Mali plac nastao je voljom stanovnika Josipova, kasnije Radničkog dola. Gradskoj vlasti oni su 1885. uputili zahtjev da se na zemljištu ugašene tvornice tvornice papira uredi trg “gdje bi mogle siromašne tudješne obitelji kupovati povrtje, da ne moraju putovati do Jelačićeva trga”.
Na poluuređenoj površini ustalila se “mala, jutarnja trgovina”, a trg je 1887. u zadnji čas uvršten u novu generalnu urbanističku osnovu. Godinama je bio provizorno uređen: tržišna ploha bila je pošljunčana, uokolo nje zasađeno drveće. No, trženje se razmahalo. Uvjet regulacije trga bilo je natkrivanje potoka Kraljevca, u to doba smradnog kanala u koji su se svodile otpadne vode Radničkog dola i Pantovčaka. Presvođivanje potoka trajalo je od 1892. do 1910., ali su se u međuvremenu kovali planovi njegova “poljepšanja”. Najvažniji od njih, iz 1905., predviđao je na većem dijelu trga modernu zatvorenu tržnicu, kakve dotad nije bilo u Zagrebu.
Lenucijeva ideja
Na sjevernom dijelu trga bio bi park, a na rubu, uz Ilicu, čak i spomenik. No, tržnica nije sagrađena, a na mjestu za spomenik sagrađen je 1908. javni zahod. Nešto prije toga, 1907., predloženo je da se na južnom dijelu trga podigne donjogradska župna crkva Sv. Blaža, a na mjestu ugaslog starog pravoslavnog groblja na sponi s Pantovčakom uredi mali park s fontanom ili spomenikom. No, najvažniji projekt podnio je glavni gradski urbanist Milan Lenuci, pošto je 1910. potok Kraljevac bio presvođen do Goljaka. Duž potočne doline predlaže raskošnu aveniju široku 32 metra, s kolnicima i hodnicima s obje strane, dok je u sredini 10 metara širok “šetalištni put”, uokviren drvoredima. Avenija bi vodila “ravno u najljepši gradski perivoj Zelengaj i Tuškanac” i imala “prekrasan vidik na bujnu zelenu Zagrebačku goru”. No uvjet je uklanjanje Radničkog dola, koji je “anakronizam... niske, slabo gradjene kućice bez ikakvih zdravstvenih uredbi stoje na mjestu, gdje bi mogle niknuti moderne trokatnice”. Projekt je 1911. stavljen ad acta, dijelom zbog odbijanja posjednika da sufinanciraju skup i složen zahvat, a izvjesno zbog financijske insuficijencije grada.
Projekti šezdesetih
Umjesto avenije/promenade provizorno je uređena Kukuljevićeva ulica. Radnički dol došao je na red kasnije: rušenje je počelo 1949., a okončano je 1963. Samo nekoliko priprostih kuća na istoku još održava memoriju na radničko naselje ranoindustrijske ere. U sredini, na mjestu srušenog niza uređen je široki pojas, u kojem se smjenjuju parkirališta i zelene površine. Tim hibridnim rješenjem definitivno je zagušena potočna dolina u kojoj je Lenuci sanjao velegradsku aveniju.Potpunu opreku Lenucijevu konceptu sabiranja i stapanja više funkcija predstavljaju projekti 1960-ih, koncentrirani isključivo na promet za volju kojeg se nemilice prepravlja trg.
Spontane promjene
U jednom od njih Kruno Tonković, zvijezda hrvatske mostogradnje, dospijeva do apsurda potpunom negacijom povijesnog trga. I taj i slični prijedlozi prešutno su odbačeni kao odviše futuristički. No, realističan i nadasve obziran prema naslijeđenim karakteristikama i običajima, bio je rad arhitekata Jesenka Horvata i Tihomira Jukića. Na natječaju za idejno uređenje trga s ciljem harmonizacije njegovih sadržaja i funkcija, posebno regulacije prometa, dobio je 1997. prvu nagradu. Najveća je novost zamjena supstandardnih kuća na potezu od Rokove do Nazorove ulice novom zgradom s natkrivenim tržištem, autobusnim terminalom, spremištima i podzemnom javnom garažom. No, glavna je preokupacija bila osigurati boravak pješaka. Iako je 1999. dobio lokacijsku dozvolu, taj inteligentan i skrupulozan rad nije realiziran zbog nerazumljivog i ničime opravdanog dišpeta konzervatora.
Ako ne već planski, promjene su se zbivale spontano. Trženju s klupa i prodaja cvijeća u kioscima duž Ilice pridružili su se prodavači antikviteta na sjevernom dijelu, a na rubovima je nekoliko kafića u kioscima uredilo terase. To je navuklo novu i drukčiju publiku pa se Britanac osobito nedjeljom, kad nema placa, pretvara u društvenu scenu. Najprije zbog antikviteta i knjiga, kasnije zbog susreta i ležernog druženja, onamo su počeli dolaziti pripadnici srednje pa i poznije generacije, mahom intelektualci i umjetnici. Novi društveno-kulturni sadržaj nije istjerao tradicionalnu funkciju trženja pod vedrim nebom, nego se s njom stopio u jedinstven ugođaj koji mnogima prija pa se velik dio onih koji su se prije okupljali kod Čarlija i u Bogovićevoj sve više premještao na Britanac, gdje nema prisile izlaganja, nema vrebanja fotografa i reportera tabloida, nema šminkera ni šminkerstva.
Volja građana
Ukratko, Britanac se profilirao kao alternativa: mjesto neusiljene društvenosti. I zato se s pravom postavlja pitanje u ime čega se sada želi razoriti ta fina mreža koju su satkali tradicija i spontana inovacija, tko se to usuđuje usprotiviti volji građana da očuvaju mjesto gdje se osjećaju kao kući, kao Zagrepčani? Umjesto eventualnog popravka, najavljuje se brutalno brisanje svega što danas Britanac predstavlja. Pouka Cvjetnog trga, a nadasve Kvatrića, upozorava da planirana transformacija teško uspijeva. Stari Kvatrić nepovratno je uništen, a Cvjetni je vrlo postupno, nakon izbacivanje kritizirane opreme, stjecao identitet kao mjesto raznoraznih prezentacija, pretežno terasa, a neupitno kao subotnji vašar taština. I to je bio spontan proces revizije neprovjerenih programa, ali i potvrde potreba. Za razliku od ta dva trga, Britanac ima autentičnu osobnost, nastalu bez prisila i prešutnom suglasnošću. Zato ga treba očuvati i braniti.