Benito Mussolini zarana je shvatio propagandne potencijale filmske industrije pa je odlučio napraviti jedan od najvećih filmskih studija u tadašnjem svijetu. Ljubomorno je gledao na uspjehe hollywoodskih filmova u talijanskim kinima te je želio da talijanske djevojke više ne uzdišu za preplanulim Amerikancima, nego im je htio ponuditi domaće zvijezde. Godine 1935. dao je nalog da se južno od Rima sagradi ogromni filmski studio koji će ravnopravno parirati hollywoodskima. Njegova želja bila je zapovijed, a marni radnici golemi su studio završili za samo 475 dana. Filmski studio Cinecitta otovoren je 28. travnja 1937. i sada slavi svoj 75. rođendan, a nova knjiga otkriva nepoznate detalje.
Sam Mussolini u više je navrata posjetio gradilište, a svaki njegov posjet zabilježile su filmske kamere. Obavezno bi teatralno uzeo lopatu i onako uniformiran pridružio bi se radnicima u blatnjavom kanalu. Nakon toga bi se u sljedećoj sceni pojavio u čistoj uniformi, održao par govora i uz gromoglasno klicanje oduševljenih masa krenuo dalje. Bio je i na samom otvaranju na kojemu se okupilo oko sto tisuća ljudi, a filmski studio otvoren je pod njegovim motom “Il cinema e l’arma piů forte” (film je najveće oružje).
Jaka industrija
Grandiozno zdanje i ponos fašističke arhitekture prostiralo se na 40.000 četvornih metara, imalo je 14 velikih studija, deset manjih i dva velika bazena za uprizorenje pomorskih bitki, devet restorana, osiguran smještaj za 35 tisuća ljudi i tisuću stalno zaposlenih. Arhitekt Gino Peressutti za svoje je zdanje dobio najveće kraljevsko odličje. Poznati hollywoodski režiser talijanskog podrijetla Frank Capra, koji je otvoreno obožavao Mussolinija i bio mu više puta u posjetu, za novoizgrađeni filmski studio imao je samo riječi hvale. Nazvao ga je Hollywoodom na Tiberu i rekao da mu po funkcionalnosti i ljepoti ne može parirati niti jedan američki.
Naravno, Mussolini je to vrlo vješto iskoristio s obzirom na to da mu je zemlja tada zbog rata s Abesinijom bila pod međunarodnim sankcijama. “Ovo je znak da smo mi Talijani i u vremenima najveće oskudice i nepravedne mržnje kojom nas obasipa svijet sposobni za najgrandioznija djela”, rekao je krvnik Mussolini koji je do napada na siromašnu i gotovo nenaoružanu Abesiniju bio miljenik Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije, a sam Winston Churchill jednom je prilikom rekao: “Da sam Talijan, glasao bih za Mussolinija”.
I prije studija Cinecitta u Italiji je postojala jaka filmska industrija. Fašističko strukovno udruženje LUCE (L’Unione Cinematografica Educativa) bavilo se dokumentarnim i propagandnim filmovima, a proizvodilo je i redoviti filmski žurnal s najsvježijim vijestima koji se prikazivao prije svakog igranog filma.
Alkohol i droga
Kad je novi studio sagrađen, jedan od glavnih Mussolinijevih ideologa i kasniji ministar kulture fašističke Italije Alessandro Pavolini htio je svoje ideje progurati u filmove. Oduševio se socrealističkim filmovima koje je štancala sovjetska Rusija, pa je tako nešto htio i u Italiji. Htio je filmove koji će među sve rezigniranijim talijanskim narodom jačati ideju fašizma. No, zabrana je došla sa samog vrha, ta se ideja, naime, nimalo nije svidjela Mussoliniju. “
Dosta je da ljudi svakodnevno gledaju vojne parade i stranačke sletove, želim da kad odu u kinu malo zaborave na realnost i da se opuste prepušteni svojim malograđanskim sanjarenjima”, bio je jasan Mussolini. Tako je i bilo, 90 posto svih filmova koji su snimljeni u fašističkoj Italiji, a bilo ih je blizu tisuću, bili su melodramatskog karaktera. Sve je prštalo od ljubavnih dramica, blago erotiziranih komedija, avanturističko-akcijskih spektakala i mjuzikla. Ti su filmovi prozvani “filmovima bijelog telefona” po bijelom telefonu koji je u to doba bio simbol elegancije koja je u njima uvelike propagirana.
Iako su se snimali tzv. light filmovi, tajna fašistička policija OVRA (Organizzazione di Vigilanza e Repressione dell’Antifascismo) budno je motrila sve filmske radnike. U studiju je postojala čvrsta doušnička mreža OVRA-e, a glumci i filmski radnici dobivali su ozbiljne premije za cinkanje svojih kolega. Dok je prosječna radnička plaća iznosila oko sto funti, filmski su doušnici za izdavanje svojih kolega dobivali nagradu u rasponu od dvjesto do dvadeset tisuća funti.
Uglavnom se radilo o prijavama kolega koji su bili ljubomorni na uspjeh određene osobe ili su željeli zauzeti njezino mjesto. Sama OVRA je poticala takvo ponašanje u studiju jer je željela imati apsolutnu kontrolu nad svakom osobom koja ondje radi.
Agenti su čak poticali homoseksualizam, promiskuitet, narkomaniju i alkoholizam kako bi imali čime ucjenjivati pojedine filmske radnike. U studiju Cinecitta vladali su blud i nemoral svake vrste, pa su građani Rima ubrzo studio prekrstili iz Hollywooda na Tiberu u Sodomu i Gomoru na Tiberu.
Kako je i sam Mussolini bio poznati erotoman, gotovo svakodnevno su u njegovu rezidenciju u limuzini zatamnjenih stakala dovožene brojne mlade glumice i starlete.