U ožujku, mjesecu posvećenom borbi protiv raka debelog crijeva, donosimo priču koja upozorava da ova bolest sve češće pogađa i mlađe osobe. Iskustvo Brankice Butorac pokazuje koliko je važno na vrijeme prepoznati signale koje tijelo šalje, ali i kako dijagnoza može iz temelja promijeniti životne prioritete.
Brankica je imala 36 godina, dvogodišnje dijete i jasne planove za proširenje obitelji. Vodila je aktivan i zdrav život. Bavila se vježbanjem, vodila studio za jogu i kineziterapiju u Velikoj Gorici te redovito planinarila. Bez rizičnih navika i s uravnoteženim stilom života, smatrala je da ozbiljna bolest nije nešto što bi je moglo zadesiti.
Nisko željezo
Ipak, prvi znak da nešto nije u redu pojavio se tijekom priprema za potpomognutu oplodnju, kada su nalazi pokazali izrazito nisku razinu željeza. Budući da se stanje nije poboljšavalo unatoč terapiji, upućena je na dodatne gastroenterološke pretrage. Kolonoskopija je donijela neočekivanu dijagnozu - rak debelog crijeva.
- Za mene je to bio potpuni šok. Bila sam zdrava, u vrhunskoj formi, nitko u mojoj obitelji nije imao rak. Nikada mi nije palo na pamet da bi se meni to moglo dogoditi - prisjeća se.
Ono što njezinu priču čini posebno važnom jest činjenica da nije imala tipične simptome. Nije bilo krvi u stolici, nije bilo jasnih upozorenja. Imala je tek povremene jake bolove u trbuhu, nekoliko puta godišnje, i nisko željezo, simptome koje mnogi ne bi povezali s ozbiljnom bolešću.
- Imala sam malu bebu, bila sam fokusirana na svakodnevni život i nisam to povezivala ni s čim ozbiljnim. Vjerojatno kao i većina ljudi, misliš da se takve stvari događaju nekome drugome - kaže.
Danas, s vremenskim odmakom, jasno poručuje koliko je važno ne ignorirati ni naizgled male signale. Jaki bolovi u trbuhu, osobito ako su praćeni promjenama u probavi ili proljevom, ne bi se smjeli zanemarivati. Čak i kada nalazi na prvi pogled ne ukazuju na nešto ozbiljno.
- Postoji ta predrasuda da se rak mora osjetiti, da će te tijelo upozoriti. Nažalost, to nije uvijek tako. Rak je podmukla bolest i često ne daje jasne znakove.
Zbog toga naglašava važnost preventivnih pregleda. Kolonoskopija, iako mnogima neugodan i zastrašujući pregled, može biti ključna u ranom otkrivanju bolesti.
- Ako se ljudi boje, danas se može napraviti uz anesteziju. Važno je isključiti ozbiljne uzroke prije nego što sami sebi postavimo dijagnozu poput ‘nervoznih crijeva’ - kaže Brankica.
Dijagnoza je stigla u jeku pandemije, u studenome 2020. godine, što je dodatno zakompliciralo ionako tešku situaciju. Planirana operacija u KB Dubrava otkazana je jer je bolnica postala COVID centar, pa je liječenje nastavila u Vinogradskoj bolnici. Tamo je operirana. Uklonjeno joj je 40 centimetara debelog crijeva, limfni čvorovi, žučni mjehur i dio jetre. Bolest je bila u trećem stadiju.
- Statistički su bile veće šanse da neću preživjeti nego da hoću. Ja sam po prirodi realna osoba i nisam se zavaravala. Nisam maštala - priča nam.
Snaga obitelji
Upravo ta njezina realnost razlikuje ovu priču od mnogih drugih. Brankica ne govori o “pozitivnom razmišljanju” kao rješenju, niti vjeruje u ideju da se bolest može nadjačati isključivo snagom volje. Čak to naziva i nekom vrstom toksične pozitivnosti.
- Ta toksična pozitivnost mi je smetala. Naravno da sam se bojala. Razmišljala sam o smrti, o tome što će biti s mojim djetetom, s mužem. To su stvari koje ne možeš ignorirati i ne trebaš - priča.
Jedna od najsnažnijih slika iz tog razdoblja bila je, kaže, vrlo jednostavna – pogled na vlastito dijete.
- Gledala sam svoju dvogodišnju kćer i pitala se hoće li odrastati bez mene. Kada danas vidim majku kako vodi dijete u školu, pomislim hoću li ja to doživjeti - kaže.
Prošla je veliku operaciju i šest mjeseci teške kemoterapije. Razdoblje liječenja opisuje kao fizički i psihički iznimno zahtjevno.
