UFF, UFF

Volio ga Mesić, Milanović mu i danas prijatelj. Tko je Stipe Latković, uzurpator Vruje, čiji je prvi milijun - misterij

Latković je vješto izbjegavao medije kroz cijelu svoju karijeru

 Cropix

U parničnom postupku između Općine Šestanovac i kontroverznog poduzetnika Stipe Latkovića bilo je potrebno više od 30 godina da se dokaže vlasništvo nad atraktivnim prostorom bivše tvornice "Obuća" u Šestanovcu.

Tek je nedavni pečat na pravomoćno rješenje drugostupanjskog suda uklonio svaku mogućnost daljnje uzurpacije proizvodnog pogona privatiziranog na hrvatski način početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Nekretnina je tako napokon vraćena u ruke lokalne vlasti, koja za nju predviđa novu namjenu.

Tako je usporedo uz rušenje bespravnih građevina i pristupne ceste u uvali Vruja, između Omiša i Makarske, apsolvirana dugogodišnja štorija o proizvodnoj oazi danas 85-godišnjeg Latkovića u Šestanovcu.

Možda je priča o Vruji i pogonu njegove tvrtke "Splićanka" zasad stavljena ad acta, no intrigantnija i još bogatija je ona o ovom poduzetniku, koji se u svim režimima i vlastima pokazao prilično okretan i prilagodljiv. Za dosta onih koji ga poznaju, taj čovjek čvrstih korijena iz zabiokovskog sela Žeževice oličenje je "klasičnih" poduzetnika s početka demokratskih promjena i lovljenja u mutnom, dok mu drugi takve sposobnosti pišu pod zasluge.

Početak u ‘Elektrodalmaciji‘

Svoj stav opravdavaju činjenicom da Latković nikada nije zatvorio ni jedan "svoj" proizvodni pogon, pa tako ni onaj u Šestanovcu, iako ga je, što se tiče radne snage, "dokusurio" smanjivši djelatnike s nekadašnjih 200 na samo 10 posto tog broja.

Kroz konzultantske usluge svoje tvrtke "EuroAlba Advisory", ruke u modernizaciji i unapređenju proizvodnje i prodaje dao je tom Žeževljaninu i današnji predsjednik Republike Zoran Milanović, u stanci od bavljenja politikom, dok ga je klijent kasnije "pogurao" donacijom tijekom predizborne kampanje prije nešto više od četiri godine. Što mu se svakako ne uzima za zlo. Potpuno je zakonito raspolagati svojim novcem onako kako smatrate da je to najbolje.

A svoj prvi novac Stipe Latković zaradio je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća zaposlivši se u splitskoj "Elektrodalmaciji". Oni koji ga znaju tvrde da se kratko zadržao na tom poslu.

image

Brzo se zaboravilo da su ilegalni temelji kompleksa na Vruji udareni još u socijalizmu, kada su ‘Dalmini’ neimari izgradili prve objekte, a onda je prostorom vladao - Todorić

Ante Čizmić/Cropix

Želio je više jer je imamo urođeni poslovni instinkt. Tada se govorilo da je u međuvremenu bio direktor splitske poslovnice ili zastupnik bosanskohercegovačke tvrtke koja je prodavala tepihe, smještene na Splitu 3, najvjerojatnije u istoj onoj Ulici Ruđera Boškovića iz koje dva-tri desetljeća kasnije svoj program emitira njegova Televizija Jadran.

Svoju poslovnu dovitljivost poslije je prezentirao kao ekonom u tadašnjem trgovačkom divu "Koteksu", te je njegovom zaslugom i jedan od pogona tog poduzeća stigao u – Šestanovac. Njegovo ime spominje se u kontekstu još nekoliko dalmatinskih poduzeća, danas, nažalost, ugašenih ili u stečaju.

Latković i s njim povezane osobe, kako obiteljski, tako i poslovno, trenutno drže najmanje 15 poslovnih subjekata. No njegova prva ljubav bila je i ostala tvrtka "Splićanka", službeno prvo privatno poduzeće registrirano na području današnje Splitsko-dalmatinske županije, u kolovozu 1989., prema zakonu donesenom u sumrak bivše države, u premijerskome mandatu Ante Markovića. Koju godinu kasnije kupuje u stečajnoj masi "Obuću" u Šestanovcu, odnosno samo njezine strojeve. Iako je tada, a i danas, Latković smatrao da je kupio posrnulu tvrtku sa svim pravima.

