Nijedna od dviju državnih cesta koje vode do Dvora, D6 i D47, ne zadovoljavaju standarde državnih cesta. Uske, pokrpane i zavojite, lijeno presijecaju prekrasan zeleni tepih Banije. Udaljena niti sat-dva vožnje od glavnoga grada, pored nas se nižu zarasla banijska sela. Kraj je to bez ljudi, s nabujalim raslinjem i sve više divljih životinja, ali ništa ni od lovnog turizma, iako područjem haraju čopori divljih svinja i vukovi samotnjaci, kako će nam nešto kasnije slikovito kazati žitelji tog kraja.
Odabir lokacije
Ni predivna Una, ni kestenove šume očito nisu dostatne da se ovdje razvije neki oblik ruralnog turizma, komentiramo dok sjedamo u kafić nasuprot zgrade Općine. U Dvor smo, naime, došli vidjeti što građani misle o prijedlogu da se radioaktivni otpad smjesti u njihovo susjedstvo. Jer, nedavno je, koncem ožujka, Državni zavod za radiološku i nuklearnu sigurnost Općini Dvor uputio poziv da se uključi u odabir lokacije za odlaganje radioaktivnog otpada. Istraživanja su pokazala da je upravo središnji dio masiva Trgovske gore pogodan za radioaktivni otpad, a kako ondje već postoji infrastruktura - vojarna Čerkezovac - lokacija je dobro rješenje, tvrdi Zavod. U Dvoru nas je dočekao miran radni dan. Tiho je i pusto; tišinu tek povremeno uznemiri zvuk traktora koji se kotrlja ulicom.
“Sad si na bosanskom internetu, prebaci se na ručno, inače ode ti euro”, vidjevši da pimplam nešto po mobitelu, dobronamjerno je dobacio čovjek koji je svratio na kavu i novine. “Kako je?” nastavio je s laganim smiješkom. “Eno, od prvog mjeseca ove godine umrlo je sto ljudi, a nije ih se deset rodilo. Jutros je jedna baba umrla.”, gasi cigaretu i nastavlja: “Nema ovdje života, uboga sirotinja. Malo poljoprivrede, možeš hraniti krave, kositi djetelinu. Ruralni turizam? Nema tradiciju. Ne mogu ja sa svojim stricem o tome razgovarati, težak čovjek, boje se oni novih stvari. Doduše, ima nešto uspješnih ljudi, imaju krave, prave sireve, vode djecu na more”, kaže čovjek.
“Prva investicija na Baniji, pa nuklearni otpad”, uključuje se mladić sa susjednog stola. “Tkogod je razuman, protivi se odlaganju radioaktivnog i nuklearnog otpada u ovom kraju. Napišite da to kaže magistar šumarstva koji radi kao konobar u kafiću”, rekao je dečko, kupeći čaše sa stola. Ne motivira ih, kažu, ni najavljena naknada od osam milijuna kuna godišnje koliko bi Općina Dvor dobivala, pristane li na odlaganje radioaktivnog otpada na svom području, a koliko iznosi i godišnji proračun općine. “Nemojte nas nasmijavati. A tko će dobiti tih osam milijuna kuna, tko će obrat maslac? Ti i ja, seko, nećemo sigurno”, kaže mi treći mještanin koji je došao na kavu. Nitko se ne želi predstaviti, ni fotogafirati, nije im, kažu, do medija. Svi se rado prisjećaju prijeratnih vremena kada je Dvor imao jaku gospodarsku priču: Šumsko industrijsko poduzeće Šamarica, Građevinsko poduzeće Rad, Autoprevoz Dvor, razvijen teretni promet, prodavaonice mješovite robe Sloboda-Dvor, tekstilnu trikotažu Pounje, dva pogona Željezare Sisak, nabrajaju. Ljudi su iz Bosne ovdje dolazili na posao.
Jeftini bodovi
“Nema sad ničega. U petnaest godina nitko šupu nije popravio”, odmahuju.
