Neki od nas, čak i kad bi po svim kriterijima drugi mogli reći da su uspješni, teško se sami mogu osjećati uspješnima. Oni su stalno u nekom preispitivanju ili strahu da će svijet otkriti da im ne pripadaju zasluge koje im pripisuju. To nije ono sigurno priznanje ili nesigurnost da nešto zaista ne znamo (npr. ja zaista ne znam kineski), to je nesigurnost u ono u čemu imamo rezultate. Ponekad je to i korisno, jer ti ljudi stalno rade na toj "nesigurnosti", uvijek se dorađuju, uvijek svoje zasluge dijele s drugima pa je njihovo okruženje često blagonaklono prema njima. No ipak je bolno biti stalno u iščekivanju da će se sve odjednom urušiti, da nema kontinuiteta u njihovu uspjehu i da se samo čeka kad će biti otkriveni.
Često iza takve nesigurnosti stoji dijete koje je bilo voljeno uvjetno kad postiže uspjeh ili donosi dobre ocjene, a kad ne uspijeva, onda je samo krivo što nešto nije bolje napravilo, što je lijeno, a ima toliko kapaciteta itd. Pritom se ovi uspjesi ne slave tako da se pripisuju djetetu takvom kakvo jest, i lijeno i marljivo, nego ili roditeljima koji su tako dobri roditelji ili nekom prirodnom procesu koji je posljedica opet nečeg izvan djetetove moći, nešto što se podrazumijeva. Ponekad je roditelj sam vrlo uspješan i od djeteta se podrazumijeva da uspije, ne pitajući ga je li takav uspjeh uopće za njega znači sreću.
Štetan perfekcionizam
Sve ovo, sumnja u vlastitu vrijednost i sposobnost, može kasnije dovesti do štetnog perfekcionizma - ne znam svoju vrijednost i zato moram po svaku cijenu bježati od greške. Ako pogriješim, ne valjam. To će se pokazivati tako što ćemo se možda predugo pripremati za nešto, za učenje, za izvedbu, samo još jedna knjiga, samo još da nabavim ove bilješke, nikad neću znati dovoljno. Takva djeca ne osjećaju da uspjeh pripada njima. Druga vrsta roditelja može biti nedostižan model prema kojem dijete definira uspjeh pa ako samo ne odgovara tom modelu, počinje se osjećati neuspješno. Savršeno obrazovani, savršeno omiljeni, savršenog izgleda. Po uzoru na roditelje dijete zaključuje što je sreća: sreća je uspjeh u nekom poslu, sreća je puno zarađivati, sreća je imati akademsku titulu. Djetetu ne bismo smjeli tumačiti što je sreća ili uspjeh. Za dijete sreća i uspjeh trebaju biti ono što su njemu sreća i uspjeh. Možda će dijete visokoobrazovanih roditelja smatrati uspjehom pečenje torti, možda ples. To, naravno, ne znači da dijete ne treba imati nikakvu odgovornost tijekom odrastanja. Treba ga pozivati na odgovornost, ali na topao i empatičan način. Ne bismo smjeli biti kao onaj jedan "iskreni" prijatelj koji će nam reći da smo ružni jer je, eto, iskren. Prava iskrenost ne znači sasuti nekome u lice ono što mislimo, nego uzeti u obzir i kontekst i način kako to izražavamo. Takvi trebamo biti i prema sebi, jer ako smo prema sebi oštri, možemo samo zamisliti kakvi ćemo biti s djetetom koje izaziva kaos u nama. Kao što ne treba pojačavati disciplinu kad djetetu treba utjeha, npr. kad je došlo umorno i tužno iz škole, nećemo odmah reći da se prihvati knjige, ali isto tako i empatija tamo gdje treba djelovanje i disciplina ne mora biti odraz snage, već baš suprotno - slabosti i nespremnosti da se suočimo s dječjim odbijanjem i reakcijom. Nekad treba reagirati brzo i pokazati da znamo što činimo, a ne ulaziti u dugotrajne pregovore.
Vlastita vrijednost
Zašto nam se toliko teško nositi s neugodnim, a nužnim aktivnostima - napisati neki rad, početi učiti, započeti neki posao?
