Gotovo dvije godine nakon što je Njemačka napala Poljsku 1939., Drugi svjetski rat dodirnuo je i Kraljevinu Jugoslaviju. Za sukob nisu bile spremne ni političke elite, a ni vojska. Odlučnosti da se učini nešto imali su tek malobrojni, oni koji su željeli mijenjati kraljevski poredak, kojima je neprimjereno zvučala krilatica Vladka Mačeka, šefa HSS-a, da se mali skrivaju dok se veliki tuku, i politika krvavog revolucionara Ante Pavelića, koji je odmah usvojio rasne zakone i započeo s istrebljenjima u marionetskoj državi koja je ostala do samog kraja uz Nijemce. Poziv za borbu, koji je bio više toga u jednom: i osveta i antifašistički otpor i revolucija i bijeg od ubijanja, imala je ilegalna KPJ. Hazarderska je bila cijela konstrukcija, vjera da će se rat završiti brzo, pa i da naoružani seljaci ili ilegalci komunisti mogu pobijediti najbolju vojsku na svijetu. Komunistička partija pripremala se za borbu, imala je dovoljno fanatiziranih pristaša, ali i obrazovanih mladih ljudi koji su vjerovali u misiju, promjenu. Ključna je bila vještina da se vodstvo jedne male skupine učini dovoljno atraktivnom za najširu i različitu koaliciju nezadovoljnih ili ugroženih. Antifašistička platforma bila je dovoljno široka za konsenzus, svjetska dimenzija borbe dobra i zla, olakšala je novačenje.
Iskorištena prilika
Rat je učinio da se cijela Europa pomalo nasloni ulijevo. To je Josipu Brozu Titu i njegovim partizanima pomoglo. Ponajviše je Titu u supotstavljanju vlasti tijekom rata koristila sila, spremnost da se sila upotrijebi i nespremnost da se pregovara oko podjele vlasti koju je stekao boreći se. To je vrijedilo i za Staljina i Churchilla, koji su u listopadu 1944. dogovorili raspodjelu utjecaja u Jugoslaviji, ali bez da su računali da se na sve mora privoljeti Tito, koji je na terenu, tamo gdje su bili partizani, držao 100% utjecaja i nije mogao zamisliti da se on treba dijeliti. Gerile ili pokreti otpora nacističkim snagama tijekom rata postojali su u Grčkoj, Albaniji, Francuskoj, Italiji, Poljskoj, ali jugoslavenski je partizanski pokret bio najveći, politički i najuspješniji. Rat je stvorio mogućnost da se Tito pretvori u prvog čovjeka europskog jugoistoka. On je bio dovoljno sposoban da priliku iskoristi, a nakon toga vlast zadrži pa i po cijenu prekida odnosa s najbližim ratnim suradnicima, Đilasom, Rankovićem, Žujevićem, Hebrangom...
Kraljevina Jugoslavija potkraj tridesetih godina 20. stoljeća pokušavala je ubrzano razriješiti probleme koji su godinama onemogućavali njezinu stabilizaciju. Princ Pavle Karađorđević isprva je vladao slično kao i njegov ubijeni bratić Aleksandar, no onda se odlučno krenulo rješavanju “hrvatskog pitanja”. Umire li se Hrvati, mogao se pronaći način da se zemlja stabilizira iznutra i zadrži izvan ratnog vihora koji je zapljusnuo svijet. Ratovalo se u Grčkoj, Albaniju su anektirali Talijani, Francusku su osvojili Nijemci, Čehoslovačke i Poljske više nije bilo na političkoj karti, sve druge zemlje oko Jugoslavije bile su saveznice sila Osovine. Jugoslavija je bila izolirana, na rubu. Europski jugoistok Hitleru nije bio važan, osim kao izvor sirovina i mjesto komunikacije s Grčkom.
Lomljenje Jugoslavije
Kraljevina Jugoslavija i Njemačka imale su solidne odnose od nastanka nove države, pa sve do ožujka 1941. Njemačka je postupno postajala sve dominantnija u gospodarstvu. Ono što je još trebalo učiniti bio je pristup Trojnom paktu i to je vlada Cvetković-Maček 1941. učinila. Tek nakon što je u Beogradu došlo do prevrata 25. ožujka 1941., Hitler je zapovijedio da se Jugoslavija razlomi, a na teritoriju države koja je nestala započeo je rat koji je bio i građanski i okupacija, u kojem se dogodio Holokaust i užasni zločini. Zbog Hitlera, sasvim sigurno i bez ijedne puške otpora, s teritorija Jugoslavije nestali bi gotovo svi Nijemci i Židovi; prvi zato jer bi bili iseljeni, drugi jer ih je Hitler želio istrijebiti.
