Skoro je 20 godina kako se intenzivno govori o prijetnji islamskog terorizma u Bosni i Hercegovini i, još više, o opasnosti od izvoza terorizma iz BiH. Unatoč nasljeđu krvavih balkanskih ratova, broj žrtava terorizma u svim “divljim” zemljama bivše Jugoslavije daleko je manji od broja žrtava u mnogim “civiliziranim” državama: Velikoj Britaniji, Španjolskoj, Rusiji, Turskoj... SAD i teroristički napadi 9. rujna 2001. poseban su slučaj koji je strah od islamskog terorizma proširio do neslućenih razmjera.
Stručnjaci se već desetljećima ne mogu složiti oko toga što je (sve) terorizam, no najšire je prihvaćena definicija američke službe FBI koja ga definira kao nezakonitu uporabu sile ili nasilja usmjerenog na osobe ili imovinu kako bi se prijetnjom prisilile vlasti ili civilno pučanstvo, u cijelosti ili djelomice, da prihvate određene političke ili socijalne ciljeve. Po ovoj definiciji teško da ijedan čin poslijeratnog nasilja u BiH spada u klasični terorizam. No, terorizam nije samo ono što je ostvareno - već i samo postojanje realne prijetnje neka djela definira kao (potencijalno) teroristička. Opet, računajući i sve neostvarene prijetnje - teško je tvrditi da ijedan slučaj iz BiH u ovih petnaestak poslijeratnih godina pripada klasičnom terorizmu.
Možda se tome ne treba pretjerano čuditi. Krvavi, surovi i neljudski susjedsko-komšijski ratovi koji su od Triglava do Tetova trajali više od desetljeća, unatoč izraženom neljudskom postupanju na bojišnici i u pozadini - nisu se prelili izvan granica bivše zajedničke države. Niti su srpski bojovnici palili hrvatske restorane po Njemačkoj, niti su Bošnjaci po Švedskoj postavljali bombe u klubove i udruge, čak ni Albanci i njihovi slavenski protivnici, Srbi i Makedonci, nisu jedni druge napadali u Švicarskoj, Belgiji, Nizozemskoj ili Francuskoj. Bilo je koškanja i poneka navijačka tuča. Očito je da je na svim stranama postojala neka društvena kočnica koja je učinila da se brutalnosti i bestijalnosti o kojima se može više saznati u haškim i domaćim sudnicama obavljaju “doma” i ne izvoze dalje.
Teroristička retorika
Upravo u tom nedovoljno objašnjenom mehanizmu vjerojatno leži prvi razlog zašto poslije ratova nije bilo klasičnoga terorizma. Drugi su razlozi u jakim međunarodnim sigurnosnim snagama, ali i fizičkom i psihičkom zamoru dugim ratovima. Konačno, uz nekoliko iznimki koje bi se cinično mogle nazvati regionalnim nepravdama, niti jedan sukobljeni narod nije doživio klasičan poraz; svatko je negdje nešto na neki način dobio, barem u mjeri koju političari mogu eksploatirati.
Nekoliko slučajeva u ranom poraću prvotno je budilo strah od terorizma, no istrage su pokazale da se većinom, unatoč metodama koje mogu upućivati i na terorizam, ipak radilo o klasičnom balkanskom nasilju, ubojstvima nepoželjnih povratnika, neugodnih svjedoka, pohlepnih suučesnika. Pokazalo se da Balkan ipak postoji kao nekakav kulturni obrazac, da su mnogi koketirali s terorističkom retorikom ne bi li sebi dali na značaju.
‘Loši muslimani’
Te su prazne prijetnje padale na vrlo plodno tlo: do napada na Svjetski trgovinski centar ekstremni nacionalistički i oportunistički krugovi iz Srbije i Hrvatske, preko obavještajnog podzemlja i vlastitih političkih ekspozitura u BiH, podgrijavali su tvrdnju o islamskoj prijetnji kako bi Bosnu destabilizirali i pokušali razmontirati daytonsku tvorevinu koju su nevoljko morali prihvatiti. Ni Bošnjaci nisu ostali izvan te prljave političke igre; dio SDA pokušavao je koristiti Izetbegovićev poznati nedostatak političkog pragmatizma i pomalo utopijsko viđenje političkog islama.
