Ovo je trebala biti priča o smrtnim grijesima Zdravka Mamića ! U ovom pismu trebao sam ga vratiti 30 godina unatrag, trebala je to biti emocionalna priča o jednom snu, koji nikada nije postao java. Trideset godina mamurluka, buđenje je svake godine u isto vrijeme, oko Dana mrtvih, kada prestaje Dinamov europski san i počinju pripreme za novu iluziju. Ni ove godine to neće biti “blues plavih bluza”, Dinamo nije dijete sreće da bi mu se dogodio još jedan Ludogorec, kada je njemački sudac čekao do 98. minute da Domagoj Vida poentira...
Na žalost, ne mogu bez prošlosti, iako mi urednici prigovaraju da uglavnom živim u bivšim vremenima. Istina je, jer današnja ne vrijede ni pišljiva boba. Pa se tako sjećam ranih osamdesetih, kada se u Dinamu ukazao Ćiro Blažević, a nedugo zatim u plave salone je banuo i Zdravko Mamić, kao agent i brat vrlo nadarenog, na žalost i neozbiljnog Stojka Mamića. Tako se rodila velika ljubav, koja je, kao i sve vječne ljubavi, imala vrlo ružan kraj. Svi smo tada sanjali o velikom Dinamu i vjerovali da je “Mister bijeli šal” čovjek koji će Dinamo uvesti u krug nogometnih aristokrata. Sjećam se kada je Zdravko Mamić agitirao za Dinamovo sveto trojstvo - Ćiru Blaževića , Ivu Vrhovca i Peru Zlatara, sjećam se kada je u Okrugljaku skupljao novac da Mlinarić ne ode u Hajduk, sjećam se kada se borio protiv Zlatka Canjuge. Sjećam se i dana kada je došao na štih, čim je sjeo u direktorsku fotelju, priprijetio mi je: “Tebe ću se prvog riješiti!” Zauzvrat sam mu poklonio knjigu “Ja Lucifer”.
Onda je počela njegova vladavina. Stvorio je novac, sagradio najbolju omladinsku školu u ovom dijelu Europe, zavladao hrvatskim nogometom, ali, naš san, onaj iz osamdesetih, iz doba nogometnog romantizma, rasplinuo se kao mjehur od sapunice. Njegov životni moto postao je novac, novac i samo novac. I gdje smo danas? Tamo gdje smo bili i na početku osamdesetih. Dinamo ne igra najlošiji nogomet u galaksiji, ali infekcija profita je zarazila Maksimir, pogled na pohlepu otjerao je i one kojima je nogomet i ručak i večera. Sve rjeđe odlazim tamo, jer sam svjestan da nisam dobrodošao, kao što i navijači sve rjeđe dolaze na tribine. I sve teže pišem o Dinamu, postao mi je dalek, naporan, težak. Iako je Dinamo i danas vrlo popularan klub, u njemu, na žalost, caruju žmukleri, ulizice i profiteri, kojima je najvažnije biti što bliže skutima Zdravka Mamića. U što se pretvorio onaj ugodni mladić iz Sesveta? Jedno je sigurno, u najmoćnijeg čovjeka hrvatskog nogometa, koji u Dinamovim monografijama, ako ih ne bude pisao Fredi Kramer, neće biti zapamćen po velikim pobjedama. Kao na primjer Otto Hofmann, direktor iz šezdesetsedme.
Mogu li vam u jednoj anegdoti ispričati tko je danas Zdravko Mamić? Nedavno, kada je Dinamo doletio u Stockholm na utakmicu u čast pokojnog Ivana Turine, vodstvo kluba je došlo u restaurant na ručak. Konobar je pitao grupu od desetak ljudi, koji su neodlučno stajali na vratima, gdje žele ručati, u sali ili na terasi. “Čekajte, rekao je jedan član delegacije, dok se Zdravko Mamić vrati iz toileta, on će odlučiti...”
Zdravko Mamić je kriv za mnoge stvari, no taj dežurni negativac mogao bi dobiti i jednu bizarnu optužnicu; bit će jedan od krivaca što Engleska neće biti svjetski prvak prije 2046. godine?! To bi se moglo iščitati iz intervjua bivšeg Dinamova trenera Osvalda Ardilesa, koji tvrdi da Premiership, zbog velikog broja stranaca, uništava engleski nogomet i smrt je za nacionalnu momčad. Ardiles je očekivano razbudio engleski cinizam, koji ironizira i kaže da je preoptimistično očekivati da će Engleska do 2046. godine osvojiti naslov svjetskog prvaka. Bit ćemo sretni ako se to dogodi i do 2080. godine. A tko je kriv za tako dugi post? I Zdravko Mamić!