Brzi poraz vojske Kraljevine Jugoslavije manje je iznenadio no nesposobnost da iza kapitulacije, razbijene snage organiziraju značajniji pokret otpora. Zato uplitanje Ujedinjenog Kraljevstva u jugoslavenske prilike i utjecaj na časnike pučiste nije donio puno, osim vlade u izbjeglištvu i katastrofalnog krvoprolića. Josip Broz Tito u Zagrebu je u vrijeme kada je Kraljevina Jugoslavija prestala postojati. U Zagrebu je živio od povratka u zemlju iz Moskve gdje je bio u vrijeme najgorih Staljinovih čistki. Preživio je Hotel Lux bez da je izgubio vjeru u prvu zemlju socijalizma, bez da je odbacio Staljina, bez da je vjerojatno ikada naglas izgovorio bilo kakvu ozbiljniju kritiku boljševičke ideologije. Tito je bio profesionalni revolucionar. Revolucionari imaju misiju i odlučni su u ostvarenju cilja, a on se može ostvariti jedino u savezu sa sličnima. Ono što je Tito morao osjećati nakon godina u Moskvi bila je sumnja, strahovi, sasvim sigurno mnoštvo pitanja. Do tada je već zreli političar koji je djelovalo u ilegali, imao životno iskustvo građeno u Austro-Ugarskoj, Prvom svjetskom ratu, ilegalnom radu, a zbog svega je morao biti samouvjeren. Bio je hrabar, odlučan, uredan, katkada eruptivan, ali s jasnim, zacrtanim ciljem i sjajnim političkim talentom. Znao je izabrati suradnike, bio je dobar organizator. Od trenutka kada se vratio u zemlju, Tito je prestao živjeti sam. Od tada dalje više u restorane nije išao bez pratnje, do kraja života bio je praćen i čuvan.
Novi čovjek
Novi čovjek na čelu Partije bio je samouk. Ono što je naučio u Kumrovcu, pa na zanatu, nije bilo dovoljno da se izgradi vođa. U vremenu kada je 80% Hrvata ionako imalo manje od osnovne škole, kada je nepismenih bilo više od 20%, učenje i dobre intelektualne predispozicije mogle su nadoknaditi puno toga. Kumrovečki seljačić, pa šegrt i majstor, očito je bio znatiželjan i spretan. Putovao je, čitao, učio jezike. Ništa od svega nije naučio dobro. Tito nije bio ideolog, ali je prvih godina pisao puno i definirao gledanje na brojne događaje.
Surovost i odlučnost
Da je život tekao drukčije, Josip Broz Tito možda bi završio u Americi, možda bi se etablirao kao poslovni čovjek, možda bi se dalje školovao, možda bi ostao samo majstor, možda bi bio smiješni zagovornik marginalnih ideja. Rat je pretvorio ilegalnog revolucionara u gerilca i ratnika, a uspješno vođenje ratne diplomacije, surovost i odlučnost, učinilo ga je maršalom i pobjednikom.
Komunistička partija na čije je čelo Tito došao 1937. bila je ilegalna. Broj onih koji su svjesno činili nešto ilegalno, koji su zastupali ideologiju SSSR-a, države koju je Kraljevina Jugoslavija priznala posljednja u Europi, 1940., značilo je da je se moglo računati na malu, ali na vrlo odlučnu i predanu skupinu ljudi. U vrijeme masovnih partija i stranačkih vojski, za nekog tko nije posjedovao Titove osobine i odlučnost, nekoga tko bi bio manje praktičan, okružen lošijim suradnicima, mjesto šefa ilegalne paritije ne bi bilo dovoljno za važnu povijesnu ulogu. Dok je još bio samo lider zabranjene, ilegalne partije, imao je jasnu ideju da želi promijeniti svijet u skladu s onim u što je vjerovao, a do kraja života smatrao je da je komunizam put za čovječanstvo. Rat je doveo do uništenja niza skupina stanovništva, kao i razaranja društava. Mnogi su otišli, dio je kompromitiran suradnjom s Nijemcima. Hitlerovo pokretanje Drugog svjetskog rata stvorilo je uvjete za promjene vlasti posvuda u Europi, pa tako i komunističke vlade.
