Rižoto s bukovačama i šparogama može biti cjelovit obrok i bez mesa.
 Snimila: Maja Šokčević Lovrić
Pazite li što jedete?

Možda sam razmažena, ali za sebe biram najbolje

Uvijek ću radije odabrati kvrgavu rajčicu punog okusa nego umjetnu ljepoticu koja se iz meni nepoznatog razloga također naziva rajčicom.

Prije neki dan nazvala me moja kumica. Standardno je to doba godine kada nas dvije popijemo kavicu i pretresemo sva nova događanja i crtice iz prošlosti.

Kao i inače, i ovoga je puta došla punih ruku, jer ne daj Bože da „stara“ kuma, odnosno njezina mama, dozna da je na kavicu otišla samo noseći dobru volju. I tako, otvaram vrećice i imam što vidjeti - domaća kokoš koja kao da je obojana šafranom ili curryjem od svoje žarko žute boje i kao takva je, naravno, potpuna suprostnost onoj koju kupujemo u trgovini. A tu je i moja omiljena salata - cvjetača ukiseljena u soku od cikle s malo papra, soli i smeđeg šećera.

Koji gušti...

Tu fantaziju okusa ne mogu vam prenijeti, ali meni koja sam inače ljubiteljica blago ukiseljenih salata pruža neopisiv doživljaj dok je jedem. A sad slatko. Donijela je meni moja Jasna i ovoga puta domaći pekmez od marelica ubranih u vrtu njezine bake pored Bjelovara i marmeladu od nešpricanih kvarnerskih limuna koje joj je poslala moja mama s Lošinja. Nema što, kažem vam, sve biser do bisera. I još k tome, što je meni važno, bez pojačivača okusa, bez dodanih boja i naravno, bez pesticida.

Aromatizirane bukovače otkrila sam na Utrinskom placu, ova prefina rajčica (odnosno njezino sjeme) dolazi iz Slavonije, šparoge su iz domaćeg uzgoja, a jagode iz okolice Jastrebarskog.


Meni najbolja kuharica

Zašto vam ovo pričam? Zato što usprkos bogatstvu proizvoda koje blješti s polica naših trgovina ja još uvijek najviše volim pojesti domaću salatu, namazati palačinku domaćim pekmezom i spraviti juhu od domaće koke.
A tek slastice. E tu je, bez pretjerivanja, moja mama maherica. Znam, nezahvalno je to govoriti jer svatko za svoju misli da je najbolja, ali dozvolite da budem neskromna jer tko god je poznaje i jeo je iz njezina tanjura jako dobro zna o čemu pričam.
Eto prisjećam se ovog Uskrs. Igrom slučaja, što zbog posla, što zbog drugih obaveza, po prvi puta nakon dugo vremena nisam taj blagdan provela sa svojom obitelji. Mojoj mami „vrag nije dao mira“ pa je smislila „ratni plan“.

Zašto odabrati domaće?
• Kontroliranog je podrijetla
• Ne sadrži antibiotike
• Ne sadrži pesticide
• Ne sadrži pojačivače okusa
• Ne sadrži umjetna bojila
• Punijeg je okusa
• Zdravije je

Ne tako davno, i sama sam ispekla šunku u kruhu, a upravo zahvaljujući njoj - domaćoj šunkici - bila sam tog Uskrsa najponosnija domaćica na kugli zemaljskoj.


Uzela je ogromnu putnu torbu, vjerujte bila bi dostatna za dvotjedno putovanje u zimske krajeve, dakle u nju stvarno puno stane i natrpala je redom - domaćim limunima (ok, to je samo trebala ubrati s drveta), ali arancinima koje je sama spremila, vlastoručno razvučenim, smotanim i pečenim kroštulama, vlastoručno umješenom, razvaljanom, nafilanom i spečenom orehnjačom i rogačnjačom, standardno, pincom po tajnom bakinom receptu, tortom od domaćeg sira i lavande, i, za kraj, šunkom u kruhu. Naravno, bilo je tu i pisanica jer kakav je to Uskrs bez u crvenom luku ofarbanih domaćih jaja s jedine farme na otoku, mladog luka i rotkvica iz našeg vrta, slanih inćuna koje je tata ulovio i usolio prošle godine, hobotnica koju je ispred kuće od utapanja „spasio“ moj stariji brat, stručak lovora, papirnata vrećica majčine dušice, još jedna takva puna kadulje i, i, i...
I tako zovem ja nju kad je taj paket od 30-ak kilograma stigao do Zagreba. Presretna sam što mi je olakšala život, to joj jasno dajem do znanja, ali u nastavku pitam kako joj se dalo jer ostatak obitelji dolazi za Uskrs i nije da i zbog njih nema pune ruke posla.

Eh da, ovo je samo dio mog uskrsnog "paketića" o kojem vam pričam...