Na prvom katu općinske zgrade prima nas Nikola Arbutina, načelnik Dvora iz redova SDSS-a. Čim je Zavod predložio da Centar za zbrinjavanje radioaktivnog otpada bude u utrobi Trgovske gore, na prostoru vojarne Čerkezovac koju je MORH proglasio neperspektivnom i koja bi, u tom slučaju, napustila lokaciju, načelnik je obavijestio građane. Ubrzo se sastalo i Općinsko vijeće od 15 članova (šest iz SDSS-a, dva iz HDZ-a, dva iz HNS-a, dva iz HSS-a i nezavisni članovi) i jednoglasno usprotivilo prijedlogu. “U prvoj fazi žele odlagati medicinski radioaktivni otpad i otpad kao što je odjeća i potrošni materijal iz Nuklearne elektrane Krško. U drugoj fazi zbrinjavalo bi se iskorišteno nuklearno gorivo, o kojem bi, nakon 2043., zajednički brinuli sa Slovenijom - kaže načelnik Arbutina i nastavlja: “Međutim, nismo dobili jasne odgovore. Nema detalja o utjecaju na okoliš i zdravlje ljudi, o rizicima od potresa, o sastavu tla. U cijeli postupak uključujemo lokalnu javnost. Oformit ćemo zborove građana, pratiti situaciju i povratno obavijestiti Zavod”.
Kao ni žitelje mjesta, ni lokalnu vlast nije omekšala ponuda od osam milijuna kuna godišnje. “Čekamo odgovor struke. Želimo javnu raspravu s neovisnim stručnjacima iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije. Politika se miješa tamo gdje joj nije mjesto. Ova je tema jako podatna za sakupljanje jeftinih političkih bodova. Već sad po mjestu kruže huškači koji ljudima serviraju kojekakve dezinformacije, plašeći ih da će ih lokalna vlast ‘prodati’. A narod ne vjeruje sustavu. Skeptični su”, kaže načelnik.
Potvrđuje da su siromašni, i da je novac dobrodošao, ali, ne pod svaku cijenu. Nakon Gračaca u Lici, naime, Dvor je druga općina u Hrvatskoj po veličini površine: ima 64 naselja na 505 kilometara kvadratnih. Prije Domovinskog rata, općina je imala 14.555 stanovnika. Sada ih je tri puta manje, oko pet tisuća, a sam Dvor ima jedva 1300 stanovnika. Nekada je samo u gospodarskom sektoru radilo 1800 ljudi, danas je ukupno zaposleno 350 ljudi, ponajviše u državnoj i lokalnoj administraciji. I to nisu svi Dvorani, nego dolaze iz Siska, Novske, Popovače, uzdišu malobrojni mještani. Dvor je, tužno iznose, nekada imao srednju školu. Eno je, zjapi prazna i propada između katoličke i pravoslavne crkve. Mladi Dvorani danas srednju pohađaju u Kostajnici, oni koji su dobili đačku stipendiju odu u Zagreb, a najviše ih ide u samo tri kilometara udaljen Bosanski Novi, odnosno Novi Grad (oba se imena službeno koriste), a Dvorani ga jednostavno zovu Novi. S nostrifikacijom svjedodžbi kasnije nemaju problema.
Veliki igrači
Država bi mogla oživjeti ovaj kraj, drži načelnik Arbutina, tako da prirodne resurse stavi u funkciju lokalnog stanovništva. Općina Dvor je bogata šumom, zašto se ne bi osigurao pozitivan zakonski pristup da tvrtke koje tu imaju sjedište dobiju prednost pri kupnji drvne mase? Odavde odlazi drvo kao sirovina, kao da mi ne znamo ispiliti gredu ili dasku, ogorčeno komentiraju i mještani. Međutim, ovdašnji pogoni nemaju dovoljno drvne mase, jer ne mogu, tvrde, konkurirati na tenderu Šumarije.
“Šumarija raspiše uvjete koji odgovaraju velikim igračima: traže određen broj zaposlenih, godišnji promet tvrtke i mali poduzetnici s ovog područja tim kriterijima ne mogu udovoljiti. Isto je i s poljoprivredom. Poljoprivredna zemljištu na našem području, a u državnom vlasništvu, na korištenje dobiju samo velike tvrtke koje nisu odavde. Evo, nedavno je 90 hektara zemljišta dobila tvrtka iz Zagreba. Sadit će orah”, iznosi načelnik.
