Prvi dan zagrebačkog Adventa sam, osim na protokolarnim događanjima duž Lenucijeve potkove, obilježio i u Boogaloo-u. Tamo su koncert održala tri punk-rock benda - Trophy Jump, Pičke Vrište i sada već kultni Mašinko. Bio je to za moje tijelo veliki šok kada sam zaleđenih prstiju, svježe s nastupa elegantne Vande Winter i vječno uigranog Bjelovar Big Banda na Zrinjevcu, ušao u zagrebački klub na punk večer.
U potrazi za skloništem od zimske večeri, preskočio sam garderobu i s kaputom u veliku dvoranu ušao usred seta prvog benda Trophy Jumpa. Ovi momci iz Zagreba posljednje desetljeće nastupaju diljem Europe i izvode sasvim solidan melodični punk (teško je, naime, ijedan od ova tri benda svrstati u klasični punk-rock ili pop-punk jer se nalaze na tankoj međi ovih izričaja). Iako umoran, pothlađen i u 12. satu vikend smjene, ova četa software developera predvođena Antunom Aleksom me energijom i jačinom zvuka trgnula iz letargije. Da, Antun iz Trophy Jumpa je isti onaj Antun iz IDEM čija popularnost posljednje dvije godine strelovito raste, a zaraznost nastupa iz svog glavnog projekta vrlo vješto prenosi i na rad s Trophy Jumpom.
Zvuk je cijelu večer pulsirao tijelom
U njihovom (nažalost) kratkom setu pjesama na (nažalost) isključivo engleskom jeziku, najviše se istaknula Hugs on Drugs. Za vrijeme ove stvari, zvučni valovi iz njihovih pojačala Boogaloo-om su se širili na onoj fino pogođenoj frekvenciji koja natjera svaki dio tijela, od glave do pete, na pulsiranje u ritmu koji zadaje četveročlana družba na bini.
Pauzu između nastupa Trophy Jumpa i Pičke Vrište sam iskoristio kako bih u garderobi ostavio kaput jer je u dvoranu počelo dolaziti sve više ljudi. Stanka između bendova bila je dovoljno duga/kratka pa sam imao vremena samo ostaviti sportski kaput (koji je mlada dama za pultom pogrešno okarakterizirala kao jaknu) i već sam morao žuriti na drugi zagrebački bend. Ova crtica će se kasnije pokazati ključnim trenutkom večeri.
Petorka iz Zagreba s upadljivim imenom se od sva tri benda najviše oslanja na melodičnost pop-punka, što objeručke pozdravljam. Riječ je, inače, o sastavu koji je na sceni od 2011. i sve do 2018. su nastupali redovito i u tom periodu izbacili dva albuma. Međutim, na budućnost benda značajno je utjecala tragična smrt frontmena Ivana Antolića nakon koje su u bendu uzeli pauzu. Diskografsku pauzu koja je trajala šest godina prekinuli su prošli tjedan singlom Čuvaj suze s novim vokalom Marinom Lugovićem.
Povratak punka pa makar i na sat, dva
Sreća moja pa sam u pauzi posjetio garderobu jer je od početka njihovog nastupa skupina mladića odjevenih u crno odlučila uživati u punk koncertu onako kako se to prije radilo. S čvrsto geliranim, impresivno dugim irokezima i ježevima, ova old-school, vrlo brzo nakon početka seta i golopasa, družina cijeli je set Pičke Vrište ispratila moshanjem, polijevanjem pivom i pogo skakanjem. Iako sam stajao nešto dalje od raspoložene grupe, svejedno su me u više navrata zalili pivom.
Tako umiven, ušao sam u najbolji dio cijele večeri, posljednje četiri stvari njihovog seta: Sedam godina, Čuvaj suze, Sjeti se i Oprosti. Reakcija publike na ove pjesme me iznenadila jer su pjevali u glas s bendom. Pomažu tu sigurno pamtljivi tekstovi i melodije refrena, ali za pohvaliti je i interakcija benda s publikom. Kroz cijeli nastup su razgovarali i predstavljali pjesme okupljenima, a u ovom finišu su masu poveli na zajedničko pjevanje, harmoniziranje i razne druge vokalne, manje artikulirane vježbe.
Mašinko je ime na sceni s razlogom
Nakon što su Pičke Vrište probile svoj termin, na pozornicu se popeo i Mašinko. Najuigraniji sastav večeri sam, nažalost, dočekao već poprilično umoran te sam utjehu tražio u naslanjanju na zid. Ovaj antipunk potez nije najgore što sam napravio ove večeri jer sam iz Boogalooa izletio sa zadnjim taktom Mašinkovog seta.
No, prije mog “bijega” svjedočio sam rezultatu prirodne evolucije punk-rock bendova. Zbog pada popularnosti žanra kako na globalnoj razini, a pogotovo u Hrvatskoj, članovi ovih bendova primorani su uz sviranje raditi dodatni, “pravi” posao. No, onda kada učestalo sviraju i imaju kemiju, priušte iskustvo Mašinka u Boogaloo-u 29.11.
Ako su Pičke Vrište skakale po pozornici (onoliko koliko im tjelesna masa to dozvoljava), Mašinko je iznio to i još cijeli arsenal dostojan koncerta u zagrebačkoj Areni. Od početka je i staro i mlado, kojih je bio iznenađujući broj (onih starijih), pjevalo i skakalo zajedno s bendom. “Cijeli svijet je pustinja/U pustinji je birtija/Tamo ću te čekat ja/Gdje je moja utjeha” pjeva Mašinko i rulja i zvuči to djetinjasto ovako na prvu, ali sve je jasno ako se kroz punk-rock sonični mulj razazna Šulentićev vokal u prvoj strofi. Tamo on kaže: “U pustinji postoje samo dvije priče/Jedni u pijesku kosti ostave/Drugi pronađu oazu pa se napiju/Pijani i sretni put nastave”.
Upravo ovo predstavlja udicu večeri - djetinjasta opservacija u refrenu, a iznenađujuće duboko shvaćanje životnih mudrosti ipak daje odgovor na često pitanje pop-punka: “zašto bi netko stariji od 30 ovo slušao?”. Zato jer je zabavno, zato jer je ispušni ventil, a ako želiš može na trenutke biti i introspektivno. Tome su svjedočili svi koji su izdržali do kraja večeri kada je uz moshanje Mašinko pustio i balone u publiku. Njihova se set lista, ako sam dobro brojao, sastojala od čak 24 pjesme, a sve je završilo s velikim okupljanjem i publike i članova sva tri benda na pozornici u velikoj završnici prve punk adventske večeri.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....