- Bilo je dana kada sam spavala i po 15 sati. Tijelo je bilo iscrpljeno, ali jednako teško bilo je nositi se s emocijama. Ogromna podrška bio mi je moj suprug koji je bio uz mene, a preselili smo se kod moje mame u Sisak kako bi nam bilo lakše - priča.
U tom procesu važnu ulogu imala je i psihoterapija, kao i podrška obitelji. Suprug Denis bio je, kako kaže, njezin najveći oslonac, osobito u vrijeme kada su se zbog pandemije preselili kod njezine majke kako bi smanjili rizik od zaraze.
- Naučiš koliko su ljudi oko tebe važni. I naučiš tko zaista ostaje.
Istovremeno, shvatila je i nešto drugo – da se o teškim emocijama premalo govori.
- Bolje je pustiti emocije nego se uvjeravati da je sve u redu. Strah, tuga, osjećaj nepravde, sve to treba proći. Kod nas se o tome ne priča dovoljno - upućuje.
Novi pogled na život
Prve znakove oporavka osjetila je tek nakon dvije godine, kada su kontrole pokazale da je bez bolesti. Tek tada se, kaže, počela opuštati.
- Danas su mi šanse da dobijem rak par posto - kao i svima drugima. Ali taj osjećaj ne uzimaš zdravo za gotovo - priznaje.
Jedna od stvari koja se najviše promijenila jest pogled na život i prioritete. Nekada ambiciozna i usmjerena na poslovne ciljeve, danas više cijeni vrijeme, odnose i male stvari.
- Problemi koji su mi prije bili veliki danas su mi smiješni. Više ne odgađam stvari koje želim. Naučila sam da ne znamo koliko nam je vremena dano. Posao mi ide, zaposlila sam dvije djelatnice, ne bojim se toga što će biti s mojim studijem, znam da će biti dobro - priča Brankica koja je završila fakultet kineziterapije i to danas primarno radi.
Ima studio za terapiju, rehabilitaciju i oblikovanje tijela u Velikoj Gorici. Ne boji se rizika ni kako će ići posao, ti problemi za nju su danas minorni. To se jasno vidi i u odgovoru na pitanje o najvećoj životnoj želji. Dok bi drugi govorili o karijeri, putovanjima ili uspjehu, njezin odgovor bio je jednostavan: “Doživjeti starost.”
Tek nakon iskustva bolesti, kaže, shvatila je koliko je to zapravo velika privilegija.
- Želim ispratiti kćer kroz školovanje, plesati na njezinoj svadbi i jednog dana držati unuče u naručju - iskrena je.
Danas živi aktivno, iako uz određena ograničenja. I dalje se bavi kretanjem, radi s tijelom i vodi studio, ali s više razumijevanja za vlastite granice. Dodatno se educirala i radi sa ženama kroz terapiju pokreta, posebno u području zdjeličnog dna i postporođajnog oporavka.
- Živim punim plućima. Imam neka ograničenja, ali to me ne definira - kaže Brankica, koja se upravo nakon intervjua spremala na put u Istru.
Strah od povratka bolesti i dalje postoji, ali naučila je živjeti s njim. Iskustvo bolesti promijenilo je i njezin odnos prema ljudima. Kaže da je ‘profiltrirala‘ odnose. S nekima se dodatno zbližila, dok su se drugi udaljili.
- To je prirodno. Ljudi ne znaju uvijek kako biti uz nekoga u takvoj situaciji - rekla je.
Danas otvoreno govori i o tome koliko je rak debelog crijeva bolest o kojoj se još uvijek premalo govori, osobito kada pogađa mlađe osobe.
- Imam dojam da ljudi misle da se to događa starijima. Nažalost, sve češće pogađa i mlađe ljude. Isto tako, karcinom kao da ima stigmu, za razliku od moždanog udara, od kojeg se ponekad teže oporaviti - kaže.
Zato njezina poruka ima i jasnu preventivnu dimenziju.
- Ako imate simptome, nemojte čekati. I nemojte sami sebi postavljati dijagnoze. Prvo isključite ozbiljne uzroke - zaključuje Brankica.
Njezina priča nije priča o čudu niti o savršenoj pobjedi. Prije svega, priča je o stvarnosti - o strahu, neizvjesnosti i procesu prihvaćanja, ali i o snazi da se život nastavi unatoč dijagnozi.
Brankičin život se nakon suočavanja s bolešću nije vratio na staro, nego je poprimio novo značenje, s više zahvalnosti za svakodnevne trenutke. Ujedno, to je i priča o podršci i povezanosti, o obitelji koja je kroz najteže razdoblje ostala čvrsta, stabilna i na nogama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....