O nominaciji za Kuću slavnih nitko me nije službeno obavijestio, no zvali su me novinari, pročitao sam u novinama. Amerikanci znaju posao, oni odaju počast onima koji su ostavili traga u svjetskoj košarci, i to rade vrlo objektivno, u pravom smislu znalački. Ta je nominacija veliko priznanje, ali i bez toga sam svjestan što sam u košarci napravio. Moram priznati da je Toni, s obzirom na svoj opus, ipak zaslužniji od mene. No, ne opterećujem se priznanjima. Ako dođe, super, ako ne, nema veze - kaže Dino Rađa (48) o svojoj i nominaciji Tonija Kukoča među 15 kandidata, od kojih će jedan u travnju 2016. biti primljen u košarkašku Kuću slavnih u Naismith Memorial Basketballu u Springfieldu, gdje su od Hrvata zasad Krešimir Ćosić, Dražen Petrović i Mirko Novosel.
Sedam godina dugova
Dino Rađa rođen je 1967. u Splitu, završio je srednju autoelektričarsku školu, a košarku je počeo igrati tek sa 15 godina. Već godinu dana poslije, 1983., igrao je za prvu momčad Jugoplastike s kojom je 1989. i 1990. postao dvostruki europski prvak. U rimskom Messaggeru, s kojim je 1992. osvojio Kup Radivoja Koraća, tri godine bio je najbolje plaćeni europski igrač. Četiri NBA sezone igrao je za slavne Boston Celticse u kojima je dvije godine bio vodeći igrač. S Panathinaikosom je 1998. i 1999. osvojio dvije titule grčkih prvaka, sa Zadrom 2000. hrvatski kup, a sa Splitom prvenstvo. S reprezentacijom Jugoslavije bio je dvostruki europski prvak, brončani na Europskom prvenstvu i drugi na Olimpijskim igrama, a s reprezentacijom Hrvatske osvojio je srebro na Olimpijadi u Barceloni te bronce na Svjetskom prvenstvu u Kanadi i dvaput na prvenstvima Europe.
Rađa je danas miran i prilično skroman obiteljski čovjek, sa suprugom Viktorijom živi u Splitu i svakodnevno troje djece razvozi na razne školske obaveze i ostale aktivnosti. Svakoga dana poslijepodne odlazi u dvoranu Gripe, gdje je odrastao i gdje je od sredine 2014., savjetnik direktora Roberta Andrijića za košarku. Prije toga, tri godine, prvi put u životu, nije radio ništa vezano uz košarku.
Dino Rađa sa suprugom Viktorijom
- Iako me košarka uvijek vuče, uživao sam te tri godine jer imam troje djece pa sam imao puno vremena sudjelovati u njihovih masu obaveza, razvozio sam ih u škole, u vrtić, na trening, na engleski, pa sam ih vodio na skijanje, u cirkus, u Gardaland… Blagosolov je provoditi vrijeme sa svojom djecom. Ali znam i izgubiti živce kad se oni međusobno svađaju, sada mi je jasno zašto su moji starci ludili kada smo se sestra i ja svađali - priznaje uz široki osmijeh. Objašnjava kako mu je odmor od košarke bio potreban jer je osjetio veliko zasićenje nakon što je sedam godina, od 2003. do 2010., obnašao funkciju predsjednika KK Split.
Dino Rađa, Robert Andrijić i Stojko Vranković
- Odnosno, nisam bio zasićen košarkom nego baš suprotno - poslovima koji nemaju veze s košarkom. Sedam godina na čelu kluba koprcao sam se u dugovima i s nekakvim poslovima koje u biti ne znam raditi - kaže Dino kojega je sredinom 2014., nakon trogodišnje apstinencije od košarke, razveselio poziv novog direktora kluba Roberta Andrijića, bivšeg kapetana vaterpolista POŠK-a.
Rad s klincima
- Robert me molio da mu pomognem. Rekao mi je da je on ekonomist i bivši vaterpolist - i da nema veze s košarkom. Rekao sam mu da imam jedan uvjet: da su svi plaćeni. Osim mene, meni ne treba ništa. On je zajedno s Gradom napravio tu nekakvu pretvorbu, predstečajnu nagodbu ili kako se to već zove i krenuli smo s minimalnim budžetom. Jedini opipljiv sponzor nam je Tommy, imamo budžet od 3-3,5 milijuna kuna godišnje, što je dovoljno za hladni pogon, ali naši su igrači jako malo plaćeni. Ne možemo dovoditi pojačanja, prisiljeni smo na proizvodnju igrača, što i nije loše. To je u takvim uvjetima sada počelo funkcionirati na nekoj normalnoj osnovi, tako da se mogu baviti svime vezanim uz košarku, a ne svim onim drugim stvarima. Nažalost, kao predsjednik kluba u sedam godina nešto sam i naučio o poslovanju kluba, ali ja to naprosto ne želim raditi - rezolutan je Rađa koji je po svemu, zapravo, trebao biti idealan predsjednik kluba: bivša zvijezda NBA, razmjerno mlad, poznat, slavan, omiljen, imućan, stručan, s kontaktima u cijelom svijetu… Zašto onda nije uspio?
