Kad Skin, neumoljiva, beskompromisna i duboko emotivna frontwoman benda Skunk Anansie, kaže da je novi album The Painful Truth iskren do boli, ne govori samo o glazbi. Govori o svijetu koji puca po šavovima, o prijateljima koji se bore s bolešću, o tišini koja ostaje kad se koncerti ugase i nada nestane.
Uoči izlaska njihovog sedmog studijskog albuma, razgovarali smo o svemu onome što ovo izdanje čini najosobnijim i najeksperimentalnijim radom Skunk Anansie do sada. O izolaciji pandemije, snimanju s Davidom Sitekom u Kaliforniji, ali i o politici, religiji i moći glazbe da makar nakratko nadjača algoritme.
Skin, pravim imenom Deborah Anne Dyer, je iskrena i britka kao i uvijek, bez filtera. U razgovoru koji se na trenutke pretvarao u gotovo egzistencijalni dijalog smo se dotaknuli i toga zašto njezini stihovi danas zvuče još žešće i relevantnije nego kada su napisani prije trideset godina.
Skunk Anansie se vraća pred hrvatsku publiku 20. srpnja 2025. na zagrebačku Šalatu, u organizaciji Los Angeles Agencyja.
Na ovoj turneji promovirate novi album, The Painful Truth, koji izlazi 23. svibnja. Na albumu ste počeli raditi još za vrijeme pandemije. Kako je izgledao proces nastanka albuma?
- Zapravo, počeli smo još i prije pandemije. Pokušali smo nastaviti raditi tijekom nje, ali problem je bio što ne volimo raditi glazbu odvojeno. Svi smo tijekom pandemije izgradili ili unaprijedili studije u svojim domovima, ali raditi na taj način nam jednostavno nije odgovaralo. Zato smo čekali da pandemija završi, jer to za nas jednostavno nije funkcioniralo. Puno toga se dogodilo u međuvremenu. Ali kad smo se ponovno okupili 2022.–2023., tada smo ozbiljno krenuli raditi na albumu. Jedna od pjesama, Animal, zapravo je započeta prije pandemije. Vjerojatno je to bila prva pjesma na kojoj smo počeli raditi, iako se do završetka albuma jako promijenila. Album smo snimali s Davidom Sitekom u Los Angelesu, u njegovoj kući u Glendaleu, i to je bilo zaista nevjerojatno i inspirativno. On je i sam umjetnik, pa zna kako raditi s bendom, ali također zna kako poboljšati pjesmu. Imali smo neke male demo snimke koje sam radila kod kuće, i one su prošle kroz puno promjena. Raditi s njim bilo je jako zabavno. On je vrlo avangardan, pa smo imali priliku proširiti način na koji razmišljamo o glazbi i zvukovima koje koristimo.
Misliš li da vam to zajedništvo potiče kreativnost? Ovo vam je sedmi studijski album sa Skunk Anansie, i kao što si rekla, volite raditi zajedno u istom prostoru kad stvarate.
- Da, imamo jedno mjesto u Devonu gdje odlazimo. To je samo seoska kuća usred polja punog ovaca. Internet ne radi, mobiteli ne rade, tako da se zaista možemo usredotočiti na zajedništvo, na pjevanje i pisanje pjesama. Tako počinjemo raditi na albumu. Imamo osnovnu opremu za snimanje i snimimo instrumente isti dan, možda iste večeri, kako bih mogla napraviti mali demo. Onda u svom studiju sastavim pjesmu, dovršim vokale i sve ostalo, i pošaljemo ih Davidu. On jako pažljivo sluša kako bi otkrio s kojom se pjesmom povezuje. Sjajno je to što voli čuti pjesme u tom sirovom, začetnom obliku, čak i ako zvuče grubo, jer ako je pjesma dobra, trebala bi imati vibru, čak i kad demo zvuči loše. To je najbolje što mogu u toj fazi.
Kako se Sitek uklopio u vaš proces pisanja pjesama gdje je samo vas četvero iz benda?
Kad radimo s Davidom se i družimo. Upoznajemo pjesme u studiju, eksperimentiramo, razgovaramo i stvaramo na vrlo opušten, smiren način. Jer na početku nismo znali točno što želimo, ali smo znali da želimo svjež Skunk Anansie zvuk. David ima zid pun opreme, gomilu lude tehnologije. On je pravi umjetnik i svaki dan stvara pjesme. Eksperimentirali smo s njegovom opremom dok nismo stvorili An Artist Is an Artist. Ta pjesma postala je temelj za cijeli album, a sve ostalo je slijedilo iz nje.
Dakle, može se reći da je ovo eksperimentalan album za vas?
- Eksperimentalan u smislu produkcije, ali ne nužno žanrovski. Nikad prije nismo snimali album na ovakav način. Trebali su nam mjeseci, gotovo cijela godina radeći s Davidom. Inače bismo albume završavali za otprilike četiri tjedna.
Pjesme koje ste dosad objavili zvuče sjajno, tako da ste očito nešto napravili kako treba. Kad ste ušli u njegov studio, okruženi svom tom opremom, jeste li već imali na umu određene emocije ili priče?