Strah pčelara
Na području Dvora tri su, kaže, privatne pilane. Svi bi širili proizvodnju, oko njih je šuma, a oni ne mogu dobiti dovoljno sirovine. “A svaki dan smo svjedoci koliko drvne mase izlazi iz Dvora. Zašto je to tako? Ako Hrvatske šume raspišu da prodaju sto tisuća kubika nečega, onda to mali poduzetnik ne može pratiti. No, kada bi tender podijelili na pet dijelova, i sto tisuća kubika nečega prodali na pet dijelova, i mali poduzetnici bi mogli sudjelovati, proizvoditi, prodati i živjeti. Samo neka nam omoguće da od svojih resursa živimo”, poručuje načelnik. Imali su i kamenolom, Dvor je, naime, oduvijek bogat kamenom. No, kad bi ga sad neki investitor želio pokrenuti, trebalo bi mu sedam godina za papire, šetao bi se od institucije do institucije i pritom potrošio hrpu novca, dodao je načelnik. Većina stanovnika njegove općine uvelike je zagazila u treću životnu dob. Socijalna primanja i mizerne penzije nisu dovoljni za podizanje života. Bave se malom poljoprivredom, imaju krave, prodaju meso. Mlijeko? Ništa ni od toga, područje Dvora suviše je udaljeno i disperzirano te su prije par godina sve mljekare odustale od otkupa mlijeka. Ceste su loše, količine male i ne isplati im se dolaziti, zaključiše. Ima i nešto pčelara, strepe da im ova godina ne bude kišna poput prethodne, inače su gotovi. Za sezone gljiva i kestena, ljudi ih naberu i prodaju, tako ožive kućni budžet.
Spuštamo se prema dijelu gdje je pošta. Zaludu na oronuloj kući visi natpis “prodaje se”, tržište nekretninama ovdje je davno zamrlo. Iz praznih zidova devastiranih zgrada izbijaju zelene grane lipa i grabova. Propadaju i divne, autentične banijske drvene kućice. Da su kao kraj zaboravljeni, smatra i vlasnik malog dućana s mješovitom robom. Napišite da se zovem Janko, nasmijao se. “Devedesetprve otišli Hrvati, devedesetpete otišli Srbi. U vrijeme rata 420 ljudi nije se micalo odavde. I na kraju, vratili se jedni, vratili se drugi, doduše, samo oni koji imaju mirovine, a njihovoj djeci danas je zajedničko jedno: nemaju posao! Tako ti je, sine”, sliježe ramenima.
Dvije linije
Njegov dućan gleda na zatvoreni, oronuli Autobusni kolodvor na čijim gluhim peronima izbija tvrdoglava trava. Radnim danom pet je linija za Zagreb, samo dvije su direktne. Vikendom i praznikom dvije su linije. Dvor je, kažu, tako blizu, a tako daleko od centara poput Siska i Karlovca. A najviše se boje da je Dvor predaleko od Banskih dvora, uzdišu mještani. Dođe li nuklearni otpad, bit će, kaže, još i dalje.
Stručnjaci: otpad koji bi se odlagao je bezopasan
Ljudi se s jedne strane boje radioaktivnosti, a s druge strane ne žele na svom terenu nikakav otpad. No naša je dužnost da im na jednostavan način objasnimo problem da bismo mogli donijeti racionalnu odluku, kaže Davor Grgić, profesor na Fakultetu elektrotehnike i računarstva (FER) i predsjednik Hrvatskog nuklearnog društva koji je u Upravnom odboru Fonda za razgradnju nuklearke Krško angažiran kao neovisni stručnjak za pitanja nuklearne energetike.
Bileateralnim sporazumom između Slovenije i Hrvatske dogovoreno je, među ostalim, da dva partnera preuzmu podjednaku odgovornost i za rješavanje odlaganja nisko i srednje radioaktivnog otpada (S&NRO) koji se od 1983. godine skladišti (otpad se privremeno sprema) na lokaciji nuklearne elektrane Krško. No uskoro će biti potrebno otpad premjestiti u slovensko odlagalište (mjesto gdje se otpad trajno sprema) u blizini elektrane na lokacija Vrbina.
