ZAGREB - Jedna je stvar zajednička državonostalgičarima svih vrsta, čudnoj vrsti što oduvijek nastanjuje prostore opustošene velikim historijskim obratima: mitovi i legende. Jugonostalgičari, recimo - a tu ne mislim na čudovišta iz političke kriptozoologije što jedu male Hrvate, već na nesretnike koje je povijest baš upela uvjeriti kako je u Jugoslaviji bilo bolje - imaju pregršt tih, kako se zovu, mitova.
Posebno poglavlje te mitologije zauzima jugoslavenski sport: mit o Jugoslaviji kao sportskoj velesili desetljećima je pažljivo uzgajan u sportskim rubrikama komunističke štampe, a reprezentativac s buktinjom na grudima bio je novi narodni heroj, goloruki partizan koji juriša na ruske, njemačke i američke bunkere, golove, koševe, šta li već.
Činjenice, oslobođene iz teorije u koju su silom ugurane, kazivale su, međutim, drugačije: po rezultatima svojih sportaša - a koncept sporta, za razliku od ideologije, ima ugrađen egzaktan, mjerljiv rezultat - Jugoslavija je bila sasvim prosječna sportska nacija. Tri puta manja Bugarska, recimo, ima dvije stotine olimpijskih medalja, dvostruko više od sve tri bivše Jugoslavije i svih sedam država što su nastale njihovim raspadom - zajedno. Pivska Belgija, s dva puta manje stanovnika, imala je pedeset olimpijskih medalja više, a njeni nogometni klubovi deset su puta bili u finalima europskih kupova, i osvojili ih četiri.
Sportski gen
Tu mitologiju, kao uostalom i sve osim zastave, himne i grba, od Jugoslavije će naslijediti države nastale na njenoj grobnici. Tako danas i Hrvati, i Srbi, i Slovenci, pa i Crnogorci, govore o sportskom genu svojih naroda, sve smišljajući najrazličitije koeficijente i kriterije - glavu stanovnika, glavu registriranog sportaša, uloženi euro, bilo što - po kojima bi baš njihova država bila svjetski sportski fenomen.
Jugonostalgičari pak s prezirnim smiješkom odmahuju rukom i podsjećaju na neprejebive “plave”, koji su u njihovoj dvadeset godina podgrijavanoj mitologiji izrasli u najveću sportsku silu koju je svijet ikad vidio. Dva su velika mita ostala iz toga vremena, i s koljena na koljeno prenose se do danas. Jedan kaže da se nikad Jugoslavija ne bi raspala da je selektor Osim više vjerovao onoj fantastičnoj “čileanskoj” generaciji mladih nogometaša, predvođenih Bobanom, Savičevićem, Šukerom, Jarnijem, Mihajlovićem i ostalima, i da im je bilo dato da zaigraju na Mundijalu 1990. godine. Do 1998. ta bi selekcija, vele jugonostalgičari, bila najbolja na svijetu, pa ako je sama Hrvatska bila treća, Jugoslavija bi bila svjetski prvak, i to najmanje drugi put zaredom.
Drugi od raširenih mitova suvremene jugonostalgije kaže da bi njihovi vršnjaci iz košarkaške nacionalne vrste, da se Jugoslavija nije raspala, do prekjučer uzimali sva olimpijska, europska i svjetska zlata. Nikad svijet, kažu, nije vidio takvu momčad kao što je bila jugoslavenska košarkaška reprezentacija s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Za nogomet ne samo da ne znam, nego sam siguran: kao i svaka prije njih, i ta bi se zlatna “čileanska” reprezentacija na Mundijalu slomila pod vlastitom predimenzioniranom veličinom. Nogometašima i fudbalerima nisu trebali Milošević i Tuđman, završili bi oni posvađani zbog premija, dnevnica, sponzorskih dresova, našli bi već nešto, kao uvijek do tada.
Splitski mulci
S košarkom je stvar bila ozbiljnija: osim u vaterpolu - koji su, uz Jugoslaviju, igrali još samo Rusi, Mađari, Španjolci i Talijani, dijeleći među sobom sve medalje punih šezdeset godina - Jugoslavija je istinska svjetska sila bila jedino u košarci. Mit o njenoj posljednjoj generaciji priča je o državi koja se raspadala kao prvak Europe i svijeta. Zemlji koja je pobjeđivala Amerikance i Ruse, a gubila od slovenske Teritorijalne obrane.
U ljeto 1986. godine stasala je fantastična generacija klinaca, koja predvođena splitskim mulcima Tonijem Kukočem i Dinom Rađom s lakoćom osvaja juniorsko prvenstvo Europe. Seniorsku momčad, predvođenu plaćenim ubojicom Draženom Petrovićem, što je te godine s Cibonom uzeo drugu europsku titulu, preuzima Krešimir Ćosić, uzima iz juniorskog izloga golemog klinca Vladu Divca i odlazi na svjetsko prvenstvo u Španjolsku.
Priča počinje dva tjedna kasnije, 17. srpnja 1986., četrdeset sekundi prije kraja polufinalne utakmice između Jugoslavije i SSSR-a u madridskoj dvorani Palacio de Deportes de la Comunidad, pri sigurnom vodstvu “plavih” od 85:76.
