Psihotestiranje je jedan dio psihološke dijagnostike. Prije toga s osobom obavimo intervju, koji je vrlo sličan načinu na koji psihijatri prikupljaju podatke. Kroz razgovor vidimo neke obrasce ponašanja, razinu pažnje i slično, a nakon toga slijede testovi. „Baterija“ testova koja se daje je standardna, ali baš zato je važan intervju, jer ćemo iz njega možda imati dodatne testove ili promijeniti postojeće. Tijekom razgovora mi formuliramo hipoteze, testovi ih potvrđuju ili nas odvedu u drugom smjeru, a nakon toga slijedi naš nalaz, odnosno mišljenje psihologa, objašnjava nam psihologinja Paula Adamić.
Prije odlaska psihijatru ili prije psihoterapije bilo bi dobro napraviti psihotestiranje kao neku osnovu da i sami vidimo što nam se događa?
To je uvijek dobro, ali nije nužno. Psihijatar će sam uputiti pacijenta na testiranje ako procijeni da je potrebno, a kod psihoterapije, koja je dug i dubok proces, dobar terapeut može doći do spoznaja koje daju testovi. Naravno, uvijek je važno znati koji je cilj psihoterapije i koliko je stanje pacijenta ozbiljno. U specijaliziranim ustanovama za mentalno zdravlje radi se u timovima koji obuhvaćaju psihijatra, kliničkog psihologa, socijalnog radnika. Često psihijatri traže našu pomoć da kroz testiranje mogu jasnije sagledati osobine ličnosti ili nešto iz spektra koji testovi pokrivaju. To bi bio zaokružen pristup.
Kakvi sve testovi postoje? Jesu li isti za mjerenje inteligencije, za zapošljavanje, za motivaciju ili profesionalnu orijentaciju? Iako se nameće da moraju biti drugačiji ili barem drugačije strukturirani?
U kliničkoj psihologiji imamo uglavnom testove koji ispituju kognitivne funkcije, zatim projektivne testove koji nam pokazuju neka dublja stanja i procese, a kroz njih možemo sagledati ona ponašanja kojih ni sam pacijent ne mora nužno biti svjestan.
Imamo i testove ličnosti/osobnosti, gdje uočavamo razinu funkcioniranja, koja je struktura ličnosti, ima li psihopatologije ili poremećaja ličnosti. Imamo i neurokognitivne testove koji nam ispituju funkcioniranje mozga kod demencije, nakon fizičkih ozljeda glave ili epilepsije. Njima specifično možemo vidjeti kako funkcioniraju određeni dijelovi mozga.
Koja je logika psihotestova? Imam dojam da se stalno vrtimo u krug i da se pitanja ponavljaju, ali se samo mijenja perspektiva?
Testovi osobnosti temeljeni su na ozbiljnim znanstvenim istraživanjima i vrlo jasnim, striktnim parametrima. Svako postavljeno pitanje ima ozbiljan razlog zašto je postavljeno.
Puno ljudi bi htjelo znati razinu svoje inteligencije, ali nisam sigurna da bi se baš testirali. Pokazuju li ovi testovi i razinu inteligencije?
To pokazuju kognitivni testovi, a rezultat će se odnositi isključivo na trenutak ispitivanja, a tu treba uključiti i razinu stresa, specifičnu životnu fazu u kojoj se osoba nalazi, razinu anksioznosti i sl. Psihološko testiranje traje tri do četiri sata i nije nimalo lako držati koncentraciju toliko dugo. Kod ispitivanja inteligencije postoje verbalni i neverbalni načini ispitivanja. Ponekad se ispituje brzina obrade i koliko osobi treba da obradi neki zadatak. Cijeli set pitanja i testova je u to uključen i tek tada se donosi procjena.
Mogu li nam testovi pokazati razinu anksioznosti, depresije, stresa ili cijelog niza poremećaja koji su danas prelijevajući...?
Puno toga mi saznajemo testiranjem. Testovi će svakako pokazati razinu funkcionalnosti ispitane osobe, kao i spomenute poremećaje. Možemo vidjeti je li osoba dominantno anksiozna ili pak depresivna. Također možemo primijetiti i psihozu, čak i ako je osoba skriva i trudi se da se to ne primijeti. Vrlo dobro možemo detektirati i razdoblje prije nastanka same psihoze kada se pacijent muči s nespavanjem, izraženim strahom ili nekim nepostojećim glasovima. Ali ponavljam, kod uzimanja intervjua mi osim samih odgovora pratimo i ponašanje osobe, njezine reakcije i razinu samokontrole.
