Samozvani zaštitnici gradskih interesa, urbana gerila koja sebe naziva Zelenom akcijom i Pravom na grad, još je jednom uspjela zagorčati život izvođačima projekta Cvjetni prolaz, uloživši žalbu na rješenje Gradskog ureda za graditeljstvo, kojim se odobrava zauzimanje dijela Varšavske ulice radi izvođenja radova.
Izmišljeno pravo na grad
Žalba protiv tog rješenja prolongira radove petnaest dana, koji će se pribrojiti mjesecima utrošenima za dobivanje svih dozvola potrebnih za taj pionirski projekt u središtu grada.
U prosinincu 2009. čelnik Hoto grupe Tomislav Horvatinčić podsjetio je na to da je traženje svih dozvola trajalo 43 mjeseca, a gradnja armiranobetonske dijafragme oko cijelog gradilišta nepuna tri mjeseca. Do kraja lipnja 2010. trebalo bi biti dovršeno šest podzemnih i sedam nadzemnih etaža, a do kraja godine cijeli projekt.
Zelena akcija i Pravo na grad očajnički se trude onemogućiti projekt u koji je Hoto grupa - u otkup stanova i početne radove - dosad uložila 37 milijuna eura, a do dovršetka projekta investirat će još 70-ak milijuna eura. Lupanjem po loncima, penjanjem po stablima i lažnim uzbunama o uništenju spomeničke jezgre ti samozvani aktivisti, kojima je jedini cilj samopromocija, privilegiraju pravo na grad (mi ostali valjda imamo pravo samo na Susedgrad?), za što ih nitko nije ovlastio, i pritom tom istom gradu, a ne samo investitoru, nanose nepopravljivu štetu.
Treba li nam u ovo doba krize i recesije, kad građevinskoj operativi klecaju koljena, a tisućama radnika prijete otkazi, još jedna talibanska diverzija na projekt Cvjetni prolaz, koji je Grad proglasio javnim interesom, a gradi se, uza sve potrebne dozvole, prema projektu uglednogeuropskog arhitekta Borisa Podrecce ?
Ne zanima ih opće dobro
Za početak gradnje rampe u Varšavskoj investitor je čekao da prođu blagdani kako ne bi remetio rad okolnih kafića, obvezao se iskopati postojeća stabla i nakon dovršetka radova vratiti ih na isto mjesto, a sagradit će i podzemnu trafostanicu koja će koristiti cijeloj četvrti, postaviti nove plinske i vodovodne instalacije i urediti pročelja zgrada.
Sve to ne zanima samoreklamere iz folklornih udruga, spremne na prosvjede kad god ih netko pozove. Uspjeli su za svoje manipulacije pridobiti manje skupine umirovljenika i ponekog besposličara kako bi se stekao dojam o ozbiljnosti njihovih akcija.
Gdje su bili kad se rušilo?
Nismo ih čuli kad su se rušila stoljetna stabla na Dubravkinu putu, ne bune se protiv zemunica i straćara u Tkalčićevoj i na Martinovki, ali smeta ih suvremeni projekt Cvjetni prolaz na mjestu bivših štakornjaka.
Tomislav Horvatinčić i dalje uporno troši svoj novac i energiju na borbu s anonimnom urbanistkinjom, vječnim studentom, ridikuloznim ‘zelembaćem’ i njihovim suborcima na barikadama destrukcije tako česte u ovom gradu.
Nadamo se, ipak, da će graditelji grada biti snažniji od razgraditelja i njihovih političkih mentora koji se njima koriste otprilike kao i plastičnim rukavicama za točenje benzina na benzinskim crpkama. Jednokratno ih upotrijebiš i potom baciš u košaru za otpatke. Kao što i zaslužuju.