- Kad je Slovenija raspisala natječaj da se lokalne zajednice jave za lokaciju odlagališta, javilo ih se više kandidata. Na kraju, izabrana je lokacija Vrbina koja je s tehničkog stajališta suboptimalna, ali ima važan element da je to lokalna zajednica podržala. Lokalno je stanovništvo u tome prepoznalo korist i u Sloveniji uglavnom nema histerije ni oko nuklearke ni oko radioaktivnog otpada - rekao je Grgić. Objasnio je da Hrvatska ima dvije mogućnosti rješavanja S&NRO-a iz Krškog.
Obaveza prema EU
- Jedna je mogućnost da Vrbina bude i odlagalište za našu polovicu S&NRO-a pa da to plaćamo slovenskim partnerima. Druga je mogućnost da se sami na siguran način pobrinemo za našu polovicu S&NRO-a i napravimo odlagalište u Hrvatskoj - napomenuo je Grgić. Istaknuo je kako je naša obaveza prema EU da riješimo problem odlaganja S&NRO-a, koji ne nastaje samo u Krškom nego i u bolnicama te industriji. Taj se otpad trenutno skladišti uglavnom improvizirano na više lokacija (jedna je na Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu).
Iako se Trgovska gora, uključujući i vojarnu Čerkezovac u blizini Dvora, već dugo spominjala kao optimalna lokacija za skladište, a potencijalno i odlagalište, i to zbog seizmičke stabilnosti, sastava tla, odsutnosti podzemnih voda i slabe naseljenosti, nijedna vlada dosad nije se ozbiljno uhvatiti u koštac s tim problemom. Sporadično su se pojavljivale informacije u medijima, no zbog uznemirenosti rijetko se čuo glas stručnjaka.
- U svijetu se S&NRO po opasnosti tretira kao neselektirani komunalni otpad, u kojemu može biti i toksičnih tvari. Taj S&NRO otpad uglavnom čine rukavice, papiri, komadi metala, ionske izmjenjivačke smole i dijelom tekućina, no on se prije skladištenja pretvara u krutinu i komprimira. Zatim se imobilizira betonom ili smolama te sprema u metalnu bačvu ili kontejner - objasnio je Zdenko Šimić, profesor na FER-u i neovisni stručnjak za nuklearni rizik.
Male doze
Elektrana kao Krško godišnje stvori oko 200 kubičnih metara S&NRO-a (prije obrade). - Prema jednoj procjeni, nakon 40 godina rada očekuje se manje od 1500 kubičnih metara otpada o kojemu se Hrvatska mora brinuti. Ista procjena predviđa dodatnih, manje od 400, ako Krško bude radilo do 2043. godine, te oko 1000 kubičnih metara iz razgradnje. To je približno 500 kontejnera - istaknuo je Šimić. Slikovito je dočarao zračenje koje dolazi iz kontejnera sa S&NRO-om.
- Kad biste sjedili na tom kontejneru jedan cijeli dan, dobili biste manju ukupnu dozu od one koju primite na detaljnijem CT pregledu ili koju smije primiti radiolog. To su doze za koje nema znanstvenih potvrda da štete zdravlju. Čak i prema konzervativnim pretpostavkama, tolika se doza smatra zanemarivo štetnom. Tolike doze ljudi primaju iz prirodnih izvora na više mjesta diljem svijeta bez utvrđenih štetnih djelovanja, primjerice u dijelovima Irana, Indije, Kine, Brazila - rekao je Šimić.
Naši sugovornici istaknuli su kako je odluka o tome hoće li u Čerkezovcu biti skladište S&NRO-a isključivo na stanovnicima općine Dvor.
- Postojeće vojno skladište gotovo ispunjava sve postavljene zahtjeve za spremanje S&NRO-a. Već sad je rezerviran novac za godišnju naknadu lokalnoj zajednici i ako se ljudi slože s objektom i daljnjim radovima, onda im to pripada. Ako ne, još je moguće izjašnjavanje zajednica u ostatku Hrvatske koji to žele prihvatiti. U svakom slučaju, naša je obaveza prema Sloveniji i EU da riješimo problem spremanja S&NRO-a - zaključio je Grgić. ( Tanja Rudež)