Zatvoreno je kultno društveno okupljalište Zagrepčana, kavana Ban café na Trgu bana Josipa Jelačića, za čiji je suvremeni arhitektonski izričaj Nenad Fabijanić 1992. godine dobio najvišu državnu nagradu za arhitekturu “Vladimir Nazor”.
Razbijeno staklo na ulaznim vratima, prozori oblijepljeni papirom i natpis “zatvoreno zbog preuređenja” posljedice su imovinskopravne bitke koju je Grad Zagreb izgubio i time bio prisiljen vratiti taj reprezentativni prostor u najužem središtu grada njegovim pravim vlasnicima.
Tako se kavanama Corso i Medulić, koje već godinama svojom zapuštenošću podsjećaju da Zagreb, nažalost, više ne njeguje tradicionalnu srednjoeuropsku kulturu kavanskog druženja, pridružio i Ban café, kao još jedan žalostan primjer odumiranja nekoć slavnih zagrebačkih kavana čijeg se ugođaja sada samo s nostalgijom možemo prisjećati.
Prostor vraćen vlasnicima
Prostor na adresi Trg bana Josipa Jelačića 7 Grad Zagreb je dao u zakup tvrtki Konzum, ali je sudski proces o povratu imovine, koji se vodio od 1997., završen u korist nekoliko fizičkih osoba, zbog čega je Konzum, kako nam je objasnio direktor Sektora marketinga Nikola Jurčić, poštujući Zakon o naknadi za oduzetu imovinu, nakon pravomoćnosti rješenja o povratu, prostor vratio vlasnicima.
Ta kavana, osim što je devedesetih renovirana i time postala jedno od popularnijih mjesta društvenog života, ima i posebnu kulturološku vrijednost. Uz pomoć svojih suradnika arhitekt Nenad Fabijanić pažljivo je dizajnirao njezin interijer, vodeći računa o svakom milimetru prostora, što je pridonijelo osvajanju nagrade “Vladimir Nazor”. Bio je to tada, kaže nam Fabijanić, najviši domet uređenja interijera u Hrvatskoj.
- Sa mnom su, prije svih, surađivali današnji dekan Umjetničke akademije Slavomir Drinković, izloženi su originalni crteži slikarskog velikana Ive Šebalja, a na likovnoj doradi interijera surađivali su slikari Branko Vujanović i Zdenka Pozajić. Za izradu namještaja angažirali smo najkvalitetnije zagrebačke obrtnike.
U interijeru su korišteni unikatni elementi dizajna u staklu i dragocjeni predmeti u drugim materijalima. Zbog toga sam šokiran neodržavanjem i potpunom nebrigom Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode za mjesto koje ima umjetničku vrijednost - ogorčen je Fabijanić, koji kaže da u Ban caféu nije bio gotovo deset godina, razočaran što se nitko ne brine za očuvanje oblikovnih vrijednosti tog prostora.
Fabijanića plaši i pomisao da sad svatko tko želi može ući u kavanu i odnijeti vrijedna umjetnička djela, što se, navodno, kaže on, već i događalo.
Izgubljena kavana
Gradski ured za imovinskopravne poslove pitali smo što će biti s umjetninama u kavani, no izostao je konkretan odgovor.
- Grad ne može samostalno raspolagati prostorom, već isključivo u dogovoru s ostalim suvlasnicima, a taj dogovor do danas nije postignut - odgovorili su nam iz ureda pročelnice Ninoslave Zeković.
Zagreb je ovime izgubio još jedno kavansko okupljalište građana, a država i Grad svojim su nemarom prema umjetničkoj baštini okaljali obraz pred građanima koji njeguju tradiciju svoga grada, ali i pred autorima nagrađenog projekta namijenjenog građanskoj kulturi življenja.
Komentar Željka Žutelije: Mogu li interesi vlasnika biti iznad interesa grada i njegovih građana?
Zagreb je bogatiji za još jednu “mrtvu ugostiteljsku dušu”: Ban café na Trgu bana Jelačića, umjesto da bude mjesto njegovanja kavanske tradicije i omiljeno društveno okupljalište Zagrepčana i turista, zatvoren je, a iz njega postupno nestaju vrijedni umjetnički predmeti.
Najnovija gradska sramota objašnjava se, kao i obično, neriješenim imovinsko-pravnim odnosima, sintagmom koja bi trebala poslužiti kao neoboriv alibi za sve one koji smatraju da privatnim vlasništvom mogu bez posljedica narušavati izgled grada, neovisno o tome je li riječ o nakaradnim potleušicama u Tkalčićevoj, nekad kultnom, a sada derutnom restoranu Šumski dvor na Prekrižju, ili zatvorenim kavanama na Jelačić placu, u Gundulićevoj i Medulićevoj ulici.
Mogu li interesi privatnih vlasnika biti iznad interesa grada i njegovih građana? U Zagrebu, očito, mogu, pa po toj logici, do sudskog rješavanja imovinsko-pravnih sporova, koji s obzirom na tempo kojim se procesuiraju mogu potrajati desetljećima, razni špekulanti u nedogled mogu ucjenjivati i nagrđivati grad.
U slučaju Ban cafea riječ je i o devastaciji kulturne i spomeničke baštine, ali i o neshvatljivom ponašanju u vrijeme recesije i sve veće nezaposlenosti. Kavana je zapošljavala barem desetak ljudi, a njezino zatvaranje znači i gubitak radnih mjesta.
Sve to podsjeća na slične primjere u poljoprivredi, gdje vlasnici neobrađena zemljišta za to ne snose nikakvu odgovornost niti ih se porezno kažnjava: i vlasnici neuređenih poslovnih prostora zadržavaju pravo da njima nagrđuju grad i pritom uskraćuju mogućnost normalnog poslovanja i zapošljavanja ljudi.
Kad bi se ozakonili mehanizmi kojima bi Grad neodgovorne vlasnike i špekulante mogao prisiliti da svoje prostore urede u skladu s potrebama i interesima grada, ili će ih u protivnome izvlastiti i korektnu naknadu za njihovo vlasništvo deponirati na poseban račun do završetka sudskog spora, spriječile bi se špekulacije i malverzacije, a gradskim bi ruglima odzvonilo.
Svi građani Zagreba imaju “pravo na grad”, kojem bi uzor trebale biti europske metropole, a pravo na privatno vlasništvo trebalo bi biti ograničeno višim gradskim interesima.
To bi trebalo biti jasno i vlasnicima prostora u kojem je doskora bio Ban café, ali i vlasnicima svih prostora u gradu kojima se narušava njegov izgled, šteti njegovu ugledu i vrijeđaju njegovi stanovnici. ( Željko Žutelija)