- Veliki problem bila su dugovanja koja su se non-stop vukla. Dugove sam uspio smanjiti, pa su se opet povećali zbog ekonomske krize, onda su izašli neki kosturi iz ormara… Nisam zadovoljan. Jer, ne možete od trenera i igrača tražiti ni da dođu na ekstra trening ako nisu dobili plaću. Onda ste stalno primorani na neke kompromise, a to je kao kugla snijega koja se spušta niz planinu i postaje sve veća i veća, dok sve ne ode u p… materinu. Moram priznati da mi je danas muka kada se sjetim tih sedam godina. Muka mi je jer nisam bio uz košarku, nego sam se bavio kancelarijom - priznaje Dino Rađa koji je još na početku svog predsjedničkog mandata, 2004., utvrdio da je za klub s Gripa jedini spas privatizacija. I danas, 11 godina poslije, misli isto. Zašto po tome pitanju ništa nije napravio?
- Nikome nije lako doći i kupiti firmu koja je u minusu, pogotovo kada se nije znalo koliki je taj minus. Sada se točno zna kakva je financijska situacija - objašnjava.
- A ja danas uživam jer tri puta tjedno radim s klincima, sudjelujem u odlukama o trenerima i stvarima vezanim uz momčad. To je meni veselje jer to znam - otkriva Dino Rađa i tvrdi da klub za 70. godišnjicu nema poseban cilj, a da on želi stvoriti strukturu kluba od temelja.
Ogromna ljubav
- Od vremena kada je sportski direktor bio Nikola Vujičić do trenutka je došao Andrijić, promijenila su se tri direktora. U tih godinu dana klinci nisu imali s kim razgovarati. To je trajalo predugo i izgubili smo jednu generaciju. Sada smo u dosta lošoj situaciji kad je riječ o klincima, potencijalu - smatra Rađa, koji je, naravno, hajdukovac i, uvijek kada može, na Poljudu je na utakmici.
Veliko razočaranje
Kako u KK Split nemaju novca za kupnju igrača, Rađa upravo radi na stvaranju svojevrsnog internata ili mini kampa za mlade nadarene igrače na Gripama.
- Kroz internat klinci će imati pratnju u svemu, od ponašanja, treninga, škole… Uz takvu infrastrukturu trebat će početi tražiti i kupovati talentirane klince iz Drniša, Sinja, Omiša, Hercegovine… Moje iskustvo tu može puno pomoći, mislim da imam talent za prepoznavanje nadarenog igrača. Onda treba njih i njihove roditelje uvjeriti da će im u Splitu biti najbolje, da se tu dobro radi i da će imati najbolje uvjete treniranja i školovanja… - kaže Rađa i tumači da mu je rad s mladima veliki motiv, ali i, sve češće, veliko - razočaranje.
- Strahovito me živcira kada vidim da ih nije briga, da na treningu nitko ne uživa, da im je svejedno jesu li dobili ili izgubili, da se međusobno ni u čemu ne natječu prije ili poslije treninga, njima ništa ne znači kada ih ja dođem gledati na trening, jebe im se… Prije se radilo, a danas klinci neće raditi. To je osnovni problem - kaže.
Vjerojatno je zato danas nezamisliva atmosfera koja je oko košarke vladala 70-ih, 80-ih i 90-ih.
- Onda je bilo ljubavi prema košarci, a danas toga nema. Danas je sve iskalkulirano, nema ljubavi čak ni kod klinaca. Dovoljno je vidjeti koliko ih nakon treninga ostane šutirati s centra, zezati se, natjecati… Nema toga, njima je ovo posao kao da rade u škveru, dođu na vrijeme, bezvoljno odrade ono što imaju i točno na vrijeme idu doma. Klinci su postali jako nezainteresirani. Naravno, i u mojoj generaciji tražili smo načine kako izbjeći trening, ali to je bila rijetkost. Pa, time bismo sami sebe eliminirali - kaže Rađa koji ne misli da je sport u bivšoj državi bio bolje organiziran nego u Hrvatskoj.
Dino Rađa s Tonijem Kukočem: zajedno su počeli trenirati na Gripama, zajedno su igrali u NBA, zajedno su nominirani u Kuću slavnih...