„A kako ti ne bih poslala?“ odgovara. „Žao mi je što nećeš biti s nama, pa sam te željela razveseliti i malo ti olakšati, a i morala sam ti poslati komad domaće šunke od tete Zlate iz Vidovca. Jedva čekam da je probaš, vidjet ćeš, prava je domaća.“ govori mi mama.

Nije, ali je savršeno - ima li to smisla?

I zaista. Došao je Uskrs, s nestrpljenjem režem šunku u kruhu i stavljam prvi zalogaj u usta. „Mmmmm“, čujem samu sebe kako opravdavam maminu tvrdnju. Zaista, bila je u pravu, taj okus je nenadmašiv. Lovim se za rotkvicu i ponovno uzdišem od zadovoljstva. Nakon obilnog ručka cijedim limune i s prvim gutljajem požalim što uz svo to blago nisam tamo odakle mi je poslano... Eto, po ne znam koji puta u životu zaključujem kako je domaće najbolje.
Da, možda nije savršenog oblika, odnosno po propisima koje nam zadaju birokrati, ali uvijek ću radije odabrati kvrgavu rajčicu punog okusa nego umjetnu ljepoticu koja se iz meni nepoznatog razloga također naziva rajčicom.
Isto je i s ribom. Dok moji kolege s nestrpljem iščekuju petak kako bi pojeli lignje, meni je taj dan, barem što se jela na poslu tiče, postao prava muka.

Kao dijete s mora koje je odraslo na domaćoj ribi, jadranskim lignjama, školjkama i rakovima, teško se mogu priviknuti na one iz uvoza. Za mene, stoga, spomenute lignje koje serviraju u zalogajnicama oko moje firme, nisu ni do koljena onima koje žive u našem moru. A izgleda da će tako, kad je moje nepce u pitanju, zauvijek i ostati.

Nisam samo ja kriva

Možda ćete reći da sam razmažena i ne krivim vas. Zapravo, čak se mogu s time, kada je hrana u pitanju, i složiti. Međutim to mogu zahvaliti tome što su me od malena zdravo hranili. Prvo baka kao profesionalna kuharica, a onda i mama koja, nažalost, nikada nije unovčila svoje kulinarske sposobnosti. No, ja im ne zamjeram jer vjerujem kako je prije svega važno što jedemo.
Meni, primjerice, nikad ne pada na pamet kupiti namirnicu za koju ne znam odakle potječe pa tako moj mesar i prije nego zaustim kaže: „Ova janjetina je s Novog Zelanda, ali sutra ćemo dobiti Cresku, mogu vam ostaviti?“ ili „Imam vam domaći komad teletine s obiteljskog gospodarstva pored Vrbovca, želite?“ I znate što, uvijek kupim. Ne zato što je moj mesar dobar psiholog, već zato što guštam u hrani i volim jesti kvalitetno.
Prije nekoliko godina otkrila sam kumicu Jelu na Trešnjevačkom placu. Otkako je poznajem ne brinem koliko ću mliječnih proizvoda pojesti. Njeno mlijeko, sir i vrhnje nemaju antibiotike, a jaja redovito u sebi kriju dva žarko narančasta žumanjca. Race tete Jele slobodno trčkaraju vrtom i jedu „pravu“ hranu, a njezin muž nadaleko uzgaja najbolju Izabelu u svojim vinogradima.
I dok se meni sad krčka gulaš od finog goveđeg mišića sa farme iz okolice Pribića s mrkvicom i peršinom iz Desinca, maslinovim uljem s Hvara, majčinom dušicom i rajčicom koju sam prošlog ljeta sama ubrala na Lošinju, razmislite što ćete vi danas pojesti...

P.S. Fotke u tekstu su moje, pa nemojte zamjeriti na njihovoj kvaliteti, a recepte ću vam otkriti nekom drugom prilikom :)

Eh da, i prije nego me napadnete kako je situacija u zemlji teška i kako nemaju svi novca svaki dan jesti vrhunske namirnice, ribu, meso, rakove - znajte da to ne činim niti ja. I mene nekad zadovolji najobičnija sirnica sa kupus salatom, ponekad si napravim "šmarn" i zelenu salatu s grahom i bučinim uljem, a ljeto ću iskoristiti da čim više uživam u varivu od krastavaca...


Ako ste se pitali...

Namirnice iz kontroliranog, odnosno domaćeg uzgoja imaju mnoštvo zdravstvenih prednost. Ovo su neke od njih:
  • Manji rizik od pretilosti
  • Manji rizik od pothranjenosti
  • Manji rizik od dijabetesa
  • Manji rizik od bolesti srca i krvnih žila
  • Manji rizik od raka
  • Manji rizik od bolesti crijeva
  • Manji rizik od kolesterola
  • Manji rizik od kožnih bolesti
  • Manji rizik od alergija
  • Manji rizik od osteoporoze

Linker
14. svibanj 2024 01:06