Kakva je uloga Dinamova mendžera u tom engleskom jadu? Zatrpao je svojim igračima Premiership, prodao im je Boška Balabana (5,5 mil. funti), Vedrana Ćorluku (13 mil.), Eduarda da Silvu (12 mil.), Luku Modrića (21 mil.), Deana Lovrena (10 mil.), a prije nekoliko dana kanal su prešli Alen Halilović i Tin Jedvaj, koji će Tottenham koštati 21 milijun eura. I dok se Englezi zgražaju i pitaju - gdje rastu tinejdžeri koji vrijede 21 milijun eura, komentatori The Guardiana tvrde da će invazija najboljih svjetskih igrača na Otok pokopati englesku reprezentaciju. “Tri lava” imaju sve niži rejting na svjetskim tablicama, a njihove mlade selekcije doživljavaju poraz za porazom.
Mnogi će reći da je Zdravko Mamić najsposobniji nogometni trgovac u Europi, jer prodati dvojicu sedamnaestogodišnjaka, koji su u Dinamu ukupno skupili 34 utakmice, za 21 milijuna eura, to je doista umjetnost. Prodati igrača u jednoj dekadi za milijardu i 200 milijuna kuna potvrda je da je Mamić doista talentiran trgovac, ali kakav je kao sportski vizionar? Ako izuzmemo osmogodišnju dominaciju u Hrvatskoj ligi, jer s takvim budžetom bilo bi neozbiljno osvojiti bilo koju poziciju osim prve, europski rezultati govore da je Dinamo samo prosječan klub i od europskih rezultata pamte se samo pobjede nad Villarrealom u Zagrebu i Ajaxom u Amsterdamu, kada su se svijetu predstavili Luka Modrić i Mario Mandžukić. U međuvremenu se gubilo od Werdera, Auxerrea, Arsenala, Tottenhama, Shakhtara, Lyona, u dvije godine Lige prvaka Dinamo je zabio 4 gola, osvojio jedan bod i za takav score postoji samo jedna riječ - debakl. Ali, u financijskom smislu Dinamo je sjajno poslovao, od nogometnog prosjaka pretvorio se u bogataša, koji je pod ravnanjem Zdravka Mamića uprihodio više od 100 milijuna eura.
Mamićevi problemi počeli su odlaskom Nike Kranjčara u Hajduk. Dinamov glavni menadžer se i bez najmanje emocije odrekao nogometaša koji je trebao postati brand, zaštitni Dinamov znak, kao što je svojedobno Dinamova ikona bio i njegov otac.
Prodali su ga najvećem konkurentu, navijači su se svetili svom dojučerašnjem idolu, iako je Niko otjeran iz Dinama. Kasnije se Mamić pravdao da su ga morali prodati, jer klub je bio u potpunoj besparici, ali mnogi Zagrepčani su zamjerili ne samo Mamiću, već i BBB-ima što nisu zaštitili svoju nogometnu ikonu i spriječili prodaju Nike Kranjčara.
Drugi problem nastao je kada su rasprodali jednu izuzetno nadarenu generaciju, Luku Modrića, Vedrana Ćorluku i Eduarda da Silvu. Tada su se navijači definitivno okrenuli protiv Mamića, iako bi se ta prodaja mogla opravdati pokušajem da se financijski stabilizira klub. Pedeset milijuna zdravih eura, koliko je Dinamo zaradio prodajom trojice nogometaša u Premiership, trebalo je Dinamo osoviti na noge i učiniti ga najmoćnijim klubom u ovom dijelu Europe. No, zahvaljujući sumnjivim kupovima “bofl” igrača, Dinamo je propustio šansu i izazvao ofenzivu navijačkog bijesa, koji ni danas nije ugašen. Dovoljno je pogledati grafite na fasadama, čak i u Sesvetama, gdje je Mamić odrastao.
Nedaleko od kuće u kojoj je živio navijači su ispisali - “Mamiću odlazi”. Ćorluka, Modrić i Eduardo bili su gruda snijega koja se zakotrljala niz padinu i pretvorila u lavinu, Dinamo je bjesomučno počeo prodavati sve što je vrijedilo, a shopping je kulminirao prodajom 18-godišnjeg Matea Kovačića i 17-godišnjih Jedvaja i Halilovića. Zahvaljujući Mamiću, Hrvatska je, uz Nizozemsku, Francusku i Belgiju, postala najveći europski izvoznik nogometaša. Mamić je uz minimalna ulaganja sagradio manufakturu nogometaša, koja proizvodi unikatne igrače koji su zatrpali lige petice.