- Ja bih prije rekao da je došlo do generacijske promjene. Jer, mi onda nismo imali iPad, iPhone, kompjutor i svi smo bili na ulici. Meni bi mater izašla na balkon i vikala: ‘Dinooo, ručak’, a ja sam bio tu negdje i igrao balun. Danas toga nema. U Split sam se vratio prije 12 godina i od onda još nisam vidio da klinci u kvartu, na ulici, ispred kuće igraju balun ili košarku. Danas su svi klinci u svojim sobama na kompjutorima. Dijete odgojeno na ulici drugačije je od ove djece koji se odgajaju pred kompjutorom. Dovoljno je na internetu pogledati njihove komentare na jednog Mirka Filipovića ili na Janicu Kostelić. Kreteni koji sjede u sobici i ne znaju kako sunce izgleda pišu gluposti, a nemaju pojma koliko je to znoja, energije, truda, odricanja… - ističe Rađa koji koristi sve nove tehnologije, ali samo onoliko koliko mu je nužno, nije nikakav ovisnik o gadgetima, dapače. Svojoj djeci pokušava, kako kaže, “korigirat, srezat, ne dat da stalno na tome vise”.
Vojnička disciplina
- Ja se u svemu znam kontrolirati, prošao sam svoju školu u vojsci, ne u doslovnom smislu, nego kroz stroga pravila kojih sam se kroz sportsku karijeru morao držati. Kroz sport sam prošao goru vojsku nego što su svi drugi prošli u pravoj vojsci. Tako sam se morao naučiti iskontrolirati u bilo čemu. Dopustim si ja svašta, ali imam faze. Tako je i s cigaretama. Uvijek sam pušio, ali kada sam igrao u NBA, rekao sam si da neću zapaliti ni jednu cigaretu dok traje sezona, jer u odnosu na fizičku spremu drugih igrača ne bih mogao pratiti tempo treninga i utakmica. Tako je i bilo. Ali večer kada bi završila sezona, obavezno bih opet zapalio. Ta moja vojnička disciplina vidljiva je i po tome što već 30 godina imam iste kilograme. Kada vaga pokaže dva kilograma više, odmah je režim, trening, zatvara se špina i krećem na Marjan - kaže Rađa i zaključuje: - Kada se nešto sa mnom dogovoriš, ne treba ti ugovor, na mene možeš računati.
Mnogi smatraju da su Mirko Novosel u Zagrebu i Božo Maljković u Splitu osobe koje su najviše napravile za uspjehe hrvatske košarke, Dino je Maljkovića nebrojeno puta isticao kao svog najboljeg trenera. No, nakon njih, većih uspjeha, ni klupskih ni reprezentativnih, nije bilo. Jesu li oni doista bili tako uspješni kada nisu stvorili sustav koji će funkcionirati i nakon njih?
- Apsolutno se slažem s tim, jer koliko god su igrači bitni, trener je taj koji stvara momčad. No, bilo je i objektivnih okolnosti, pala je država, došla su zla vremena, neke druge stvari imale su prioritet - objašnjava i tvrdi kako je potpuno svjestan da sport u Hrvatskoj ne može funkcionirati bez politike.
- Apsolutno ne može. Mi smo premali da bismo mogli funkcionirati na tržišnim osnovama kao Barcelona ili Manchester. Nemamo toliko navijača koji plaćaju karte, kupuju suvenire, pa onda sponzori daju reklame… Kod nas uvijek moraš imati vezu da bi dobio neku kintu. No, mene politika i takve stvari uopće ne zanimaju - kaže Rađa pa se ipak malo ispravlja: “Zanima me politika jer se indirektno i mene tiče”.
- Mislim da je politika dosta pokvarena nauka kod nas. Nisam bliži ni lijevima ni desnima, najbliži sam poštenju. Nadam se da će im Most biti dobra protuteža, ako se i oni ne pokvare - kaže Rađa kojega je Hrvatski košarkaški savez (HKS) prije dva mjeseca imenovao predsjednikom Stručnog savjeta za mušku košarku, a čiji su članovi Stojko Vranković, Toni Kukoč, Aco Petrović, Damir Knjaz, Danijel Jusup, Slaven Rimac, Veljko Mršić i Ante Nazor.
- To bi tijelo apsolutno trebalo imati smisla, po našim preporukama trebale bi se provoditi promjene. Dosad smo se jednom sastali i već smo neke stvari promijenili, ali neke još moramo mijenjati - kaže Rađa i bez ustezanja daje odgovor zašto nakon Kukoča i njega ni jedan Hrvat u NBA nije ostavio dublji trag.
- Po mome mišljenju, svi su prerano otišli u Ameriku. Ja sam nakon Splita još tri godine pekao zanat u Rimu, a u NBA sam otišao sa 26 godina. Možda sam trebao otići godinu dana ranije, pa bih igrao s Larryjem Birdom. Ali sve su to nijanse… - kaže Rađa koji sebe ne vidi kao košarkaškog trenera.