- Da, imali smo puno priča o dušama, zapravo. Živimo u vrlo zastrašujućem svijetu trenutno. Sve ide u opasnom smjeru. Bili smo jako svjesni toga i pjesme odražavaju kako se osjećamo glede onoga što se događa globalno, ali i osobno. Dva člana našeg benda trenutno imaju rak, što nam je dalo snažan osjećaj svrhe. Shvatili smo da je bend za nas sve svojevrsni stup nade, nešto za što se trebamo držati. To je dijamant u životima svih nas. Ostali smo i bez menadžera. Otišao je u mirovinu tijekom COVID-a pa smo se morali ponovno okupiti i razmisliti što stvarno želimo. A glavno je bilo napisati pjesme. Eksperimentirali smo puno, da, ali i dalje smo Skunk Anansie.
Upravo sam to htio reći, i dalje zvučite kao Skunk Anansie. A kroz svoju glazbu ste često jasno izražavali političke i aktivističke stavove. Postoji li neka pjesma ili čak cijeli album koji ti sada više znači nego kad si ga prvi put napisala?
- Cheers ima jedan od mojih najdražih strofa na albumu, posebno druga strofa: "Gdje je dobrota, gdje je ljubav za sve ljude s nebesa? Ostavili ste nas visoko s lažnim nadama, ostavili (nam) idole, ne heroje." Radi se o ideji da taj novi oblik kršćanskog nacionalizma ne spašava svijet, već ga dijeli. Ako se tvoja religija temelji na mržnji, na napadanju najranjivijih, na prisiljavanju drugih da slijede tvoja uvjerenja umjesto da se usredotočiš na samopromatranje, što je to onda zapravo? Sve religije bi se trebale temeljiti na ljubavi i dobroti. Ali kršćanski nacionalizam je o nametanju konformizma i prisiljavanju svih da žive kao ti. Takav mentalitet je duboko štetan. Raznolikost kultura, religija i identiteta ono je što čini svijet lijepim. Dakle, za mene, ako si zaista religiozan, trebao bi biti ljubazan. A sada vidimo kako ta ideologija uzrokuje podjele, a na kraju će dovesti do rata. Taj stih mi zaista puno znači.
Nadaš li se da će publika na tvojim koncertima shvatiti tu poruku, misliš li da nekome možeš promijeniti mišljenje?
- Iskreno, mislim da su ljudi koji dolaze na naše koncerte već na istoj valnoj duljini kao i mi. Njima je to već propovijedanje. Ali to ne znači da poruku neću govoriti. Može li glazba promijeniti svijet? Ne znam. Ali mislim da, ako dovoljno ljudi pogleda u sebe i upita se koja je bolna istina (eng. The Painful Truth) za njih će shvatiti da se moramo boriti za druge. Jer na kraju, represija dolazi po sve nas. Fašizam je već nanio toliko štete. Nadam se da naša glazba može ljude zbližiti. Ali trenutno, čini se da algoritmi podučavaju umjesto nas.
Da, slažem se. Teško je jednom izaći iz algoritma kada zaglaviš.
- Točno. Ako si zarobljen u često i samonametnutom algoritmu, teško je pobjeći. Trebala bih napisati pjesmu koja se zove Promijeni svoj algoritam.
Samo se pobrini da traje manje od 15 sekundi, inače možda neće proći!
- Ha-ha. Da.
Misliš li da se tvoja poruka, tvoja namjera kroz glazbu, zadržala tijekom karijere? Ili se promijenila?
- I jedno i drugo. Još uvijek sam protiv seksizma, rasizma, homofobije, ali sada sam i protiv transfobije. Kako se širilo osvješćivanje o problemima, tako su se razvijala i moja politička uvjerenja. Imam 30 godina više nego kad smo započeli Skunk Anansie. Nadala bih se da sam od tada narasla i razvila se. I mislim da je to dobra stvar. Ali čak i naše prve pjesme, Little Baby Swastikkka i Selling Jesus, mi se danas čine relevantnijima nego ikad. U nekim aspektima, svijet je gori nego tada. Tada su ljudi bili neuki jer nisu imali pristup informacijama. Danas imaju sve informacije na svijetu, a neki su još neukiji. Dakle, problem nikada nije bio samo u znanju, već u osobnosti i u onome što ljudi odluče vjerovati.
Radi se i o našoj sposobnosti da sve te silne informacije obradimo. Toliko nas toga zasipa da postaje iskrivljeno i varljivo.
- Točno. Dezinformacije i iskrivljeni pogledi. Tko je to mogao predvidjeti?
I za kraj. Kako bi željela da se Skunk Anansie pamti u povijesti rocka, punka i glazbe općenito?
- Želim da se Skunk Anansie pamti kao bend koji je mijenjao sebe, ali i pomagao mijenjati druge. Prije svega, kao bend koji je stvarao sjajnu glazbu. Glazbu koja traje.
Koje bi tri pjesme preporučila nekome tko tek otkriva Skunk Anansie?
- Little Baby Swastika, I Can Dream, An Artist Is an Artist i još neobjavljeni Shame s novog albuma.
Puno ti hvala na razgovoru.
- Hvala i tebi. Veselim se koncertu!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....