Poziv na ustanak
Gotovo sve europske države nakon rata promijenile su se, u mnogima se promijenilo političko usmjerenje, vanjskopolitičke afiliacije. U Jugoslaviji više nije bilo bogatih Nijemaca, Židova, Talijana, a vladajući krugovi bili su gotovo posve razvlašteni i prije nego je rat završio.
Odluka da se 4. srpnja 1941. pozove na ustanak čitavu Jugoslaviju koje tada uopće nema, bila je hrabra i hazardska. Staljinov Sovjetski Savez napadnut je 22. lipnja.
Krive odluke
Mnogi su tada postali euforični, uvjereni da će Crvenoj armiji trebati tek koji tjedan da odbiju Hitlera i osvoje svijet. Neki su predlagali da se odmah iz Beograda otputuje u Banat, pa tamo uz granicu s Rumunjskom pričeka Sovjete. Odlučeno je drukčije, ali je 4. srpnja 1941. u vili Ribnikar, upućen poziv na ustanak svim narodima. “Nije kriv hrvatski narod, svi će uvidjeti da hrvatski narod za to nije kriv”, govorio je u kući Ribnikara Tito na kritike koje su se čule posvuda u Beogradu zbog ponašanja ustaških vlasti u NDH. Pozvani su svi, različiti slojevi društva. Pobjeda je bila umotana u borbu za slobodu, protiv okupatora, ali i onih koji su ih podupirali i s njima ratovali. Osim pobjede u ratu, trebalo je onemogućiti sve koji su bili konkurencija stvaranju obnovljene zemlje. Kraljevska vlada u Londonu, u kojoj sjede političari iz Hrvatske seljačke stranke, zato je Titu daleko opasnija od Pavelićeve vlade u Zagrebu. Pavelićevu sudbinu i sudbinu NDH određivao je opći tijek rata. Kralj je mogao pretendirati na povratak i podjelu vlasti, ako ne i više od toga. To je Tito s Vladimirom Velebitom koji ga predstavlja u inozemstvu nastojao spriječiti, i to je možda najvažniji vanjskopolitički uspjeh partizanske diplomacije.
U vođenju rata bilo je propusta, krivih odluka. Titovi časnici često su bili priučeni, više hrabri no školovani oficiri. Ono što je Tita učinilo legendarnim vođom bila je spremnost da se izloži opasnosti, činjenica da je bio trajno na bojištu. Život mu je bio ugrožen barem do desanta na Drvar 1944., kada je sam pucao na Nijemce.
Skoro je poginuo kada je bomba udarila na Sutjesci 1943. “Moj pas, koji mi je svojim tijelom pokrio glavu, ležao je raskomadan... Malo dalje engleski kapetan Stewart, noge mu strče uvis...”, govorio je Tito. Hrabrost iz rata i pobjeda u ratu, kao i apsolutna pobjeda na izborima, na političkom terenu, stvorile su legendu. Tito je prerastao u državnika, još kao gerilac sastanke je imao s dvojicom od Velike trojice.
Idealna pobjeda
Josip Broz Tito bio je stvarni, djelatni antifašist i u borbi s fašizmom izvojevao je pobjedu. Bio je i komunist, revolucionar. Na vlast je došao ne samo zbog hrabrosti i sposobnosti, ne samo zbog pušaka koje su koristili njegovi borci, već i potpore koju je imao. To je politika, tako se stvara povijest.
Virtualnih boraca s vizijom budućnosti ima u svako doba, no oni su, pokatkad, predmet intelektualne historije, najčešće zaborava. Pobjeda koja je stvorena 1945. bila je idealna, jer je poražen fašizam.
Pobjeda na terenu i praksa pobjednika, bila je daleko od poželjne, često jednako loša kao i ona prethodna.
Pitanje je samo je li bila bolja od onoga što su nudila druga dvojica portretiranih - Ante i Draža ?