Kada pitate Mamića zašto prodaje sve što vrijedi, a na drugoj strani obećava “megamomčad” od sasvim prosječnih igrača, on će u obraćanju naciji pojasniti da je osuđen prodavati kako bi nahranio 200 obitelji koje žive od Dinama. Karikaturalno rečeno, Dinamo je prodao Halilovića i Jedvaja da bi Dinamovi službenici mogli doručkovati kavijar ili da si od božićnice mogu priuštiti puricu s mlincima. Uopće ne sumnjam da 200 Dinamovih činovnika, trenera i nogometaša imaju bogat stol, ali shvaćam i “gladne” navijače, željne dobrog nogometa i poneke pobjede u Ligi prvaka, kojima se fućka za božićnice, uskrsnice i ostale privilegije kojima Zdravko Mamić obasipa odane i pravovjerne...
Najveći grijeh je, ipak, što se zbog biznisa odrekao navijača. Ne samo onih s vječito buntovne sjeverne tribine, već i navijača s istočne tribine, srca Dinamove navijačke armije. Brigu jedino vodi o sastavu svečane lože, gdje sjede industrijalci u usponu, dobrostojeći obrtnici, trgovci i doktori, gdje se služi prvoklasni catering i toči najbolja graševina. Međutim, ono što se servira na terenu već je manje ukusno, a poruke sa sjeverne tribine sve su glasnije i neugodnije.
Kada bi netko neupućen gledao tablicu hrvatskog prvenstva, pregledao rezultate poslovanja i osluhnuo atmosferu s tribina, našao bi se u čudu i pitao: “Koga vraga hoće ti fakini?” Fakini hoće Dinamo u kojemu će se govoriti hrvatski, u kojemu će igrati Mlinarić, Boban, Prosinečki, Niko Kranjčar ili Modrić, koji će pokazati zube i europskim nogometnim velikanima i neće biti kanta za napucavanje nekakvom Lyonu ili Werderu.
Danas bi Zdravko Mamić dao milijune da se navijači vrate. I oni bi se vratili, ali samo uz jedan uvjet - da tamo više ne bude Mamića, koji u njihovim očima ima “ugled sotone” kakav je nekada imao Zlatko Canjuga, predsjednik kojega su BBB-i najviše mrzili. Iako je i tada Dinamo bio najjači klub istočne Europe, a danas je, osim Bayerna, najstabilniji u ovom dijelu svijeta, navijači nikad nisu zadovoljni. Ne mogu podnijeti bahatost, aroganciju, nepristojnost u ophođenju. Zapravo, BBB-i nikada nisu mogli podnijeti grebatore iz svečane lože, nedodirljive, političare i moćne. Neki će reći - u Zagrebu će ti sve oprostiti osim uspjeha, a Zdravko Mamić će još dodati: “Nisam dopustio da u klub uđu ulica i kriminalci! Kao što su ušli u Hajduk i Zvezdu i vidite gdje su sad...” Međutim, klub bez navijača s ovakvim budžetom je obični supermarket bez visokih sportskih ciljeva, koji svake godine proizvede jednog Modrića ili Halilovića, ali Dinamov navijač nema vremena uživati u njihovu talentu, jer čim se pojavi solventni kupac, “roba” se šalje prvim avionom na odredište.
Dinamo je danas vrlo bogat klub. Za Zdravka Mamića upućeni tvrde da je bogatiji od Gabrielea Volpija, koji financira NK Rijeku. Bogat klub bez sportske perspektive koji se bavi izvozom igrača i koji hrani 200 hrvatskih familija. Hrvatska bi trebala biti zahvalna trgovačkom talentu Zdravka Mamića, međutim, u sportskom smislu je potpuno zakazao. Sve ove godine nije nas uspio uvjeriti da je talentiran i kao sportski menadžer. U njegovoj dekadi Dinamo je pobijedio Villarreal i Ajax i odigrao dvije pristojne utakmice protiv Werdera i Reala iz Madrida, i to je sve. Pobjede nad Hajdukom, Lokomotivom i Interom iz Zaprešića više nitko ne računa, one su najobičnija statistika. A naslovne stranice više ne pune Dinamove velike pobjede, u prvom planu su milijuni eura koje je Zdravko Mamić zaradio na “utakmici” s gazdama Tottenhama, Arsenala, kijevskog Dynama itd. Ako je tako, dajte mu Zlatnu kunu, ali ne i Oscar za sportske rezultate!