Posljednjih nekoliko mjeseci poslijepodneva četvrtkom Zagrepčanka Božana Babić Krnetić provodi sa svekrvom na art radionicama namijenjenim osobama s demencijom. Ondje Božanina svekrva i ostali polaznici koji imaju neki oblik demencije crtaju, čitaju, izrađuju figurice ili čestitke, glume... i to toliko poticajno djeluje na ovu 75-godišnju ženu da je Božana odlučila voditi dnevnik i bilježiti njezino napredovanje.
Svekrva već nekoliko godina ima dijagnozu vaskularne demencije, a bolest se očitovala zaboravljanjem i promjenom ponašanja. Nekada vedra i aktivna žena postajala je sve bezvoljnija. Prestala se i smijati. Uzimala je određenu terapiju i mogla je funkcionirati dok joj je suprug bio živ, no kada je u travnju 2025. preminuo, stanje joj se brzo počelo pogoršavati. Sin i snaha s djecom žive na katu, a baka u prizemlju iste kuće, pa su lako uočili da se počela osamljivati, da je utučena i da je više ništa ne zanima.
- Mislim da je u početku i tajila od nas što se događa. Znali smo da ima tegobe i da odlazi liječniku zbog toga, no o tome je ponajprije razgovarala sa svojim suprugom. Kad je ostala bez njega, a pogotovo nakon što su nastupili kraći i mračniji dani, počela se dodatno povlačiti u sebe. Što god bismo je pitali, odgovarala je da ne zna. Sada mislim da je to radila i kako bi prikrila da joj osiromašuje vokabular, da ne može više naći prave riječi. Gubila je volju i jedno za drugim odustajala od svega - neće frizeru, jer stara je i što će njoj frizura, ne može u trgovinu, ne može se počešljati... Sve je više toga odbacivala i samo tražila izgovore. Shvatili smo da moramo brzo nešto poduzeti, jer ona je bila na korak do kreveta - govori Božana koja je tada, gotovo slučajno, u čekaonici doma zdravlja doznala za Savjetovalište za demencije u DZ Zagreb Istok.
Prvi crtež
Voditeljica Savjetovališta dr. Sanja Klajić Grotić pozvala ih je na nedjeljno druženje u Mali centar za demencije Nezaboravak, koji također vodi, kamo je baka nevoljko otišla. "Kućni je ugođaj, doktorica nas nudi kavom i kolačima, a najviše nas obasipa pažnjom, razumijevanjem i spremnim odgovorima na pitanja. Unatoč tome, svekrva već nakon pola sata želi ići doma, ništa čudno jer u zadnje vrijeme nema koncentracije, ne može mirno sjediti, traži ključeve i sl.", zabilježila je Božana u dnevnik, uz opasku da od tog dana, 5. listopada 2025. godine, ipak sve kreće nabolje. Dogovorile su se za dolazak na art radionicu odmah u četvrtak, ali Božana nije gubila vrijeme - i prije prvog sata sjela je sa svekrvom i zajedno su crtale drvenim bojicama. Uz snahinu pomoć svekrva je uspjela nacrtati potočnicu (taj se cvijet naziva i nezaboravak i simbol je podrške osobama s demencijom) i taj je crtež darovala doktorici Sanji koju je razveselilo što je već na prvu radionicu došla s radovima.
I na prvoj radionici trebalo je prikazati potočnicu, ovoga puta naslikati je vodenim bojama. To je svekrvi, uz pomoć, dosta dobro išlo, ali je nakon sat vremena počela zahtijevati da idu doma, a radionica traje dva sata. Ipak je izdržala, a velika se promjena dogodila na putu kući - u autobusu se cijelim putem smijala i prepričavala događaje s radionice.
- Kad smo došle kući, ponovo je sve veselo prepričala sinu i unucima i suprug je bio oduševljen. "Mama se nije nasmijala tri godine", rekao je tada - govori nam Božana, koja je u međuvremenu za svekrvu kupila igle i vunu. Pokazuje nam i zapise iz dnevnika: "11. listopada - počinje štrikati uz moju pomoć, ide teško; 12. listopada - štrika uz pomoć; 13. listopada - štrika uz pomoć; 14. listopada - štrika bez pomoći". Tog je dana svekrva napravila i sirnicu, iako je nekoliko mjeseci ranije odustala i od kuhanja.
Baka se vraća
Dan poslije dobrovoljno je otišla na frizuru, a sljedećeg je dana pod Božaninim nadzorom radila vježbe za vratnu kralježnicu. Malo je negodovala, malo se smijala, ali ih je odradila. Na sljedećoj radionici na rasporedu je bila književna večer, bilo joj je zabavno, bilo je smijeha i razgovora, pa je i kod kuće počela čitati knjigu "Sve sretne obitelji", zbirku pripovjedaka koju joj je snaha kupila. Dosta toga što pročita zaboravi, ali knjiga joj se svidjela i ne odustaje od nje. Odlučila je i isplesti doktorici šal u boji potočnice. Od svih aktivnosti pletenje joj ide najbolje, što ne čudi, jer nekad je plela odjeću i prodavala je. Bila je perfekcionistica, pa se sada zna naljutiti ako pogriješi u pletenju.
