U nastavku donosimo:
- priču o Boži i putu od derutne kuće bez osnovnih uvjeta do privremenog smještaja uz pomoć udruge Savao
- što na terenu zatiču volonteri na Glavnom i Autobusnom kolodvoru, od deka i čajeva do prvih razgovora
- iskustva i stavove volonterki Martine Ranković i Leonore Rataj o granicama, motivaciji i susretima
- razgovor sa Zvonkom Jambrešićem, voditeljem udruge Savao, o sustavu, prenoćištima i svakodnevnim preprekama
- susrete s korisnicima: Draženom, Sandrom i drugima, s prizorima koji rijetko dođu u fokus javnosti
- kako izgleda mobilna pučka kuhinja, tko dolazi po topli obrok i što traže u najhladnije dane
- glas mladih volontera poput Eme i trenutke koji mijenjaju pogled na pomoć zajednici
- Da nisu došli po mene, valjda bih jedino mogao umrijeti - kaže Božo, sve provjeravajući je li 10 sati, kada je vrijeme za antibiotik.
Božina priča
Sjedimo u zamračenom hostelskom predvorju u centru grada, koji uz redovnu djelatnost surađuje s udrugom Savao u osiguravanju povremenog smještaja potrebitima. Na katu iznad je soba u kojoj će Božo provesti idućih desetak dana, dok mu se ne smiri bakterijska infekcija stopala. Vani zima štipa obraze, Zagreb je okovan ledom, njegova derutna kuća bez struje i vode sada pokazuje svoje najokrutnije lice. Uvjeti ravni onima iz srednjeg vijeka, kako je sročio Božo, visok i jak čovjek kuštrave sijede kose.
- Iz udruge su se pitali gdje sam, nisu me sretali na kolodvoru. Došli su do mene, donijeli mi termosice s čajevima, potom je došla doktorica volonterka, odveli su me u bolnicu i na kraju smjestili tu - smije se Božo.
Nismo sami, tu je i Zvonko Jambrešić, predsjednik udruge Savao koja se bavi pomoći ljudima u potrebi i na rubu društva. Jambrešić je branitelj, o sebi ne želi govoriti puno, ali kaže da je 2017. godine izašao na ulice i od tada pomaže beskućnicima. Nutka Božu jogurtom, nije ga uspio umoliti za vino.
- Hajde, Božo, ispričaj svoju priču - kaže Jambrešić.
- Rekao bih da sam ja žrtva uzrečice tko jači, taj kvači - kaže Božo, točno tim riječima.
Završio je srednju školu za informatičkog tehničara, bavio se programiranjem, u ratu je bio zapovjednik radiooperatorske skupine. Ne govori puno o tome, fokusira se na svoj certifikat međunarodno priznatog spasioca iz vode. Pitamo ga što se dogodilo poslije u životu.
- A gledajte, istina se daleko čuje, kleveta još dalje. Takva je geneza odnosa s ljudima, ako loše kaže netko tko ima visoko mjesto u društvu, slabijem se teško s time boriti - odgovara.
Administrativni labirint
Nismo do kraja razmrsili što se točno dogodilo. Za neke stvari, kaže, jednostavno nije imao želudac, shvatio je da je bolje da se udalji. Posljednje je dvije godine bez primanja, u svojevrsnom je administrativnom labirintu. Imao je pomoć Grada od 28 eura, ali nedavno mu je i to dokinuto kako se prijavio za državnu pomoć.
- U sustavu se osjećam kao da jedino još moram kleknuti i potvrditi svoj položaj ne bih li dobio tih 28 eura - kaže Božo.
Pozdravljamo ga, moramo ići.
- Ja ću još malo ostati - kaže Jambrešić.
Prije nekoliko dana zaredali su minusi, pao je snijeg koji nismo vidjeli od 2013. Među zimskim dnevnim novinarskim zadacima našlo se i pitanje gdje su beskućnici. Poznato je da postoji manjak mjesta u prihvatilištima, u cijeloj je zemlji 450 mjesta, a 2000 samo registriranih beskućnika. Ljudi poput Bože, koji žive u neadekvatnim uvjetima, tzv. riziku od beskućništva, znatno je više.
