ZAGREB - Vedran Pavlek (37) već trinaestu sezonu obavlja direktorsku funkciju u Hrvatskom skijaškom savezu. Njegove dugogodišnje funkcije, i to direktora hrvatskih alpskih skijaških reprezentacija, direktora hrvatskog alpskog ski poola, direktora Snow Queen Trophy utrke Svjetskog kupa na Sljemenu i glavnog menadžera Janice i Ivice Kostelića , donijele su mu status alfe i omege hrvatskog profesionalnog skijanja, koji prije njegova angažmana praktički i nije postojao.
Skijašku karijeru okončao je dosta rano, već s 25 godina. Najbolje rezultate, u slalomu i veleslalomu, zabilježio je 1993. godine na Svjetskom prvenstvu u Morioi, kad je kao 19-godišnjak zauzeo 27. mjesto, godine 1994. na Olimpijskim igrama u Lillehameru zauzeo je 27. mjesto a 1996. je na Svjetskom prvenstvu u Sierra Nevadi u slalomu bio 21. Dvaput je bio blizu druge vožnje u Svjetskom kupu. Jednom je bio 32. u Kranjskoj Gori, nedostajale su mu 24 stotinke za drugu vožnju, a jednom je bio i 37., kad mu je do druge vožnje nedostajala 41 stotinka.
U to doba Pavlek je bio svojevrsna bijela vrana. Natjecateljskim skijanjem tad se u nas praktički nitko nije bavio, osim njega. Njegovi rezultati danas možda djeluju skromno u odnosu na postignuća Ivice i Janice Kostelić, pa i Ane Jelušić, no i za njihove uspjehe je, jednim dijelom, zaslužan upravo njegov entuzijazam.
I danas živi u roditeljskoj kući u Gračanima s majkom, koja je ljuta na njega zato što nikad nije diplomirao. Majka kaže da je zadnju ozbiljnu, trogodišnju vezu imao još kao 25-godišnjak. Razmišljao je o braku, ali se to još nije dogodilo.
Koliko je utonuo u skijanje, osobito ovih dana, kad priprema sljemensku utrku Svjetskog kupa koja će se ove godine održati sedmi put, govori i to da se Zagrebom vozi odjeven u skijaško odijelo i s pancericama na nogama. Kaže da se naviknuo tako voziti, premda se to, u najmanju ruku, čini nerazumnim.
• Jeste li možda krenuli na brdo sa skijama zato što ste odrasli podno Sljemena?
- Može biti. Djelomično. Moji su roditelji tražili kamo bi me poslali na zimovanje. Tata je poznavao neke ljude u Skijaškom klubu Zagreb. Učlanili su me, svidjelo mi se. Prve tri godine bila su to klasična zimovanja, a onda sam počeo trenirati. Prvo na Sljemenu. Uključio sam se u klupsku natjecateljsku sekciju i moje je skijanje postajalo sve ozbiljnije.
• Jeste li 1984. pratili Zimsku olimpijadu u Sarajevu?
- Sjećam se dana kad je Jure Franko osvajao srebrnu medalju u slalomu. Bio sam tada među Cicibanima, tako se zvala kategorija najmlađih skijaša. Tada nisam imao niti 11 godina. Vozili smo se na utrku nekim starim kombijem i tražili gdje bismo mogli stati uz cestu i pogledati tu utrku.
• Vaši su uzori vjerojatno bili tadašnji veliki slovenski skijaši...
- Da, upoznao sam ih još i ranije. Bio sam u pionirskoj, a poslije i juniorskoj selekciji bivše Jugoslavije. Gledali smo na njih onako kako danas naši klinci gledaju na Ivicu i Janicu Kostelić. Sretan si kad ih vidiš ili, ne daj Bože, treniraš s njima na istom brdu. Poslije sam s nekima od njih postao dobar prijatelj. Dobar sam bio s pokojnim Rokom Petrovićem, pa i s Bojanom Križajem. Mateju Svet ne poznajem toliko dobro. Bili su tu i Boris Strel, Tomaž Čižman, Jure Franko. A pogotovo sam se družio s ovom novijom generacijom slovenskih skijaša, Jurom Koširom, Urškom Hrovat, Špelom Pretnar. Do raspada Jugoslavije bio sam jedini skijaški reprezentativac, pionir i mlađi junior, koji nije dolazio iz Slovenije. Poslije raspada, u ratno doba, ostao sam u dobrim odnosima sa slovenskim skijašima i njihovim savezom. Naš je skijaški savez te 1991. bio u povojima, nije bilo ni novca ni mogućnosti. Uspio sam se izboriti za to da treniram s njima sljedećih nekoliko godina.
• Kad ste shvatili da i nakon natjecateljske karijere želite ostati u skijanju?
- Otprilike 1996. godine stisla su me leđa. Dotad sam vrlo često radio sam. Ne zato što sam to htio, nego zato što su takve bile okolnosti. Vrlo često nisam imao trenera. Povremeno me je trenirao Slaviša Vajner, kasniji trener naših reprezentacija. Budući da nismo imali novca, išao je sa mnom samo na neka natjecanja. Nadalje, sam sam uređivao skije, vozio se, bio vlastiti menadžer. S jedne strane, to mi je oduzimalo mnogo vremena i koncentracije potrebne za natjecanje i to su, zacijelo, razlozi koji su me odvukli od boljih, značajnijih rezultata. No, s druge strane, cijeli mi je taj trud donio iskustvo, samostalnost, poznanstva s važnim ljudima u skijanju. Dakle, u relativno kratkoj karijeri dodatno me ograničila bolest, diskus hernia, nekoliko mjeseci nisam mogao trenirati. Poslije mi je bilo bolje, ali se bolest vraćala. Tako da sam već na početku sezone 1997./’98. odlučio okončati karijeru na Olimpijskim igrama u Naganu. Potom sam se dogovorio s Antom Kostelićem Gipsom da se brinem o njegovu radu i njegovoj djeci. Također, uvidio sam da imamo talentiranu generaciju posve mladih skijaša, Anu Jelušić, Niku Fleiss i Natka Zrnčića Dima, koji bi mogli nešto napraviti. Dakako, prvenstvo su imali Janica i Ivica Kostelić. Dakle, već nakon Olimpijade u Naganu počeo sam neformalno pripremati sezonu za našu reprezentaciju da bih u svibnju 1998. i formalno bio imenovan direktorom reprezentacije i ski poola.