Gdje su se testovi pokazali najučinkovitijima i kolika je njihova pouzdanost?
Vrlo visoka, ali naravno ne stopostotna. Oni su nama smjer i jako dobar indikator. Nama je, primjerice, u kognitivnim testovima jako važno koliko osoba odstupa od nekih parametara, to nam je pokazatelj da se radi o nekoj tegobi. Testovi nama služe kao alati, a ne kao skener koji nam odmah pokaže o čemu je riječ.
Postoji li strategija za dobro rješavanje testova ili banalnije - može li se lagati na testovima?
Naš je naputak da se bude iskren, ali ponekad se netko želi prikazati u socijalno poželjnom kontekstu, pogotovo ako je riječ o testiranju za posao. Ali mi imamo pomoćne skale koje nam jasno pokazuju da osoba nije iskrena, a čak vidimo iz kojih motiva ili stanja to dolazi. Meni je žao što psihotestiranje nije naišlo na širu primjenu, jer se nekim uvidima možemo olakšati život. Recimo, bilo bi dobro da čak i liječnik opće prakse pacijenta s nekim tegobama pošalje na testiranje, jer to je najkraći put da se dođe do stanja koja nas muče. Bilo bi dobro testirati djecu da se vidi u kojem dijelu podržati njihove talente ili razvijati neke strane u kojima su možda manjkavi. Također je kod djece vidljiva razina ADHD-a ili spektar autizma, kao i darovitost ili manjkavost kod nekih razina zaključivanja ili razvoja. Vrlo je širok spektar primjene testova i stvarno su odličan alat.
Kako vi definirate cilj testiranja?
To ovisi o području psihologije i o tome zašto je čovjek došao na testiranje. U kliničkoj psihologiji smjer će dati psihijatar, on će nam reći je li mu bitna ličnost osobe, razina funkcioniranja ili psihotičnost. Tu se mogu vidjeti i poremećaji ličnosti.
Testovi mogu jasno vidjeti poremećaj ličnosti?
Mogu, ali kao što sam rekla, to zahtijeva multidisciplinarni pristup od kojih je testiranje tek jedan dio.
U ljudskim resursima provodi se druga vrsta testiranja, tamo se gleda koje osobine traži neko radno mjesto i zadovoljava li osoba te kriterije.
Koliko je etično testirati moju ličnost, ako sam se javila na neki natječaj i zadovoljavam formalne kriterije?
Rekla bih da su ta testiranja u dobroj vjeri, jer ako osoba pokazuje neke dijelove osobnosti koje nisu dobre za timski rad ili za visoku razinu pritiska, onda je obostrano korisno da se kroz testiranje vidi kako osoba ne odgovara tom radnom mjestu. U razgovoru vi možete predstaviti kako ste suradljivi, otvoreni, spremni na brze promjene, ali ako testovi pokažu da je sve baš suprotno - za razmisliti je i na poslodavcu i na zaposleniku je li to mjesto baš odgovarajuće.
Što su upitnici ličnosti i kada se koriste?
Osobno ih vrlo često koristim, jer tu vidimo kako netko razmišlja i ponaša se, a u kliničkoj psihologiji ti su testovi jako opsežni. U tim testovima imamo puno pitanja i jasno možemo sagledati ono o čemu smo govorili: razinu anksioznosti, depresije, shizofrenije, psihopatske devijacije, otvorenosti za promjene.
Uz to, ADHD kod odraslih, koji je sve učestaliji, vrlo se dobro dijagnosticira testiranjem.
Sve češće se govori o psihopatiji ili sociopatiji. Može li se testiranjem uočiti i takva osobnost?
Naravno da može i baš tu je važan timski rad, forenzika, nalaz psihologa i psihijatra. U testovima postoje indikatori takvih osobnosti ili ponašanja. Važno nam je pratiti kako osoba rješava testove, je li impulzivna, je li u stresu, ima li tremor ili pojačanu nervozu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....