Jedan od najčešćih razloga je zapravo borba da pošto-poto održimo vlastitu vrijednost. Ako krenemo nešto raditi, možemo pogriješiti, možemo shvatiti da nemamo pojma o tome, da imamo premalo vremena itd. i odmah nakon toga morat ćemo se suočiti s onim neugodnim, a poznatim - evo, opet ti ne ide, opet ne vrijediš. Budući da takav rad povezujem sa svojom vrijednošću, znam kako se lako mogu početi osjećati nevrijednom pa moram pobjeći od pogreške. Za takve osobe pogreška nije greška u koracima, nego još jedan dokaz da za njih nema pomoći. I kako onda izbjegavamo te pogreške? Tako da se predugo pripremamo za taj posao, da skupljamo informacije, da se uvjeravamo da još nismo dovoljno spremni, informirani ili pametni. Često studenti ne predaju rad unutar zadanog roka, no čim rok prođe, počnu raditi na tome i čak uživaju u njemu. Jer sad nema opasnosti da možda neće stići ili da nešto neće valjati. Time su "svoje dno" već dotaknuli i sad se mogu bezbrižno time baviti.
Drugi razlog može biti da od sebe očekujemo da smo na neki način "prirodni genij i stručnjak" za to što treba započeti. Moram biti baš nadaren ili sposoban ili načitan da bih se upustio u to. Zašto da počnem učiti šminkanje kad nisam talentirana za kombiniranje boja, kako da počnem svirati kad još čekam da mi dođe talent zahvaljujući kojem neću odmah griješiti. Ako počnem griješiti, neću to moći tolerirati i uvjerit ću se da je ovo dosadno. Ne znam napraviti ove tablice za školski projekt, to mogu samo oni "kojima ide", ja bih to morala "baš naučiti", a to će me frustrirati, a kako ne znam ništa o tome, ti puki podaci su mi zaista dosadni. Nijedna fotografija mi nije uspjela na tečaju, a sramim se pitati kako da to popravim jer će mi mentor reći - zar je moguće da to ne znaš i ja ću odmah izgubiti volju da ga ikad više vidim. Ne volimo ono što nam ne ide, a ne ide nam ono što ne volimo.
Ne morate sve sami
Ovaj razlog se nastavlja na treći koji je kod perfekcionista jako čest, a to je da tražiti pomoć znači da si nesposoban i da nemaš to u sebi što bi trebao imati, inteligenciju, talent, spretnost, samo si običan, a to ne ide tako. Ljudi koji imaju perfekcionističke crte lako mogu usporiti svoj napredak ili odustati jer misle da sve moraju shvatiti sami, ne traže lako pomoć i savjet kako ne bi dobili dokaz da su nesposobni. To također ima svoj korijen u djetinjstvu kad smo kao djeca bili kritizirani jer nismo znali obaviti neke radnje dovoljno brzo ili dovoljno dobro, čak ako to i nije bilo u skladu s našom razvojnom fazom. Mnoga djeca su bila posramljivana jer ne znaju brzo zavezati cipele, ne znaju preskočiti ogradu, počistiti kuhinju ili napisati zadaću, kao da su to u prošlom životu već sto puta radila. Tu odrasli zaboravljaju da dijete nije mini-odrasla osoba, nego dijete koje se razvija prema svojim razvojnim fazama i zadatke obavlja prema spremnosti koje svaka faza nosi. Dijete nije mali menadžer kojem uspjeh ovisi o motivaciji i nagradi. Ne možemo bebi reći da nije talentirana za hodanje ako još uvijek posrće dok pokušava koračati.
Sva naša očekivanja
Sljedeći razlog je očekivanje da moramo biti adekvatni na svim poljima. Moramo biti pristojni, čisti, uredni, dobar prijatelj, dobar sin, dobra majka, uspješni na poslu, u sportu i pomagati drugima i pritom biti zahvalni što smo tako lijepo odgojeni. To zaista nije moguće. Kad imamo izazov na nekom polju, potpuno je u redu negdje drugdje malo zapeti.