• Kako je te 1998. bila organizirana reprezentacija? S koliko ste novca raspolagali?
- U tom trenutku imali smo prostoriju od nekih dvanaest četvornih metara, bez telefaksa i kompjutora, samo s telefonom, hrpom papira i hrpom dugova. Sponzora, naravno, nije bilo, a nešto je novca bio davao Hrvatski olimpijski odbor. U principu, snalazili smo se svako za sebe, kako je tko već mogao. Obitelj Kostelić snalazila se za sebe, ostali isto. Uz pomoć privatnih veza i poznanstava uspio sam pribaviti prve sponzore, privoliti na suradnju proizvođače opreme. Tako da smo u prvoj sezoni uspjeli zatvoriti budžet od pola milijuna njemačkih maraka. U to doba to nije bilo malo novca, dovoljno da pokrijemo sezonu za Janicu i Ivicu i pokrenemo rad s još nekolicinom mladih skijaša. Tad su u program ušli Ana Jelušić, Nika Fleiss i Natko Zrnčić Dim.
• S vremenom, koliki vam je postao budžet?
- U našoj najuspješnijoj sezoni, dakle onoj 2005./’06., dogurali smo, samo za reprezentaciju, do proračuna od oko tri milijuna eura.
• Koliko se u proteklih deset godina doista omasovilo naše natjecateljsko alpsko skijanje?
- Važno je, dakako, naglasiti da skijanje nije stiglo u Hrvatsku s obitelji Kostelić ili s Vedranom Pavlekom . Dakako, obitelj Kostelić je jako pomogla popularizaciji skijanja, no skijalo se i prije, i na Sljemenu. Hrvatska je i u doba bivše Jugoslavije imala solidnih skijaša, ali uvijek su Slovenci dominirali i Hrvati kraj njih nisu mogli, da tako kažem, isplivati. No, mediji su uz Kosteliće počeli sustavno pratiti skijanje. S druge strane, treba reći da među Hrvatima ima mnogo rekreativnih skijaša, što najbolje pokazuju kilometarske kolone automobila što nakon Nove godine krenu na zapad prema Sloveniji, Austriji i dalje.
• Alpsko skijanje je brutalan sport u kojem nije pitanje hoćete li se ozlijediti, nego kad ćete se ozlijediti. Zato je nezahvalno prognozirati buduće karijere, no ima li, među našim kadetima, neka potencijalna svjetska klasa?
- Ima. Prvo o sadašnjim seniorima. Natko Zrnčić Dim i Ana Jelušić već su dokazali da mogu. Čvrsto vjerujem da zapažene rezultate može postići i Dalibor Šamšal. Njega muči, što se kaže, problem u glavi. Na treninzima zbilja ide kao lud. Jedan smo od saveza koji jako mnogo radi s mladima i ulaže u njih. Uzimamo u program skijaše od 12 do 13 godina, što neki drugi savezi i ne pokušavaju. Onima najboljima, koje zapazimo među mladima, posvećujemo najveću moguću pažnju. Zato smo već imali pobjednike i medalje s Trofeja Topolino, neslužbenog svjetskog prvenstva za uzrast do 15 godina. Čvrsto vjerujem da ćemo i ubuduće imati skijaše koji će biti među prvih trideset u utrkama Svjetskog kupa, i među prvih petnaest, a možda i među prvih deset. Međutim, ne možemo očekivati da će se samo tako pojaviti neki novi Ivice i Janice, to je iluzija. No, solidne rezultate možemo imati.
• Ima li smisla hrvatsko skijanje uopće uspoređivati sa slovenskim?
- Slovenija, s jedne strane, jest naš uzor, još od bivše Jugoslavije, u kojoj je cijelo skijanje bilo pod njima. No, nismo se samo ugledali na njih, nego i na ostale. Kad je posrijedi organizacija, tu smo već postigli zavidnu razinu. Dakako, naš je problem što nemamo i ne možemo imati toliku skijašku bazu kao Slovenci. Imamo praktički dva i pol skijališta, Sljeme, Platak i Bjelolasicu. Da imamo više skijališta i širu bazu, uvjeren sam da bismo s ovom ekspanzijom popularnosti u doba Janice i Ivice, neovisno o tome što skijanje nije jeftin sport, mogli producirati mnogo više talentiranih i uspješnih skijaša.
• Koliko stoji podvorba jednoga skijaša u Svjetskom kupu?
- To, dakako, ovisi o više čimbenika. Nastupa li skijaš sam ili u ekipi. Vozi li sve discipline ili samo jednu. U nas možemo reći da sezona Svjetskog kupa “po glavi” stoji od sto do šesto tisuća eura. Konkretno, kad imate čovjeka koji vozi sve discipline, poput Natka Zrnčića Dima, koji i nije, recimo, u rangu Ivice Kostelića, morate mu osigurati najmanje tri čovjeka u pratnji. Kad tome pribrojite putovanja, automobile i opremu, to nije mali trošak.