- Nadali smo se barem održavanju postojećeg stanja, već bismo time bili zadovoljni, a sada smo presretni što se stanje poboljšalo, vratilo unatrag. Na početku je doktorica procijenila da je sveki u početnoj drugoj fazi bolesti, a sada misli da se uspjela vratiti na prijelaz prve u drugu fazu - ističe Božana. - Svi moramo prihvatiti da je sada drugačije, no najteže je njoj samoj prihvatiti da ništa nije kao prije. Mi smo tu da je potaknemo, pokrenemo, motiviramo da zadrži barem mali dio sebe kakva je bila.
Dr. Klajić Grotić kaže da za ovakav napredak radionice ne mogu biti dovoljne. Rezultat je to angažmana cijele obitelji i toga što baki svaki dan daju nešto novo. Uključili su se u crtanje i druge aktivnosti i unuka (uskoro 13 godina) i unuk (devet godina), a i oni su uočili bakin napredak, toliko da je dječak već nakon druge radionice izjavio: "Mama, vraća se naša stara baka!"
Radionice ne propušta
Svekrvi je najteže početi crtati ili plesti, no kada počne, i sama vidi da joj je bolje. I dalje je nesigurna i traži da je netko vodi, pa stalno zapitkuje snahu što da napravi, kako da nacrta, a ona joj odgovara neka razmisli i počne pa će joj pomoći ako bude potrebno. Pokušala je jednom, još u početku, unuka nagovoriti da nacrta zadatak umjesto nje.
- Najlakše bi joj bilo pustiti se i ni o čemu ne razmišljati, ali nećemo to dopustiti. Damo joj zadatak i kada krene raditi, malo-pomalo ide. Crta cvijeće, dugu, koristi vedre boje. Kitila je s djecom bor, to me oduševilo, a poslije sam joj rekla i da ga nacrta - kaže Božana.
Ima, naravno, boljih i gorih dana, no u ova tri mjeseca došlo je do napretka na mnogim poljima. Iznenađujuće je koliko se volja može probuditi i koliko smo toga vratili, kaže naša sugovornica, pa navodi neke pomake. Baka ponekad samoinicijativno ode u trgovinu, prepoznaje prodavačice, kupi unucima neku sitnicu. Poraslo joj je samopouzdanje, pa je izrazila želju da posjeti prijateljicu koja živi u domu i koju dugo nije vidjela i to je prošlo odlično. Vidi se i s prijateljicama iz ulice, ponekad se čuju telefonom, porazgovara sa susjedama kad se sretnu. Ponovo odlazi frizeru. Podgrije ručak koji je snaha skuhala, skuha rižu ili tjesteninu, ispeče jaje. Počela je prepoznavati dijelove grada kada odlaze na radionice. Pogled na dnevnik otkriva da je, primjerice, nedjelja, 7. prosinca, bila posebno dinamična: ujutro crtanje, popodne je susjeda došla na druženje, navečer su Božana i ona išle u Centar Nezaboravak na druženje. Sada želi ići na radionice, čak misli da bi mogla i sama otići, a izostala je samo jednom, kad su joj se ukočila leđa.
Najljepši vrt u susjedstvu
Božana svekrvi pušta glazbu, ali i zvukove prirode, poput ptičica i valova, što ju je isprva malo čudilo. Najveći problem predstavljaju joj brojke, pa je odbijala pratiti datume na kalendaru, no sada je izrazila želju da joj kupe pregledniji kalendar. Snaha je razgovarala s njom i o demenciji i objasnila joj da je to bolest, kao i visoki tlak, i da joj tako treba i pristupiti i koristiti lijekove i sve alate koji pomažu.
- U njezinoj bolesti i genetika ima ulogu; od demencije su joj oboljele i majka i sestra. Prije dvanaest godina drugi sin joj je umro od infarkta, to ju je jako pogodilo, pa je moguće da je i to utjecalo. Kad joj je umro suprug, preuzela ju je tuga, uz bolest koja se već razvijala - govori Božana koja od svekrve ništa ne skriva, ali nastoji joj pristupom ne izazivati nelagodu. - Presretni smo što smo uspjeli vratiti toliko toga od čega je već bila odustala, frizera, kuhanje, trgovinu, druženja... Svi joj govorimo samo pozitivno, da joj ne padne raspoloženje. Ako počne kukati, ignoriramo to i nastavljamo biti pozitivni. Sada već ponovo i planira. Prije je sadila cvijeće, i od toga je u međuvremenu odustala, a sada opet želi urediti vrt, govori koje ćemo cvijeće na proljeće zasaditi i kako ćemo imati najljepši vrt u susjedstvu.
Komunikacija je važna, s oboljelima treba puno razgovarati i pružati im mnogo pažnje, naglašava naša sugovornica i dodaje da svatko može nešto poduzeti u svojoj obitelji. Ako i nema prilike za odlazak na organizirane aktivnosti, svatko može kod kuće oboljelome puštati glazbu koju voli, sjesti s njim i crtati ili slikati, poručuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....