Postoje političke figure koje ne trebaju biti imenovane da bi bile prepoznate. Dovoljno je prisjetiti se lidera koji govori u superlativima, koji svijet dijeli na pobjednike i gubitnike, lojalne i neprijatelje, “nas” i “njih”. Njegovi govori odišu sigurnošću, često i pretjeranom. Njegove odluke su brze, ponekad nagle. Njegova uvjerenja - neupitna.
Takve figure redovito privlače pažnju, izazivaju snažne reakcije i rijetko ostavljaju publiku ravnodušnom. Upravo zbog toga nije slučajno da baš takav tip osobnosti često dolazi na sam vrh politike. U vremenima nesigurnosti, polarizacije i straha, društva instinktivno traže ljude koji djeluju snažno, samouvjereno i nepokolebljivo. One koji ne ostavljaju dojam da sumnjaju. One koji govore jednostavno, obećavaju veliko i nastupaju kao da imaju odgovor na sve.
No, iza te vanjske sigurnosti često se krije specifičan psihološki obrazac u kojem se samopouzdanje, patološka grandioznost i potreba za moći međusobno hrane i pojačavaju. To nije obična vjera u sebe - riječ je o uvjerenju da su njihove sposobnosti uvijek bolje od drugih, da su njihove odluke nepogrešive i da kritika predstavlja prijetnju vlastitoj vrijednosti.
Takve osobe često vide sebe kao „spasitelje“ ili nositelje posebne misije, uvjerene da samo one mogu riješiti krize, voditi sustave ili povesti društvo ka boljoj budućnosti. Taj osjećaj posebnosti daje im unutarnje opravdanje i svrhu, ali istovremeno ih izolira od različitih perspektiva i kritičkih glasova. U politici i javnom životu takvo uvjerenje često vodi do impulzivnih odluka, konflikata i poteza koji više odražavaju osobnu percepciju stvarnosti nego objektivne činjenice ili savjete drugih.
Od ranog osjećaja posebnosti do osjećaja povijesne misije
Takav patološki obrazac u načinu razmišljanja, emocija i ponašanja - pri čemu “patološki” označava značajno odstupanje od uobičajenih, adaptivnih obrazaca funkcioniranja, rijetko počinje u odrasloj dobi. Njegovi korijeni najčešće sežu u djetinjstvo i ranu mladost, u obiteljsko okruženje i emocionalnu klimu u kojoj se dijete formira. Riječ je o osobama koje vrlo rano razviju osjećaj da su drukčije, iznad prosjeka, predodređene za “nešto veliko”. Taj osjećaj može biti potaknut stalnim pohvalama i ranim uspjesima, ali jednako često i pokušajem da se nadoknadi duboka unutarnja nesigurnost.
U mnogim slučajevima riječ je o odrastanju u rigidnim i strogim odgojnim stilovima, u kojima roditelji nisu pokazivali mnogo emocija, topline ili bezuvjetnog prihvaćanja. Ljubav nije nužno bila uskraćena, ali je bila uvjetovana. Dijete je učilo da vrijedi kada postiže, kada pobjeđuje, kada se ističe. Emocije su se rijetko verbalizirale, slabost se nije poticala, a pogreške su se doživljavale kao neuspjeh, a ne kao dio učenja.
U takvom okruženju dijete vrlo rano internalizira poruku: ‘‘Vrijedim onoliko koliko uspijem‘‘.
Tako se stvara trajni obrazac uvjetovane vrijednosti, u kojem se identitet gradi na postignućima, statusu i vanjskoj potvrdi. Osjećaj posebnosti tada postaje obrambeni mehanizam: ako nisam voljen takav kakav jesam, onda moram biti izniman. Bolji. Jači. Iznad drugih. Kako godine prolaze, samopouzdanje više nije samo osobina - ono postaje temelj identiteta. A s vremenom se može razviti i nešto više od toga: uvjerenje da osoba nema samo pravo voditi, nego i da mora voditi.
U ekstremnijim oblicima, ta uvjerenja poprime gotovo sumanutu dimenziju grandioznog karaktera. Pojavljuju se misli o vlastitoj povijesnoj ulozi, o tome da su “jedini koji mogu spasiti sustav”, “posljednja brana protiv propasti”, “glas naroda” ili “izabrani” za neku višu, simboličku misiju. Takve ideje ne moraju biti klinički izražene da bi bile iznimno utjecajne – dovoljno je da oblikuju ponašanje, stil vodstva i političke odluke.
Zamislite vođu koji sam sebe vidi kao “posljednju branu protiv kaosa” – svaka njegova odluka mora biti brza, odlučna i nepogrešiva, jer u njegovim očima svijet ne može čekati. I dok on osjeća svrhu, ljudi oko njega osjećaju pritisak, nesigurnost i potrebu da prilagode stvarnost njegovoj viziji.
Kada samopouzdanje preraste u netoleranciju prema stvarnosti
Kako se moć povećava, tako se sužava prostor za korekciju. Dok zdravo samopouzdanje dopušta pogrešku i učenje, patološka grandioznost je ne podnosi. Kod ovakvih osoba kritika se ne doživljava kao korisna informacija, nego kao prijetnja identitetu; neslaganje se ne percipira kao legitimno drugo mišljenje, nego kao osobni napad ili znak nelojalnosti. Priznati da je netko drugi u pravu znači priznati vlastitu slabost, a slabost je u njihovoj unutarnjoj logici neprihvatljiva i opasna.
Ovaj obrazac nije samo osobna mana - on postaje patološki način funkcioniranja: izolira ih od različitih perspektiva, potiče impulzivne i unilateralne odluke te stvara odnose u kojima se okolina prilagođava njihovim uvjerenjima, a ne obrnuto. Upravo zato se kod političara i ljudi na vrhu moći često javlja specifičan, gotovo zatvoren obrazac odnosa prema ljudima oko sebe -okruženje više potvrđuje njihovu grandioznost nego što pruža kritičnu ravnotežu.
Lojalnost ispred kompetencije: psihologija zatvorenog kruga
Takav obrazac osobito je tipičan za političare i moćnike s izraženom grandioznošću. Umjesto da se okružuju najsposobnijima, oni se okružuju najlojalnijima. Lojalnost postaje važnija od stručnosti, slaganje važnije od znanja, potvrda važnija od istine. Ljudi koji postavljaju pitanja doživljavaju se kao problematični. Oni koji upozoravaju na rizike, kao pesimisti ili saboteri. Oni koji se ne dive dovoljno - kao prijetnja.
Zbog toga se takve osobe često okružuju ljudima koji ih potvrđuju, a udaljavaju one koji postavljaju pitanja. Vremenom se stvara zatvoren krug u kojem vlastita percepcija postaje jedina dopuštena stvarnost. Informacije se filtriraju, kritički glasovi nestaju, a odluke se donose u ehu vlastitih uvjerenja. To je trenutak u kojem moć prestaje biti korektiv, a postaje pojačivač psiholoških slabosti.
Impulzivnost, osjećaj nepogrešivosti i rizici
U kombinaciji s biološkim predispozicijama - visokom energijom, impulzivnošću i niskom tolerancijom na frustraciju - ovakav psihološki sklop može dovesti do naglih, nepredvidivih odluka. Odluke se često donose “iz osjećaja”, “instinkta” ili uvjerenja da se povijest stvara hrabrim potezima, a ne strpljivom analizom. To nije samo “hrabrost” - riječ je o patološkoj sklonosti ignoriranju rizika i savjeta drugih, što može imati ozbiljne posljedice za sustav i ljude oko njih. Izvana to može izgledati kao snažno vodstvo. Iznutra, sustav postaje nestabilan. Što je osoba moćnija, to je manja vjerojatnost da će netko reći “ne”. A što je manje korekcije, to je veća opasnost da osobna uvjerenja - pa i ona grandiozna, iskrivljena ili nerealna - postanu politička realnost.
Obrasci koji se ne odnose samo na političare
Iako je ovaj obrazac osobito vidljiv u politici i na vrhu moći, njegovi elementi postoje i u svakodnevnom životu. U manjim razmjerima, svi možemo prepoznati trenutke kada:
- teško podnosimo kritiku
- tražimo potvrdu umjesto istine
- biramo ljude koji se slažu s nama
- reagiramo impulzivno kada se osjećamo ugroženo
Razlika nije u tome imamo li te impulse, nego koliko ih prepoznajemo i koliko smo sposobni kontrolirati afekt i nagone.
Moć sama po sebi ne kvari ljude – ona samo pojačava ono što već postoji. Ako je u temelju osobnosti potreba za dominacijom, potvrdom i osjećajem posebnosti, moć će to učiniti vidljivijim, glasnijim i opasnijim. Ako je u temelju nesigurnost koja se cijeli život kompenzira uspjehom, moć postaje savršeno gorivo za stare, nerazriješene obrasce.
Najopasniji ljudi su oni koji vjeruju da su nepogrešivi.
No, ovdje ne završava priča samo na pojedincu. Jer takvi ljudi ne dolaze na vrh sami. Netko ih bira, slijedi i nagrađuje. Društva često biraju sigurnost privida umjesto nelagode propitivanja. Radije biramo one koji zvuče odlučno nego one koji priznaju složenost. Radije slušamo glasne nego promišljene. I dok se čudimo posljedicama, rijetko se pitamo zašto nas je baš takav stil vodstva privukao.
U tom smislu, politička grandioznost nije samo osobna karakteristika - ona je i društveno ogledalo, koje odražava kolektivne strahove, frustracije i želju da netko drugi preuzme odgovornost, donese “konačno rješenje” i obeća kontrolu nad kaosom.
Možda je zato najopasnije pitanje ono koje se rijetko postavlja, a trebalo bi ga postavljati stalno – i vođama, ali i sebi: tražimo li vodstvo ili tražimo spasitelja? Onog trenutka kada prestanemo tražiti spasitelje, a počnemo tražiti odgovorne, emocionalno zrele i samoreflektirajuće ljude, mijenja se ne samo politika, nego i kultura u kojoj takvi obrasci nastaju. Onog trenutka kada prestanemo tražiti nepogrešive vođe, a počnemo cijeniti ljude koji znaju slušati i priznati pogrešku, mijenja se i politika, i mi sami.
Autentično vodstvo počinje onog trenutka kada prestaneš braniti svoju sliku i počneš se suočavati s vlastitom istinom. - Irvin D. Yalom
Mirella Rasic Paolini, specijalistica za mentalno zdravlje i holistička terapeutkinja
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....