U očajničkom napadu Sovjeta posljednji iz obrane dotrčava divovski i spori Arvidas Sabonis, dobiva loptu i sa sedam-osam metara pogađa tricu. Nakon izvođenja lopte pod košem Dražen Petrović gubi loptu, a Valdemars Homičus zabija novu tricu. U posljednjem napadu, pet sekundi prije kraja, pod nikad do kraja razjašnjenim okolnostima loptu dobija sedamnaestogodišnji Divac, pravi nespretnu grešku u vođenju i Valdis Valters dvije sekunde prije kraja pogađa treću tricu, za izjednačenje, produžetke i pobjedu SSSR-a.
Uvod u krvavi obračun
Nitko nikad u cjelokupnoj povijesti košarke nije vodio devet razlike četrdeset sekundi prije kraja i izgubio utakmicu. Divac je bio devastiran, već na parketu odlučivši da se ostavi košarke, ali prilazi mu legendarni Praja Dalipagić i ohrabruje da digne glavu. Taj je prizor bio simbolična najava dramatičnih promjena koje će se uskoro dogoditi u jugoslavenskoj košarci.
Dramatične promjene u državi čiji su grb nosili najavit će pak tih dana beogradske Večernje novosti, objaviviši nedovršeni Memorandum SANU, koji će Ivan Stambolić kasnije označiti kao “slatkorečiv uvod u krvavi obračun”. Već u proljeće Slobodan Milošević će na Kosovu polju poručiti kosovskim Srbima kako “niko ne sme da ih bije”, a Ćosićeva će momčad otputovati na europsko prvenstvo u Grčku. U polufinalu će pasti od fanatičnih domaćina predvođenih mitskim Gallisom i na uzeti još jednu broncu, a pored Vlade Divca, svijet će upoznati i juniore Tonija Kukoča, Dina Rađu i Aleksandra Đorđevića.
Njih četvorica će dva mjeseca kasnije zadiviti svijet osvojivši u Bormiju juniorsko prvenstvo svijeta. U prvoj utakmici, protiv Amerikanaca, Kukoč zabija nevjerojatnih jedanaest trica iz dvanaest pokušaja, i da dvadesetak godina kasnije nije izmišljen YouTube, do danas bi skeptici tvrdili da je to tek zgodna legenda. Za to vrijeme, u Beogradu, Milošević zabija jedanaest od dvadeset glasova Predsjedništva republičke Partije i saziva Osmu sjednicu CK SK Srbije, na kojoj će konačno maknuti Ivana Stambolića.
Medalje i mitinzi
Sljedećeg ljeta krenut će po Srbiji takozvani mitinzi istine i “antibirokratska revolucija”. Reprezentaciju pak preuzima Dušan Duda Ivković i krajem sljedećeg ljeta vodi je na Olimpijske igre u Južnu Koreju.
Otputovali su nakon mitinga u Titogradu, u Seoulu uzeli srebrnu medalju izgubivši od Sabonisova SSSR-a, i vratili se uoči velikog mitinga i “jogurt revolucije” u Novom Sadu. Jugoslavenski dream-team poprimio je obrise - Petrović, Radulović, Čutura, Kukoč, Paspalj, Obradović, Zdovc, Vranković, Divac, Arapović, Rađa - ali sve manje se pričalo o košarci, sve manje ljudi se svađalo oko toga ima li tu mjesta za Sašu Đorđevića, Perasovića, Danilovića ili Komazeca.
U lipnju 1989. u baraci na Jarunu Franjo Tuđman osniva HDZ, a nekoliko tramvajskih stanica dalje dvanaest tisuća Zagrepčana posljednji put pjeva “Hej, Slaveni ”.
Pobjednik Europskog prvenstva u Zagrebu znao se mjesecima prije početka prvenstva, Maljkovićeva Jugoplastika koji mjesec ranije uzela je prvu od svoje tri uzastopne europske titule, Partizan Koraćev kup, Petrović s Realom Kup pobjednika kupova, utrpavši u finalu 62 koša, a u reprezentaciji debitira i mladi Predrag Danilović.
Nikad više Zagreb nije vidio takvu košarku, od prve utakmice s aktualnim prvacima, Gallisovim Grcima, koju je Jugoslavija dobila točno s Draženovih trideset pet razlike, do finala s istim protivnicima, zapamćenog kao možda najboljih četrdeset minuta u cjelokupnoj povijesti europske košarke. Zlatna generacija popela se na tron, spremna da s njega ne siđe do kraja milenija. Samo tri dana kasnije, međutim, Milošević na Gazimestanu upozorava da “ni oružane bitke nisu isključene”.
Nepodnošljiva lakoća
Početkom kolovoza sljedeće godine Ivkovićeva momčad, pojačana Komazecom, te Perasovićem i Savićem iz Jugoplastike, nepodnošljivom lakoćom osvaja svjetsko prvenstvo u Argentini, ali to već malo koga zanima: onoga petka kad su u Buenos Airesu u polufinalu razbili Amerikance, na cestama oko Knina nikle su barikade od balvana i kamenja. U nedjelju su dematerijalizirali Ruse, a sve što smo s te utakmice zapamtili jest Divčevo otimanje hrvatske zastave jednom zalutalom navijaču Hrvatske.
Kraj se dogodio sljedeće ljeto. Reprezentaciji su se priključili Saša Đorđević i Zoran Sretenović, i Dream Team je kompletiran. Najbolja momčad u povijesti europske reprezentativne košarke na Europsko prvenstvo u Rim otputovala je, međutim, tiho i neprimjetno, kao da se iskrada iz zemlje. Dok su letjeli u Italiju, na beogradski aerodrom sletio je američki državni tajnik James Baker u posljednjem pokušaju da spriječi rat.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA