Ova dijagnoza mijenja život. Doktorica Bolanča Čulo: Žene se boje jedne stvari više od same bolesti

U listopadu nosimo rozo i podsjećamo koliko je važno dizati svijest kod žena o prevenciji karcinoma dojke. Brojke su i dalje zabrinjavajuće, dnevno gotovo dvije žene umru od ove zloćudne bolesti, a izvjesno je da će svaka deseta žena u Hrvatskoj imati ovu dijagnozu.

Ipak, ako se na vrijeme otkrije, bolest ne mora biti i nije smrtonosna. Potvrđuje mi to i prim. dr. Karolina Bolanča Čulo.

Nikada nije lako čuti da se radi o raku dojke. Ipak, koliko je danas manje zastrašujuće oboljeti od ove bolesti u odnosu na vrijeme prije desetak godina?

To nikada nije ugodno, ali se proces izlječenja jako promijenio otkako sam ja počela raditi prije dvadeset godina u Klinici za tumore. Danas imamo puno bolje rezultate i one nakon bolesti danas imaju puno bolju kvalitetu života.

Jako je važno na početku ženi odmah objasniti što je čeka i koji je put izlječenja. Nije svaki karcinom dojke isti i ako im kažemo koji je put liječenja i koja i kakva terapija ih čeka, sve je puno lakše i izvjesnije.

Zapravo je najgora neizvjesnost i čekanje krajnjeg ishoda liječenja?

Žene se puno više boje terapije, operacije i kemoterapije zbog straha i neizvjesnosti. Strah je puno gori od samog procesa liječenja i same pacijentice mi to svjedoče. Uvijek je prisutan strah od kemoterapije, gubitka kose ili gubitka dojke. To je baš jako neugodno iskustvo za svaku ženu. Zato je važno da uvijek govorimo istinu, objasnimo korake koji nam slijede i na taj način umirimo osobu jer joj damo perspektivu i jasnoću kako liječenje izgleda. Važno je i da osoba ima dovoljno vremena da psihički prihvati liječenje, jer kada ono krene, sama ta procedura uistinu nije tako zastrašujuća.

Koja zabluda je još uvijek najčešća kod ove dijagnoze?

Još uvijek je to neistina da je rak dojke smrtna presuda za ženu. To nije istina. Karcinom dojke je bolest koja je u vrlo velikom postotku izlječiva. Danas je petogodišnje preživljenje u Hrvatskoj veće od 80 %, što je jako dobar rezultat i svakim danom je taj postotak veći. Čak i kod metastatskih karcinoma mi žene uspijevamo desetak i više godina držati u dobrom stanju.

Samopregled, ultrazvuk, mamografija ili magnetna rezonanca? Koja vrsta pregleda i za koga je najučinkovitija?

Samopregled mora postati rutina svake žene i to posebno nakon menstruacije, svaki mjesec. To je bitno raditi u dva položaja, stojeći i ležeći, jer struktura dojke nije ista kada stojimo ili kada ležimo. Za mlade žene je primarna metoda ultrazvuk zato što se ne koristi ionizirajuće zračenje. Kada krenuti s pregledima ovisi o obiteljskoj anamnezi i, naravno, ako su baka ili majka bolovale od ove bolesti, nužno je s pregledima krenuti što ranije. Ako su nam u bližoj obitelji dvije žene bolovale, poželjno je ultrazvuk raditi već od 25. godine. Nažalost, moja najmlađa pacijentica imala je 24 godine, ali danas je to zdrava žena.

Na mamografiju obavezno treba otići s 40 godina, postoje bezrazložne kontroverze oko ove vrste pretrage, ali pomoću nje možemo bolest otkriti u najranijoj fazi. Ja osobno redovito idem na mamografiju. Žene s pozitivnom obiteljskom anamnezom na mamografiju bi trebale krenuti sa 35 godina.

Magnetna rezonanca je indicirana samo u određenim uvjetima; kada imamo genetsku podlogu, nešto sumnjivo vidimo na ultrazvuku ili u sklopu praćenja kod žena koje su operirane. To je pretraga koju provodi specijalist radiolog nakon ultrazvuka i mamografije.

Postoje li neki novi uvidi što na razvoj bolesti još utječe osim genetske predispozicije?

Na internetu postoji rizični kalkulator koji nam može dati neki podatak koliko smo rizični za razvoj bolesti u odnosu na obiteljsku anamnezu. Uz to imamo i genetske testove, temeljem kojih je i Angelina Jolie odlučila prevenirati bolest i jako podići svijest o svemu o čemu sada govorimo. BRCA1 i BRCA2 mutacije jako podižu rizik od bolesti, zato se nekada provode i ta testiranja, koja nam pokazuju u kojem postotku se bolest može razviti. U nekim slučajevima ženama odstranjujemo kirurški dio tkiva prije nego li se uopće razvije karcinom dojke. Tom uvidu i praksi kasnije jako je pridonijelo upravo to što je velika svjetska glumica izašla s tim u javnost.

Osim što smo se unaprijedili u dijagnostici, mi smo se jako unaprijedili i u kirurgiji dojke, pa naša svaka žena iz bolnice izlazi s dojkom, mi sačuvamo dojku, kožu, bradavicu i estetski ne postoji nikakva razlika prije i poslije bilo kojeg zahvata.