Kroz tu poslovnu organizaciju sažeti su svi njegovi preostali pothvati. Punionica mineralne vode, vina i sokova, programerske tvrtke, proizvodnja obuće i tekstila, kamenolom pokraj Trogira..., nisu ni upola svega onoga čime se bavio ili se još i danas bavi taj od sredine devedesetih do 2005. godine suvlasnik Razvojne banke Dalmacije.

image

Puna tri desetljeća trajala je borba Općine Šestanovac za povrat nekretnina koje je bespravno koristila tvornica obuće ‘Splićanka’

MLADEN NEJAŠMIĆ

Iz toga kolopleta Latković bi sigurno, uz Vruju, izdvojio brend medicinske obuće "Dr. Luigi", Televiziju Jadran i u stečaju kupljeno građevinsko poduzeće "Rad", poznato pod današnjim imenom "Point Split", s pedesetak zaposlenika i statusom redovitog klijenta brojnih splitskih vlasti, bez obzira na stranački dres, kada su u pitanju unosni višegodišnji ugovori za održavanje pločnika i postavljanje metalnih stupića duž ulica. Budući da mu je hrvatsko tržište očito postalo preusko, Latković se okrenuo inozemstvu, posebno onom istočnoeuropskom.

Ante Jakov za direktora

Tu se reklamira kao renomirani proizvođač medicinske obuće "Dr. Luigi", tvrtke čiji je pogon od 2001. bio u Vrgorcu, i to u nekadašnjim prostorima poduzeća "Braća Rakić", nekadašnjeg diva u sektoru trikotaže i galanterije osnovanog 1961. godine, kojeg je trideset i koju godinu kasnije također kupila "Splićanka" i oko čijih se nekretnina također sporio oko vlasništva s Gradom Vrgorcem.

Pretpostavlja se, a to je svojedobno potvrdio u jednom neformalnom razgovoru, da posjeduje još nekoliko tvrtki izvan Hrvatske, pa i u Moskvi. Nedavno je navodno također kupio posrnulu obućarsku industriju na jugu Srbije. Prvobitnu akumulaciju Latkovićeva kapitala danas je gotovo pa nemoguće rekonstruirati. Njegovi najbolji prijatelji tvrde da je i prije rađanja Hrvatske bio dijelom elite. Kako onda, tako i danas.

Uz razna kumstva s bivšim predsjednikom Republike Stjepanom Mesićem, koji ga se, kada je zagustilo, odrekao kao Petar Isusa, prijateljstva s aktualnim prvim čovjekom države Zoranom Milanovićem, čiji stariji sin Ante Jakov danas kao direktor Latkovićeve tvrtke "Uff" vodi bivši pogon novogradiške tvornice alata TANG u Šestanovcu, također kupljen u stečajnoj masi od Splitske banke.

Prijateljevao je i s još jednim bivšim predsjednikom iz lijevog političkog bloka – Ivom Josipovićem, ali i tadašnjim moćnim HDZ-ovcima Ivićem Pašalićem i premijerkom Jadrankom Kosor, kao i mnogim drugima. Spominjalo ga se i u poslovnim odnosima s "Agrokorom".

Prema dostupnim informacijama s interneta, iako bez papirnate osnove o vlasništvu, Vruju je kupio od Ivice Todorića za nekoliko milijuna kuna uz obećanje da će mu on vratiti novac s kamatama ako Latković ne ishoduje vlasništvo.

Međutim, od toga ništa. "Agrokor" je tužio državu, a Latković Todorića, ali presuda je išla samo u korist države – Vruja je ostala državno vlasništvo. A prije Todorića bila je u rukama poduzeća "Dalma – Hoteli Omiš", turističkog ogranka "Dalme", svojedobno najveće dalmatinske trgovačke tvrtke, a zatim i splitskog "Bobisa", u koji su Todorići ušli već nakon prve privatizacije 1994. godine.

Unatoč bacanju blata na Latkovićev lik i (ne)djelo, pogotovo nakon afere Dubci (Vruja), treba uzeti u obzir da su njegovu poslovnom zamahu pogodovale i javne institucije, od Splitsko-dalmatinske županije do Ministarstva mora, da ne kažemo i pravosuđa u kontekstu sudskih postupaka koji su po činjeničnom stanju trebali davno završiti.

Godinama šuteći i time dajući odobrenje da zarađuje novac na tuđoj nekretnini, razgoropadilo je poduzetnika do te mjere da se takva kupoprodajna praksa smatrala normalnom u nenormalnim vremenima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. travanj 2024 22:11