Prvi konj zvao mu se Kondor. Bio je smeđe boje, visok 185 metara, mogao je skočiti dva metra uvis i zbog njega je gotovo izgubio glavu.
- Bio je turnir u preponskom jahanju, krivo sam ga naveo na jednu preponu, prevrnuo se Kondor, prevrnuo sam se i ja, a na svu sreću nije pao na mene. Kondor je bio predivan - priča nam primarijus doktor Ante Munitić, 75-godišnjak koji je na Hipodromu proveo cijeli svoj život.
Ante Munitić
S tom ledinom na ondašnjoj periferiji grada, koja je po uzoru na pariški Longchamp uz obalu Seine, 1950. godine uređena u trkalište za konje, upoznao se 1959. godine. Kao 14-godišnjak, u stajama Hipodroma držao je desetak vlastitih konja, a ljubav prema konjima prenio je i na vlastitu kćer. I nije mu jasno zbog čega bi netko deložirao konje s Hipodroma, “s te zelene oaze u srcu metropole”, kako bi na tome mjestu sagradio nekakav zagrebački Manhattan.
Primarijus Munitić u te priče kao da ne želi vjerovati te sa sjetom i knedlom u grlu govori o danima kada je sa svojim prijateljima 60-ih godina prošlog stoljeća vozio raspadnuti kamion i prevozio različite stvari kako bi skupio novac kojim bi kupili hranu za konje.
- U to vrijeme mi smo bili sve - jahači, voditelji staje, timaritelji, vlasnici. Kad vam se jednom konji uvuku pod kožu, ta ljubav više ne prestaje - priča Munitić.
Ante Munitić u mladim danima
Pala 30 puta
Nije on jedini koji ima uspomene na to mjesto. Zapravo, svaka osoba koja je stupila na travu Hipodroma ima barem jedan trenutak koji nikada neće zaboraviti. Ivana Ljubić ima ih, pak, dovoljno da popuni cijelu knjigu. Ivanina priča počinje 1980. godine sa Zokijem, njezinim prvim vlastitim konjem.
Ivana Ljubić
- Došla sam tamo sa 14 godina, kao klinka u bijelim hlačama koje je htjela malo jahati. Odmah su mi dali Zokija, glavnog nestaška u stajama. U njegovu razigranost sam se i sama uvjerila jer sam s njega pala najmanje 30 puta. No, to nije umanjilo moju ljubav prema njemu - prisjeća se Ljubić. Nakon nekoliko godina otvorila se mogućnost da na licitaciji kupi Zokija. Kao tinejdžerica, radila je razne poslove samo kako bi uštedjela dovoljno za svojeg prijatelja. I na dan licitacije nisu joj dopustili da se nadmeće.
Ivana Ljubić u mladosti
- Nisam bila dovoljno stara da se nadmećem. Jedan se gospodin poprilično zagrijao za Zokija pa sam stala kraj njega i plakala. Došao je do mene i pitao me zašto plačem. Kad sam mu ispričala svoju priču, on je licitirao u moje ime i kupio ga - kaže Ljubić. Nakon toga nije bilo više povratka i ona se u potpunosti prepustila ljubavi prema konjima. I Zoki je volio nju. To je pokazao kada je u svojim zadnjim minutama došao do nje i legao joj pod noge prije nego što je zauvijek usnuo.
- Hipodrom je za mene puno više od mjesta za smještaj konja. To su uspomene, moj drugi dom, i ne želim dopustiti da nam ga netko oduzme - odlučno će Ljubić.
Njezin stav dijele i drugi vlasnici konja. Otkad su primili pisma u kojima se od njih traži da do 1. prosinca isele svoje konje s Hipodroma, vlasnici su se organizirali i u subotu planiraju prosvjed kojim će tražiti ostanak na Hipodromu. Prema onome šo je jučer govorio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, konji bi se mogli preseliti u Mlaku i Čehe, gdje postoje privatni konjički centri s uređenim stajama. Ipak, vlasnici ističu da to nije opcija.
Na Hipodromu je, kažu, oko 150 konja, što je previše za kapacitete staja u okolici Zagreba. Uostalom, one su preskupe. U ovom trenutku plaćaju 850 kuna za boks, a tamo bi morali izdvojiti i 500 eura po konju.
Sve za konje
- Mi nismo bogati snobovi, nego obični ljudi koji vole konje. Radim za minimalac i svaku slobodnu kunu dajem svojem Saksu. I ako ga moram odvesti negdje izvan Zagreba, bojim se da će to biti kraj za nas jer je nemoguće da ću i dalje imati dovoljno vremena, a i novca da se brinem za njega. Nisam ja jedina. Neki ljudi rade dva posla, uzimaju dodatne smjene, odriču se putovanja ili odjeće samo kako bi se mogli brinuti za drugo živo biće koje je za mnoge dio obitelji - kaže Maja Brajko, jedna od vlasnica.
Ako se Hipodrom ugasi, neće samo patiti vlasnici, nego cijeli konjički sport. Naime, više od 90 posto konjičkih natjecanja održava se upravo u Zagrebu jer je to jedino mjesto gdje je moguće natjecanje u više disciplina. Bez njega, turniri će se razbacati po cijeloj zemlji ili čak izvan Hrvatske, zbog čega će veliki broj natjecatelja vjerojatno odustati.
- Stotine djece trenira ovdje svaki dan. Ako se Hipodrom ugasi, što će biti s njima? To nisu neka razmažena djeca koja imaju dovoljno novca da samo pokupe svojeg konja i odu negdje drugdje. Pa ja sam vidjela djevojčice koje dijele sendvič samo kako bi skupile dovoljno novca za nekoliko jabuka koje daju svojem konju. Uostalom, ako nas zatvore, neće ugasiti samo jedno mjesto nego i jednu zajednicu - priča Ivana Horvat, koja već 39 godina dolazi na Hipodrom.
Dok smo šetali među stajama, ona se prisjećala kako je to nekad bilo. Kad nije bilo vode ni struje u stajama, kada su sami ždrijebili svoje kobile. Danas imaju nove zgrade iako stvari nisu toliko bolje nego prije. Ako se išta pokvari, popravak plaćaju iz vlastitog džepa, neke su staje na rubu urušavanja, no ni to im ne smeta sve dok imaju jedno mjesto gdje na nekoliko sati mogu pobjeći od svih briga i sakriti se u zelenoj travi Hipodroma. Ovo im je, kako kažu, drugi dom i ne žele se odvojiti od njega.
Ivana Horvat
Ne ovise samo vlasnici konja o sudbini Hipodroma. Tu su i drugi ljudi koji su dobar dio života ostavili među tim stajama. Među njima je 16 zaposlenika Hipodroma, kao i mnogi drugi ljudi koji rade kao timaritelji u konjičkim klubovima ili pak imaju obrte povezane s održavanjem konja. Jedan od njih je i 55-godišnji Damir Muhar, koji se od 1990. godine bavi potkivanjem konja.
- Nekada davno potkivač Konjičkog društva Zagreb nikako nije stizao potkovati sve konje, pa sam ja otišao na tri godine šegrtovati van, vratio sam se i počeo se time baviti. Teško mi je izračunati koliko mi je konja dosad prošlo kroz ruke, ali po mojoj procjeni, njih 500.000 do milijun. Ne brojim, moram priznati - rekao nam je Muhar, koji se nekada bavio kasačima, kolicima s dva kotača za utrke.
Ljubav prema životinjama razvio je još u ranom djetinjstvu jer je uvijek bio njima okružen, no kada je došao u Zagreb, na Hipodrom, zaljubio se u konje. Upravo je u školi na Hipodromu naučio jahati. Ako se Hipodrom zatvori, i Muhar će morati ići. Bit će prisiljen zatvoriti ili preseliti obrt.
Žele ostati
- Negdje drugdje morat ću unajmiti radionicu. Nema mi druge, a onda u kombi i po terenu. Svi bismo voljeli ostati ovdje. Nismo svi još niti svjesni da će nas maknuti. Pisali smo peticiju, tko zna hoće li to imati učinka. Nadam se da bi nam mogli barem osigurati zamjenski hipodrom. No, priče o tome zasad su samo rekla-kazala - otkrio nam je potkivač Muhar. Svi se na Hipodromu nadaju da će uspjeti promijeniti odluku zagrebačkog gradonačelnika. Zato će u subotu izaći na prosvjed kako bi pokazali da je ovo mjesto više od staja za konje.
- Hipodrom je poseban svijet koji ne može postojati nigdje drugdje. On je mjesto gdje su se odgajale generacije djece, gdje su mnogi od nas naučili što znači biti čovjek. To su nas naučili konji. Oni su nam pokazali kako da budemo plemeniti, hrabri, ali i da se borimo. I to namjeravano i napraviti - kaže Ivana Ljubić.