Zlatni zatvor
- Ja bih bio silno dobar trener jer jako dobro vidim neke stvari kod igrača. Ali, to me ne privlači jer sam jako svjestan što znači biti trener. Igrač mora biti posvećen košarci dva, tri ili četiri sata dnevno, a trener se brine o ekipi, o 12 različitih psiha kojima moraš pristupiti na 12 različitih načina, priprema treninge, gleda protivničke momčadi… To je angažman koji traje cijeli dan, od jutra do mraka, a ja sam 30 godina živio u zlatnom zatvoru i danas želim imati vremena odvesti djecu u Disneyland, otići na skijanje u talijanski Livigno, želim malo živjeti - iskren je Rađa koji priznaje da je odustao od bilo kakvog posla u Hrvatskoj.
- Pokušao sam s biznisom, svašta, ali odustao sam od svega. Ne pada mi na pamet da mi dolaze neki inspektori i da mi mlate kazne zbog jednog krivog slova ili zbog toga što oni moraju nešto naplatiti. Takvo maltretiranje mi ne treba - kaže Rađa i priznaje da je postao svjestan da milijuni koje je zaradio kroz igračku karijeru ipak neće vječno trajati ako ne bude pazio… Zato se odrekao jedne od svojih najvećih ljubavi, jahte Pershing 65.
- Brod mi je još uvijek velika ljubav, ali malo sam racionalizirao svoje ponašanje i troškove da bi nešto ostalo. Zato sam ostao samo na gumenjaku, ali i s njime bez problema dođem do Visa, gdje unajmimo apartman i s cijelom obitelji tamo ljeti provedem mjesec dana - iskren je Rađa koji je nakon košarkaškog umirovljenja 2003. počeo otkrivati nove sportove: tenis i skijanje, a zaljubio se i u duge vožnje motociklom, postao član splitskog moto kluba Fibra, putovao do Nordkappa, Maroka…
Dino Rađa na gumenjaku (foto: Damjan Tadić / EPH)
- Nisu to sportovi, to su hobiji. Za jednog amatera skijam kao Ivica Kostelić! Zaista volim svirati gitaru, dugo sam vozio motor… Prije dva mjeseca bio sam u Spaladium Areni u vrijeme kada je Bajaga imao tonsku probu za svoj koncert. Bajagu prije nisam poznavao, ali pozvali su me na binu da malo zasviram s njima. Bilo je genijalno, fantastično, uživao sam. S motorom sam malo prestao jer sam prije godinu i pol ispred kuće u Splitu imao prometnu nesreću.
Policijski uviđaj nakon prometne
Jedna žena je prošla kroz crveno i frontalno se zabila u mene. Nije me polomila, ali bio sam u bolnici, samo na prematanju. Kada sam došao kući i vidio klince, palo mi je na pamet da su taj dan mogli biti na mom sprovodu, pa sam osjetio odgovornost i malo se primirio. Barem dok klinci malo ne odrastu. No, vozit ću ja motor opet - kaže Rađa, čiji najstariji sin Duje ima 18 godina, Roko 13, a Niko osam.
Broj 51
- Na roditeljske sastanke uglavnom ide Viktorija, a ja samo kada je neki problem. Vrlo sam strog otac, svaki dan ih grlim i ljubim, ali i non-stop pizdim za sve. Dosadan sam sam sebi jer im stalno govorim ‘pazi na kilograme, pazi što jedeš, pazi na ovo, pazi na ono…’ - spontano otkriva.
Objašnjava da nije vjernik, kaže da vjeruje u dobre i loše ljude i ni u što drugo.
- Meni ništa ne znači jesi li musliman, crni, crveni, žuti, ovaj, onaj…
No znači mu veličina čovjeka, zna da takvi ljudi svugdje u svijetu imaju problema s - konfekcijskim brojevima.
- Uvijek sam imao problem s kupovinom obuće i odjeće. Ni danas nije ništa lakše, ali tako je svugdje u svijetu ljudima mojih gabarita. Pogotovo mi je teško naći cipele, imam broj 51 - kaže Rađa koji unatoč velikoj ljubavi i privrženosti rodnome gradu, u njemu ne može ostati duže vrijeme u komadu.
- Obožavam putovati i često putujem. Cijeli život sam u avionu, autu, autobusu, pa sam se navikao na to. Poslije deset dana u Splitu organizam me počne češati, ne mogu više stati na mjestu i moram negdje ići, makar samo do Zagreba. Volim voziti - završio je Rađa, sjeo u svoj plavi Jeep Wrangler i odvezao se u toplu splitsku zimsku noć.