Zovemo Jambrešića i pitamo ga: "Gdje su beskućnici, o tome bismo pisali".
- Joj, bez uvrede, ali uvijek se svi sjete beskućnika oko Božića i kad je zima, a ostatak godine ništa - kaže.
- Razumijemo, istina, ali jako je hladno. Kakva je situacija?
- Uvijek ista. Ništa se ne mijenja u sustavu otkako se ja ovim bavim.
- Baš ništa?
- Ništa. Nisam htio biti neugodan, ima izvrsnih tekstova. Ali najbolje je da dođete volontirati i iz prve se ruke uvjerite.
U iduća dva dana s volonterima smo prošli Glavni i Autobusni kolodvor te mobilnu pučku kuhinju. Sudjelovali smo u dijeljenju deka, kapa i šalova, hrane, kave i toplog čaja. Naša prva adresa bio je željeznički kolodvor.
Ulazimo u pothodnik, zima ledi nožne prste, promatramo Tomislavac na kojem je u tijeku rastavljanje adventskih kućica. Uz Jambrešića, tu su i dvije volonterke u srednjim godinama, Martina Ranković i Leonora Rataj. U jednoj vreći nose kape i čarape, u drugoj su deke. Stojimo naslonjeni na stup, pokraj nas prolazi stariji sugrađanin odjeven u izlizanu kožnu jaknu.
- Ks, ks, treba li ti čarapa i deka - govori potiho Martina Ranković, kao da poduzima neku ilegalnu radnju.
- Joj, treba mi, ali nemam novca.
- Nije potreban novac, koliko ti treba?
- Može ta toplija deka, i ta kapa je dobra, mogao bih uzeti i čarape - kaže čovjek, zahvaljuje i odlazi.
Idemo dalje, krećemo prema unutrašnjosti pothodnika, gdje se prodaju kebab i pizza. Tamo je najtoplije, tamo su često njihovi korisnici, no nismo zatekli nikoga. Razdvojili smo se, Jambrešić je otišao kupiti odjeću za Božu. Martina diktira put i osvrće se oko sebe, mjerka ljude. Uhvatili smo trenutak i pitali je zašto ove hladne noći nije ispod dekice, ispred televizora.
- Osjetila sam poziv Boga, imala sam rupu u životu, nešto mi je nedostajalo. Vidjela sam patera Stjepana kako pomaže potrebitima na kolodvoru, poželjela sam to raditi i ja. - odgovara.
"Bog ti pokaže..."
Nikada nije mislila da će volontirati i pomagati baš beskućnicima. Kada bi o tom razmišljala, više se vidjela u radu s djecom. Sve joj je to zvučalo gadljivo, iskrena je, smrad, alkoholne pare i nekupanje. U jednom je trenutku samo shvatila da ih sve grli i srce je zaboli kada vidi da se prema potrebitima netko odnosi nedostojanstveno.
- Kada počneš raditi s potrebitima, Bog ti prvo pokaže kakva si ti osoba - kaže.
Leonora Rataj kaže da njezina priča nema vrhunca i raspleta. Uvijek je uplaćivala novac, bila kuma djeci u Africi. Jednostavno, kći joj je odrasla i postala je samostalnija, a ona je oduvijek htjela raditi s ljudima i sada za to ima vremena. Pitamo je vežu li se potrebiti previše za nju i kako se s time nosi.
- Iskreno, daš onoliko koliko možeš, približiš se osobi koliko znaš da možeš to održavati. Jer ima li išta gore nego da si danas tu, sav pričljiv, otvoren, kao prijatelj, a sutra te nema - odgovara retoričkim pitanjem.
Sjedamo u Jambrešićev automobil i dolazimo na Autobusni kolodvor, gdje nam se pridružuju još dva volontera. Penjemo se uz stepenice i prekoputa kioska sjedi Dražen. Do njega je plastična boca bijelog vina, gotovo popijenog. Govori nepovezano, zaboravlja što je maloprije rekao. Govori da će u vlak, neka njegovu vreću za spavanje daju nekom drugom, pa se predomišlja. Jambrešić ga pita kako da mu pomogne.
- Možete me ubiti - odgovara Dražen.
- To nećemo napraviti. Dopusti nam da ti pomognemo, i ti si pomagao.
- Vidite kad je vlak za Vinkovce, tamo ću prespavati - promrmlja Dražen.
Stižemo u drugi dio Autobusnog kolodvora, pokraj stepenica kojima se ljudi koji su drugom svrhom ovdje spuštaju na perone. U čekaonici, pak, oko radijatora, ljudi sjede ili spavaju, vidimo ih desetak. Leonora prilazi jednome, vadi deku i pokriva ga.
- Nije me u životu nitko pokrio - govori joj snen.
Puno je razloga zbog kojih ljudi neće u prenoćišta - objašnjava nam Jambrešić. Jedan dio to ne želi jer trebaju doći rano i ujutro u 7 izaći. Neki su ovisnici o alkoholu, a često ih testiraju na alkohol kao uvjet za ulazak. Dijele prostor s puno ljudi, pa postoje svađe, razmirice i krađe. Pitamo ga pomaže li onima za koje zna da nisu dobri ljudi.
- To su njihovi grijesi, nisu moji. Mogu jedino Boga zamoliti da budem idući put mudriji i da bolje procjenjujem - kaže.
Skrivena iza panoa
Pokraj radijatora u prednjem dijelu kolodvora, sakrivena iza panoa, stoji Sandra, mlađa djevojka. Čujemo da je Dalmatinka. Splet životnih okolnosti doveo ju je na ulicu, gdje prosi dok čeka dečka iz zatvora. Neprestano razgovara na mobitel, više sluša nego što govori. Članovima udruge već je poznata, unajmili su joj stan, našli posao, međutim, nije uspjela izaći iz začaranog kruga.
- Ne znam kako ovo reći, a da ne zvuči grubo. Na ulici trebaš steći neko ime, da znaju tko si. Sandra je nova, a žene generalno izvuku deblji kraj - kaže Jambrešić.
Rastali smo se. Zvone je Sandru odveo u hostel gdje je i Božo.
Sutradan vidjeli smo se ponovno, kod Spomenika žrtvama Holokausta, gdje volontiramo za mobilnu pučku kuhinju. Stojimo s volonterima u bljuzgi i gledamo red od desetak ljudi za peciva, sendviče i odjeću: djeca, starci, obitelji. Dobro je poznata ova adresa i termin; osim petkom, udruga dijeli namirnice i utorkom u 20 sati.
Među volonterima je 21-godišnja Ema. Studira marketing, ali, shvatila je da je to "previše agresivno za nju". Nada se da će iduće godine upisati logopediju, želi pomagati ljudima. Ovo joj je iskustvo pokazalo koji je to njezin put.
- Nisam htjela gubiti vrijeme na mobitelu, bolje je da sam ovdje - govori nam.
Niže od nas jedan volonter dijeli odjeću. Prilazi Nina s bujnom kuštravom frizurom i traži nešto seksi. Da je ljeto, imala bi minicu, u tome se osjeća najbolje. Kaže kako voli biti lijepa, zafrkava ljude uokolo, traži zagrljaj, svi je grle.
- Znate, moji mi se prijatelji smiju jer 58 godina volim jednog čovjeka, a nisam bila s njim. Što je u tom loše? Ne tražim od njega ništa osim da je zdrav i veseo - otvara dušu i kaže da i sama volontira iako je i njoj potrebna pomoć.
Prostorom odjednom zaori dubok ženski glas, ali nitko se na to nije uznemirio. Po ledu i bljuzgi pretjerano dramatično kliže se žena srednjih godina pa prilazi po pomoć.
- Šta je ovo, kvragu, hoćete da se polomim, uzmite lopate i očistite ovo, šta nas zovete na ovaj led - gunđa.
- Hoćeš slanac - pita je Ema.
- Može, hvala ti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....