, princa Williama i njegove Kate, po skandalu hakiranja Murdochova tabloida News of the World i ljetnim nemirima zbog kojih je London danima bio u znaku razbijenih izloga i ulica u plamenu.
Trgovci nekretnina tu će godinu ipak pamtiti po prodaji najskupljeg stana u Ujedinjenom Kraljevstvu. Tek što je dovršen stambeni kompleks One Hyde Park, svrsishodno smješten između možda najluksuznije robne kuće na svijetu Harrods i rascvjetanog Hyde Parka, gradom je odjeknula vijest da je Rinat Akhmetov za svoj penthouse izdvojio 136,6 milijuna funti (milijardu i tristo tisuća kuna). Priča se da je 44-godišnji Akhmetov, inače najbogatiji čovjek Ukrajine, na preuređenje novog londonskog doma potrošio dodatnih šezdeset milijuna funti. Staklena zgrada danas se zrcali fasadama okolnih viktorijanskih vila, a unatoč svjetlećem logotipu Rolex, čija se prodavaonica nalazi u prizemlju, djeluje prazno.
Oni manje upućeni pomislili bi da je projekt neuspio. Bili bi u krivu. U stvarnosti, Akhmetov i njegovi susjedi, među kojima su katarski premijer šeik Hamad bin Jassim bin Jabr al-Thani i kazahtanski kralj bakra Vladimir Kim, rijetko borave na istom mjestu više od nekoliko dana. Njihove adrese mijenjaju se tjedan za tjednom između Londona, Moskve, Ženeve, Dubaija, Hong Konga, New Yorka, Hamptonsa, Mumbaija i Beijinga ili megajahti usidrenih, ovisno o sezoni, na Karibima ili Mediteranu. Katkad su u salonima svojih privatnih aviona ili u intimi najskupljih restorana na svijetu. Uglavnom, njihova svakodnevica odvodi ih daleko od nas, čime dokazuju da zaključak koji je F. Scott Fitzgerald donio prije gotovo stotinu godina vrijedi i danas: bogataši su drugačiji od tebe i mene.
Malo je onih koji su se u to imali bolju priliku uvjeriti od Chrystie Freeland, autorice novog književnog hita “Plutokrati”. Poslovna novinarka koja je kao dugogodišnja dopisnica iz Moskve izbliza pratila nastajanje ruskih oligarha devedesetih, a poslije kao urednica Financial Timesa i medijske kuće Thompson Reuters ćaskala s plutokratima u europskim skijalištima te na zabavama u Londonu i na Manthattanu, upozorava nas: “Zaboravite na jedan posto stanovništva protiv kojih prosvjeduje Occupy Wall Street. Ja govorim o mnogo bogatijoj vrsti, o onima koji čine 0,1 posto stanovništva svijeta. Njihov rast jedna je od najvažnijih političkih, ekonomskih i socijalnih priča našeg vremena”, tvrdi Freeland.
U svijet tog privilegiranog postotka i sama sam provirila, prateći nekoliko sinova i kćeri oligarha i političkih moćnika iz zemalja bivšeg SSSR-a i Kine s kojima sam dijelila školske klupe tijekom magisterija u Londonu. O britanskoj metropoli Freeland je rekla: “O, London je divan grad za plutokrate, jedno od njihovih omiljenih mjesta! Engleski je lingua franca za superelitu, što znači da je, uz svoje elegantne građevine i pogodni porezni sustav za strance, Britanija nadasve popularno mjesto.
Dio razloga je i u tome što je u Britaniji sve na prodaju, za one koji imaju dobru ponudu, pa i željeznice, ceste, robne kuće i vodovod. Moj osobni uzorak, plutokratski juniori, ipak su se više zanosili ponudom grada u kojoj su mogli nesmetano uživati. Promatrala sam ih kako ih ispred zgrade fakulteta čekaju vozači u automobilima zatamnjenih stakla ili parkirani Porschei kojima bi nakon predavanja jurili u zapadne dijelove grada.
CIJELI ČLANAK PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU MAGAZINA