To je jako važno za žene i daje im dodatnu psihološku stabilnost. U cijelom procesu bih htjela naglasiti odličan timski rad i komunikaciju između kirurga, onkologa, radioterapeuta, jer upravo ta sinergija daje najbolje rezultate.

Što sve utječe na razvoj bolesti, ima li nekih novih znanstvenih podataka o tome?

To je vrlo često pitanje. Ono što je znanstveno potvrđeno su razni hormonski disbalansi, izloženost zračenju u dječjoj dobi, je li žena dojila dijete ili ne - jer dojenje je jako dobra prevencija. No, ponekad je naprosto potrebno imati i sreće, jer ponekad nema baš niti jednog razloga da se bolest razvije, a ona se ipak dogodi.

Kako žene reagiraju kada čuju da imaju karcinom dojke?

Reakcije su različite. Imala sam mladu djevojku koja se ljutila, psovala, pitala zašto se baš njoj to moralo dogoditi, a danas je to mlada majka koju i dalje redovito pratimo. Često su žene ljute, ponekad su ljute i na nas liječnike, ali iza te ljutnje zapravo postoji strah, koji mi liječnici razumijemo i nikada te reakcije ne doživljavamo osobno.

Ponekad ultrazvuk pokaže da je sve u redu, a par mjeseci kasnije na mamografiji se vide promjene. Mi tada razumijemo reakcije pacijentica, jer stvarno ima i ljutnje, patnje i plača.

Kakva je statistika? Je li rak u porastu ili padu?

Mi svake godine imamo 1600 pozitivnih biopsija i mi smo prva adresa koja te žene suoči s ovom dijagnozom, a gotovo polovica njih će proći i kroz kemoterapiju. Neke žene će teže proći kroz operativni dio, dok će drugima kemoterapija biti zahtjevnija. To je vrlo individualno. Posebno je zahtjevno i kada hormonskom terapijom mlade žene uvodimo u menopauzu kao način liječenja. Niti jedna terapija nije lagana, ali kemoterapija traje do šest mjeseci, dok hormonska može potrajati godinama. Zato naši onkolozi posebnu pažnju posvete pripremi pacijentica, objasne im tijek liječenja i kada žene znaju što očekivati puno lakše sve podnesu.

Koliko je potpora obitelji važna u ovakvoj bolesti?

Često je obitelj fragilnija od same pacijentice i onda na nju padne teret da tješi svoju obitelj. Često se muškarci ne snađu i jako ih pogodi bolest supruge. Imamo svakakvih emotivnih obiteljskih reakcija, žene često uslijed bolesti žele promijeniti svoje živote, navike ili obiteljsku dinamiku. Naravno, ima slučajeva kada bolest i liječenje dodatno ojačaju obiteljske veze. Mene posebno dirne kada žene dolaze sa svojim prijateljicama i sestrama, kada su žene međusobno najveća snaga jedna drugoj. Zato u ženskim udrugama koje su potpora u ovakvim situacijama, vidim posebnu blagodat. Kada čujete tuđe iskustvo i kada vidite da je moguće ozdraviti i biti sretan, to je naprosto neprocjenjivo iskustvo.

Timski rad je stvarno najbitniji u cijelom procesu

DRAGAN MATIC CROPIX

Na destigmatizaciju bolesti je sigurno utjecalo i usavršavanje kirurgije dojke. Danas se fizionomija pacijentice ne mijenja bez obzira na operativni zahvat?

Vađenje limfnih čvorova ispod pazuha znalo je rezultirati limfodemom ruke, jakim otjecanjem koje bi smetalo u normalnim životnim funkcijama. Zato se danas vrlo oprezno vade limfni čvorovi i tu posebnu ulogu imamo mi radiolozi, kako ne bi dolazilo do takvih nepotrebnih i neželjenih efekata operacije. Mi točno znamo koliko dojke ili limfnih čvorova treba odstraniti kako bi sve kasnije funkcioniralo i lijepo izgledalo.

Timski rad je stvarno najbitniji u cijelom procesu. Bez mojih tehničara ne bi bilo pregleda prije biopsije, ne bi bilo brzih dijagnoza i ne bi se moglo brzo reagirati. Vrijeme je važno za liječenje, ali i za psihološki status pacijentice.

Koliko često svjedočite metastatskom raku dojke?

To ovisi o biologiji karcinoma dojke koji žena ima. To je široka lepeza bolesti, neki od karcinoma „vole“ metastazirati, drugi ne, iako niti tu nema pravila. Ipak, neke stvari možemo i predvidjeti. Često koristimo i CT pretrage koje nam uvelike pomažu u otkrivanju metastaza koje ne moraju biti iste biologije kao primarni tumor.

Triplnegativni karcinom je najagresivniji i on vrlo često metastazira na okolne organe.

Koja je vaša preporuka za dinamiku preventivnih pregleda?

S 30 godina svakako krenuti na ultrazvuk dojke, s 40 na mamografiju svake dvije godine, a kasnije i svake godine.

Predlažem da na Valentinovo žene odlaze na pregled, a svake iduće godine iz ljubavi prema sebi taj pregled ponove.

Ovo nije bolest od koje se umire, ako se otkrije na vrijeme. Zato na Valentinovo, volite najprije sebe.