Mnogim ljudima i uspjeh koji postignu, a toliko im je važan, toliko malo znači da sreća zbog postignutog traje 30 sekundi. Posve umanjuju pozitivan feedback, umanjuju doživljaj drugog čovjeka, gotovo kao da su profesori ili prijatelji praznoglavci i naivčine koji još nisu uvidjeli kako mi zapravo ništa ne znamo, nego smo se, eto, nekako provukli. Oni koji zaista znaju, oni to ipak postižu nekako drugačije - imaju više bodova na ispitu, više su cool oko svega, brže su naučili itd.
Vjerovanje u sebe na čekanju
Najgore što možemo učiniti sebi ili djetetu jest čekati da počnemo vjerovati u sebe, da steknemo samopouzdanje. Kako bi se to trebalo zapravo dogoditi?! Nekim procesom difuzije ili osmoze? Udahom? Ne moramo vjerovati u sebe da bismo završili osnovnu školu, ali kad je završimo, imat ćemo to iskustvo da nešto možemo završiti - i tako ćemo steći vjeru u sebe. Ne moram vjerovati u sebe da bih stala na pozornicu, ali kad jednom stanem pred publiku i to izdržim, pouzdat (samopouzdat) ću se u sebe da to mogu. Termin samopouzdanje često se tumači pogrešno, kao nešto što treba imati ili razviti kako bi se nekako djelovalo, no upravo je suprotno - moramo nešto probati, djelovati i to iskustvo će nam onda dati mogućnost da u sebe povjerujemo i da se u sebe pouzdamo. Ljudi koji imaju samopouzdanja nisu neki sretnici, nego oni koji skupljaju svoja iskustva i preslaguju ih kao ona koja su im korisna i koja nisu. A ni oni nemaju samopouzdanja u svemu u životu, jer sve nisu ni isprobali niti su se oko toga trudili. Najbolji kuhar na svijetu može imati samopouzdanja u kuhanju tjestenine, a da sa slasticama osjeća nesigurnost.
Sram zbog pogreške
Kako bismo imali više samopouzdanja, najbitnije je prihvatiti da će možda biti neugodno i teško i da je u redu da bude tako, pa što onda? Da naučimo razumjeti i regulirati svoje emocije - ako smo se razočarali u rezultat, u ljude, u nešto što smo mislili da treba biti drugačije, to treba biti znak da tražimo nove načine, nove strategije. Mnogi ljudi ispod tog razočaranja osjećaju zapravo sram jer povezuju pogrešku s tim da je ugrožena njihova vrijednost i to je onda zaista bolno. Doživjeti pogrešku nikako ne bismo trebali povezivati s našom vrijednošću kao osobe, jer ona nam samo obogaćuje iskustvo iako nije ugodno i iako nije onakvo kakvo bismo željeli.
Sljedeći put kad osjetimo sram zbog toga što smo pogriješili ili što smo odbačeni, možemo pokušati odvojiti ponašanje koje je dovelo do pogreške od nas kao osobe, jer kad se eliminira ta pogreška, mi smo i dalje osoba s tisućama i tisućama slojeva koje ta pogreška ne može ugroziti.
Pogreška je korak u učenju
Izuzetno je važno djecu naučiti da se raduju svojim uspjesima, a i mi odrasli da im se počnemo radovati onako kako to naši roditelji nisu znali. Položeni ispit ne znači - dobro, riješio sam, da vidim što me još čeka, nego znači da sam položio, a mogao sam i pasti. Druga bitna stvar koju djeci treba prenijeti je da je pogreška korak u učenju. Kako bismo naučili ako ne pogriješimo? Ako ne griješimo, znači da to već znamo, a ne da pokušavamo naučiti. Zasad nema ni jednog drugog mogućeg načina da čovjek nešto nauči osim kroz pogreške.
Mi ne znamo koliko drugi nešto zna i umije i koliko mu teško ide, ali možemo promatrati sebe kao nekog tko će drugi dan ili drugi sat od pokušaja ipak biti korak više od one početne točke, dok netko nije postigao ni to. Ja sam možda pročitala samo jednu knjigu o nekoj temi, no netko nije ni to.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....