Godinama sam slušala roditeljske kritike, a tek sam kasnije shvatila što su učinile meni

“Onako kako tvoji roditelji pričaju o drugima, tako pričaju i o tebi.”

Rijetko kada me neka naizgled jednostavna rečenica toliko pogodila kao ova koju sam nedavno pročitala. Sve je odjednom sjelo na svoje mjesto i udarilo me ravno u pleksus. Kao da mi na prsima od tada sjedi omanje krdo bizona. Ili barem jedan slon.

Oduvijek mi je smetala ta kritičnost koju moji, ali, bome, i mnogi tuđi roditelji imaju. Odrasla sam, kao i mnogi od nas, okružena „savršenim“ ljudima koji su s nevjerojatnom lakoćom isticali tuđe greške i nedostatke. Netko je uvijek bio predebeo, premršav, preglasan, preambiciozan ili nedovoljno uspješan. Netko je uvijek bio krivo odjeven, krivo ošišan ili jednostavno - kriv.

Ne valja!

Pohvale su bile rijetke. Komplimenti gotovo nepostojeći. Oni koji su najglasnije kritizirali druge rijetko su sami bili blizu tog savršenstva koje su očekivali. Danas to jasno vidim. Tada nisam. Tada sam samo upijala. Kao i svako dijete. Te su se rečenice izgovarale za obiteljskim ručkovima, u šetnjama parkom ili u redovima u kojima smo čekali. Puno prije društvenih mreža i interneta, moj svijet je već imao svoj algoritam: kritiziraj do mile volje. Ništa i nitko ne valja. Ne mislim da je to uvijek bilo namjerno. Većina ljudi koji su nas odgajali vjerojatno nikada neće priznati koliko su takve riječi oblikovale naš pogled na svijet. I na nas same. Jer nije stvar samo u tome što su govorili o drugima. Stvar je u tome što su govorili o nama.

Na krivim postavkama

Debele noge. Ružna stopala. Zubi. Nokti. Kosa. Stil odijevanja. Teško mi je sjetiti se dijela sebe koji se barem jednom nije našao na udaru kritike onih koji su mi trebali biti sigurno mjesto. Ljudi koji su mi trebali pokazati gdje sam dobra, jaka, posebna. Djeca upijaju svijet kao spužve. Ne samo ono što im se govori izravno, nego i ono što se govori o drugima. Kako naši roditelji govore o svijetu, tako mi učimo govoriti o sebi. I tu negdje počinje ono poznato unutarnje preispitivanje koje mnogi od nas nose cijeli život.

Jesam li dovoljno dobra?

Zaslužujem li ljubav s ovakvim stopalima?

Hoću li ikada imati dovoljno mršave noge?

Zašto nemam kosu kakvu bi moja baka htjela?

Kad dijete odrasta okruženo stalnim procjenjivanjem i uspoređivanjem, vrlo brzo nauči isto raditi sebi. Postavi si iste standarde. Iste sudove. Iste nemoguće kriterije.

Ne da bi bilo bolje. Nego da bi zaslužilo ljubav.

Ironično, posljedica toga je da mnogi od nas puno lakše podnose kritiku nego kompliment. Kritika nam je poznata. U njoj smo odrasli. Kompliment nas zbuni, posrami, pa ga često nespretno odbijemo ili umanjimo. Kao da je pogreška. Tek kad sam nedavno pročitala onu rečenicu s početka, shvatila sam koliko je duboko sve to sjelo. Ako nas oblikuje okolina u kojoj odrastamo, zašto bi itko mislio da riječi izgovorene pred djecom nestaju u zraku? Ne nestaju. Ostaju. U pamćenju. U tijelu. U načinu na koji gledamo sebe i druge.

I dobro i loše.

Zato danas pokušavam biti blaža.

Prema drugima.

Ali najviše prema sebi.

Do idućeg puta,

zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.