-Tata, zamišljeno me zapitao moj sin, dok smo šutke lijepili sličice u Paninijev album, mogu te nešto pitati? Uslijedila je dramatična pauza, a ja sam ustreptao pretpostavljajući će pitati. - A za koga ćemo mi navijati na Svjetskom prvenstvu? Uzdahnuo sam. Tog se pitanja pribojavam još od utakmice Ukrajina-Engleska. Odlučio sam da će moje ( naše) kockasto srce ovaj put kucati za igrače iz napaćene i bliske nam Obale Bjelokosti. Zašto? upita znatiželjno srce tatino, a i kči digne pogled.
Tamnoputi igrači iz te zemlje igraju lijepo, lepršavo, to je ekipa puna virtuoza i možemo se nadati da će ovaj put na svom kontinentu postići nešto značajnije. No, nije to jedina poveznica te dramatične odluke - Hrvatska i Obala Bjelokosti imaju mnogo sličnosti, kažem zagledan prema horizontu, koje nas povezuju s tom milom i dalekom zemljom. Ovdje su klažem školovani mnogi njihovi ministri, liječnici, ratni zločinci. Dakle, to su u prvom redu naša nekadašnja nesvrstana braća!
Dobro je navijati za nekoga tko je poput nas stalno bio autsajder, a po ne tako davnoj zajedničkoj prošlosti gotovo da smo “komšije”, osim što su oni najveći izvoznici anansa.
“My mum calls me Marshal Tito!”, zavikao je ponosito s naslovnice londonskoga Suna najbolji igrač iz Obale Bjelokosti, Didier Drogba.
Njegova majka Clotilde tih je burnih dana 1978., dok je bila s Didieom u visokoj trudnoći, šetala po napućenim ulicama Abidjana razmišljala je o bijelca u bijelom odijelu ili plavoj uniformi koji joj je djelovao poput kakva poduzetna superheroja te joj se svidio, pružao je nadu. Fascinirao ju je taj veliki i mudri maršala iz daleke afričke zemlje na europskom tlu. Kako sada ne povjerovati u one ofucane titoističke mantre i urbane legende koje rado prepričavaju mudri Predrag Matvejević i zanosni Predrag Žukina, da im je uvijek negdje među Berberima, Pigmejcima ili Masaijima, po Serengetijima i Kalaharijima bilo teško objasniti iz koje to smiješne zemlje dolaze, pa bi se ovi simpatični domorci malo zamislili, osovili na ratnička koplja ili nalaktili na bezvoljnu devu te radosno uskliknuli: Tito! Po njemu su nas prepoznavali, a Drogbu su, eto, tako i zvali dok je naganjao krpenjaču po prašnjavim ulicama Abidjana, a golovi su mu bili masivni željezni držači, koje je isporučila danas upokojena Industrogradnja, za golemi nadrealistički plakat u čast velikog predsjednika Félix Houphouët-Boigny, razbacani po znojnom velegradu.
No, ni tu nismo stali s razlozima zašto bi naša ruka ganuto trebala pokriti naše srce dok odzvanjaju egzotični, iako donekle teški zvuci melodične himne Obale Bjelokosti, koju, na žalost, nisu napisali dečki iz najpoznatijeg afričkog rock banda 70-ih Osibisa ili, pak, pjevača od gume Africa Simonea, poznatog po hitu “Hafanana” kojim je pokorio i Zalepuginovo “Nedjeljno popodne”.
Povezuju nas još neke niti. Tom je zemljom dugo vladao Félix Houphouët-Boigny. Kada je jadni Felix nakon 33 godina vladanja morao, biološkim zakonima, otići s vlasti, Obalu Bjelokosti zahvatio je dugogodišnji rat koji je zamalo uništio zemlju.
Dakle, mi Hrvati imamo mnogo razloga navijati baš za vižljaste afričke fantaziste s pješčanih obala Atlantskog oceana, za spomenutoga Tita Drogbu, zatim za Yaya Touréa i Kolo Touréa iz onoga pravog kluba iz Manchestera - Cityja, Didiera Zokoru, neponovljivog Salomona Kaloua i dragog Eduardova suigrača Emmanuela Ebouea!
Žao mi je samo što ih više ne vodi Vaha Halilhodžić, legenda mostarskih Rođenih, koji ih najviše razumije, nego uštogljeni sjevernjački daleki tip poput Svena Gorana Erikssona.
I zato, u boj, u boj, za bjelokosni narod svoj!, sine moj.