Nedjelja, 1. srpnja 1990. Velika fešta u Ičićima. Otvara se novosagrađena ekskluzivna ACY marina Opatija, 18. u lancu koji ujedno bilježi sedmi rođendan. Osamnaest suvremenih luka nautičkog turizma na 18 najatraktivnijih mjesta duž cijelog hrvatskog Jadrana sagrađeno je i odmah stalo na vlastite noge - za samo sedam godina. U lancu ih je zapravo 19, kad se pribroji i ona priključena - ACY marina Dubrovnik u Komolcu. I još k tome, mladi ACY je u prethodnoj godini ostvario prihod od 83 milijuna maraka, od čega je 13 milijuna dobit. Doista, veliki razlog za ovo slavlje. Tu su zajedno predstavnici nove Hrvatske i još uvijek žive Jugoslavije: Ante Marković, predsjednik SIV-a, Budimir Lončar, ministar vanjskih poslova SFRJ, Stipe Mesić, prvi premijer nove Hrvatske… Nestrpljivo se čeka početak - pozdravni govor glavnog začetnika i stvoritelja cijelog tog nautičkog čuda Veljka Barbierija. U bijelom odijelu s kravatom boje starog zlata, suncem opaljena lica najprije pozdravlja najviše goste, a zatim je ACY-jev commodore, kako su ga nazivali, svojim karakterističnim oštrim glasom i ne baš tolerantnim stavom opisao prepreke i muke koje je prošao da bi ACI zaživio. Zaradio je snažan pljesak. Zatim je govorio Salvatore Ligresti, vlasnik grupacije s čijom je tvrtkom Grassetto ACI ušao u joint venture suradnju. Bio je to prvi pravi joint venture u bivšoj Jugoslaviji. Ne strani kredit ili licenca, već zajedničko ulaganje s podjelom profita i obostranim rizikom gubitka.
Posljednji bljesak
Ligresti pozdravlja ovo poslovno povezivanje koje će donijeti svima korist i Hrvatsku otvoriti prema svijetu. Još jedan burni pljesak, obilazak marine pa počinje fešta. Za sve u marini u izobilju je jela i pića a elitno društvo seli u jednako tako elitni restoran u marini koji nosi znakoviti naziv - Commodore. Vodi ga drag i sposoban ugostitelj - Josip Mihalić. Dao je sve od sebe da iz njegove kuhinje i podruma izađe sve najbolje. Blista Josip Mihalić posebnom srećom i zadovoljstvom jer njegova starija kćer Danijela zbližava se s tenisačem Goranom Ivaniševićem i na putu je da osvoji titulu Kraljice svijeta. Štimung je sjajan... No, bio je to posljednji bljesak ove kratkotrajne Belle Epoque. ACY-jev brod tek što je pobjednički zaplovio europskim i svjetskim gospodarskim nautičkim vodama tiho je zajedno s Hrvatskom klizio u ratnu kataklizmu. Pobunjeni Srbi već slažu prve balvane za ceste prema Jadranu, a na moru ratni SMB brodovi jugo-mornarice sve više okreću cijevi prema hrvatskoj obali. S tog stanovišta ovaj bljesak hrvatske Belle Epoque izgledao je groteskno.
Dva ključna čovjeka
Sve ovo što se s ACI-jem zakuhalo počelo je davno prije. Sudbina je spojila dva ključna čovjeka još u djetinjstvu: Veljka Barbierija iz Makarske i Antu Markovića, Hercegovca, odraslog u Gružu. Barbierija, punog ambicija i dalmatinskog dišpeta, s bogatom ratnom prošlošću za koju je stekao i orden za hrabrost i Markovića, mudrog i vještog menadžera, političara i gospodarstvenika. Najprije ih je vezala ljubav prema moru, a zatim su im se životni putovi ukrstili te će njihovo prijateljstvo i suradnja napraviti svjetsku nautičku senzaciju.
U međuvremenu, Barbieri je uz pomoć Francuza, i u suradnji s riječkom tvrtkom Adriagradnja, na otoku Rabu napravio dva pilot projekta koja će kasnije postati marina Rab i marina Supetarska Draga, kao dio ACI-jeva lanca. Istodobno Ante Marković postaje hrvatski premijer.
Ta dva čovjeka praktična uma zaključili su da je sazrelo vrijeme za njihov plan. Barbieri uz Markovićevu državnu podršku nudi program razvoja modernog nautičkog turizma na Jadranu. Gradnja jedinstvenog lanca od 25 marina zaposlit će ljude i strojeve besposlenih građevinskih tvrtki, marine će u Jadran dovesti nautičare iz Europe i svijeta, zaposlit će se proizvođači hrane, ugostitelji, trgovci, turistički radnici, serviseri, živnut će sportski i kulturni život…
(...)