Očito je da je bilo daleko više onih koji su prizivali islamski terorizam nego onih koji bi ga bili spremni prakticirati. Znakovito je da sve vrijeme najglasniji vapaji za sprječavanje islamske prijetnje dolaze od sumnjivih tipova koji znaju da su u strahu Zapada velike oči i da bi se, u slučaju da se dokaže neka doista kredibilna prijetnja, na islamofobiji i “poznavanju bosanskog terorizma” doista moglo dugo i dobro živjeti zahvaljujući bogatim sveučilištima, zakladama i najizdašnijem izvoru - tajnim službama. Među prvim katastrofičarima koji su se poslije bugojanske auto-bombe javili da “upozore svijet” bilo je nešto nazvano “Ekspertski tim za borbu protiv terorizma Jugoistočne Evrope”. Samozvani “eksperti” su kontroverzni Hrvat Domagoj Margetić koji godinama raspačava dezinformacije paraobavještajnog podzemlja. Drugi je podjednako kontroverzni Bošnjak Dževad Galijašević koji se hvali kako je poslije rata istjerao vehabije iz zabitog sela Bočinja (što je istina, no motive ne spominje, a glavni je osobna promocija i zadobivanje podrške međunarodne zajednice za doživotni ostanak u lokalnoj vlasti), poznat kao bošnjački (tada “muslimanski”) eksponent Miloševićeva događanja naroda u prijeratnoj isfabriciranoj “aferi Moševac”. Treći drug, po receptu kao prepisanom iz nekadašnjeg tjednika “Narodna armija”, Srbin Darko Trifunović, od plašenja islamskom prijetnjom svih koji to žele slušati napravio je karijeru - nakon što je prokazan kao krtica nacionalističkog podzemlja te izbačen iz diplomatske službe zajedničke Bosne i Hercegovine.
Unatoč stihovima jedne od popularnih muslimanskih budnica iz rata, Bosna nije ni Afganistan, ni Čečenija, ni Kašmir, ni Palestina. Radikalizirani muslimani Bliskog i Srednjeg istoka i Sjeverne Afrike, iz najvećih inkubatora dragovoljnih džihadskih šehida (mučenika), to najbolje prepoznaju. Potencijalne ubojice i samoubojice za vjeru radije odlaze tamo gdje im se čini da borba ima smisla. Za njih je Bosna nedovoljno militantna, Bošnjaci “loši muslimani” bez kritičke svijesti o potrebi (samo)žrtvovanja i čini se da za državu s tako “slabom samosvješću” nitko ne želi dati svoj život. Što je, naravno, i za Bosnu i za Bosance i za sve nas u susjedstvu, a i šire, jako dobro.
Anarhistički skvoteri
Vehabije, o kojima najviše govore oni koji ih najmanje poznaju i razumiju (a zaboravljaju u Bosni također prisutne selefije, srodnu skupinu islamskih zelota podrijetlom iz Sjeverne Afrike), za sada nisu baza za regrutiranje islamskih terorista. Čak je i dobrim poznavateljima islama teško odrediti tko je (sve) vehabija i što ga definira. Balkanski muslimani pripadaju najtolerantnijoj od četiri islamske pravno-vjerske tradicionalne škole, hanefijskoj. Uz to su vjekovima živjeli s drugim vjerama i na sve to u Evropi, i to je oblikovalo kolektivnu svijest o mjestu i ulogu vjere u privatnom i društvenom životu. Pad komunizma i rat kod muslimana su izazvali navlas istu reakciju kao i kod katolika i pravoslavaca: pojačano vanjsko manifestiranje vjere, posebno u okviru kolektiviteta, ritualne odlaske u džamiju u određenim prigodama i jačanje verbalne i deklarativne komponente vjere. No, kao i kod kršćana, relativno malobrojni su postali iskreni vjernici koji svoju vjeru doista žive.
U takvoj situaciji pojavili su se oni koji bi drugima “utjerivali” pravu vjeru - a njih su na radikalni islam preobratili relativno malobrojni (i u vojnom smislu posve nezapaženi, ali izvan bojišnice okrutni prema svojima i tuđima) dragovoljci s Arabijskog poluotoka.
Radikalni vehabizam među Bosancima se nije primio. Od preko 1500 džamija u BiH tek se u pedesetak mogu čuti vehabijske i selefijske ideje, no one su još uvijek jako daleko od stvaranja pravih terorističkih jezgara, a još je manja vjerojatnost da bi pozivi na osnivanje emirata (islamske države) u Bosni mogli doista imati rezultata. Bosanske su vehabije u nejvećoj mjeri idealisti bezopasni izvan svog neposrednog okruženja. Njihova malobrojna medijski zloupotrijebljena utočišta, kao što su Bočinja ili Donja Maoča, samoizolirana u bosanskim nigdinama, više nalikuju nekakvoj muslimanskoj verziji kolonije anarhističkih skvotera u Berlinu 80-ih nego utopijskom islamskom carstvu gdje kamenuju pohotnice, a lupežima odsjecaju ruke sabljom. Ako postoji stvarna opasnost od radikalizma u Bosni, ona je vjerojatno daleko veća od siromaškog radikalizma pretvorbenih gubitnika i nostalgičara socijalističke svezaposlenosti i svesigurnosti nego od nekakvih Saladinovih nasljednika koji će nas sve pokoriti, silom sunetiti i prisiliti nas da živimo u vlasti Al Kaide.
Prljavi obračuni
Iako doista nema nikakve stvarne opasnosti od izvoza masovnog radikalizma iz Bosne, u jednom segmentu stručnjaci su opravdano zabrinuti. Terorizam se po svojoj prirodi hrani prijetnjom mnogo više nego njenom realizacijom. Poslije New Yorka, Madrida i Londona zapadne sigurnosne agencije koliko-toliko kontroliraju potencijalne teroriste iz arapskih zemalja. Ta im je zadaća uveliko olakšana razlikama u fizičkom izgledu i boji kože, no noćna mora svakog antiterorista je “samoubojica plavih očiju”, evropskog izgleda, tko na prvi pogled ne upućuje na stvarnu prijetnju. Ne postoji nikakva garancija da se upravo taj jedan terorist neće regrutirati u Bosni i taj strah navodi na oprez mnogo više od svih priča o vehabijama i malih balkanskih lokalnih bombaških svođenja računa.
U sprječavanju tog scenarija lokalne sigurnosne službe, kako države Bosne i Hercegovine, tako i većine susjednih država, trenutačno kod zapadnih protuterorističkih agencija nemaju gotovo nikakav kredibilitet. Previše ljudi već dugo živi šireći neutemeljene strahove od bosanskih islamista i situacija je takva da selo više ne vjeruje pastiru koji je previše puta slagao da ide vuk. Balkanske sigurnosne službe često se ponašaju neiskreno, računajući u potaji tko bi mogao dobiti gubljenjem političkog kredibiliteta Bosne i Hercegovine i odustajanja Zapada od održavanja te nedovršene države na aparatima za umjetno disanje. Određeni krugovi u Hrvatskoj i Srbiji podgrijavaju priče o “bosanskoj prijetnji” priželjkujući da se ona realizira kako bi postali saveznici Zapada u “globalnoj borbi” da bi im razne nepodopštine bile oproštene. Sigurnosne službe BiH posve su podijeljene po nacionalnim osnovama. Svatko svakoga laže, jedni uvećavaju prijetnju, drugi je umanjuju i svi svakodnevno kalkuliraju. U takvoj šizofrenoj situaciji jedina je dobra vijest da u BiH posve legalno jakim snagama operiraju gotovo sve značajne svjetske tajne službe. Treba se nadati da bi one mogle otkriti neku buduću ozbiljnu prijetnju jer domaći ili nisu u stanju ili im nije pretjerano stalo. Do tada će sigurno biti još prljavih eksplozivnih obračuna oko kojih se nitko neće pretjerano uzbuđivati.