Nisam religiozna ni u kojem smislu, ni praktično ni teorijski i to ne skrivam. No, za mene postoje sveta bića, a to su djeca i životinje. Sve što je protiv njihove dobrobiti je protiv moje i sve i svatko tko njima na bilo koji način naudi - naudi i meni. Njihova bol me doslovno boli, moguće i zato što sam hipersenzibilna, ali zapravo je nebitno zbog čega je tome tako. Djeca i životinje su, ako me prenete iz sna u tri ujutro da biste me to pitali, jedino za što se na ovom svijetu vrijedi boriti i jedina su čista ljubav oni.
Dio su mene
Na svoju žalost, dogurala sam do ovih godina bez toliko željenog djeteta i ne znam kad će i hoće li se to ostvariti, ali dio praznine pokrpala sam mačkama (u zadnje vrijeme i biljkama). Sigurna sam i potpuno sam svjesna da su one tu između ostalog i zbog toga, a ne samo zato što sam oduvijek okružena kućnim ljubimcima svih vrsta i što sam dobar dio života željela biti veterinarka. Životinje su otkako znam dio mene, i vjerujem da je to nešto što se, i to možda, brojčano ne bi promijenilo ni dolaskom bebe u moj život. Znam da su one tu da mi prave društvo i zato što nisam mogla zažmiriti na njihove boli i jade niti nad njihovom sudbinom (svi su udomljeni s ulice) no ja sam, unatoč onome što moderna vremena nameću, njihova vlasnica, a tek zatim prijateljica, a oni moja krznena obitelj.
Zadnjih godina postoji trend da se vlasnici životinja nazivaju dog mom, cat mom, cat dad, pa čak i vlasnici biljaka postaju plant mom ili plant parent. Da, oduvijek su ljudi znali svoje ljubimce (čak i limene) nazvati svojim bebama i djecom, no meni to, svaki put zareže uho, a malo i srce. Oni nisu niti će ikad biti moja djeca, što nikako ne umanjuje moju ljubav i brigu već nazovimo stvari pravim imenom. Bih li se bacila pod jureći automobil da spasim životinju? Gotovo sigurno bih. No, i dalje to nije moje dijete i vjerujem da je ta ljubav puno, puno drugačija i sveobuhvatnija. Ne mogu si zamisliti život bez njih četvero, a od same pomisli da nekome nešto bude ili ne daj bože ode iza duge, ja odrvenim i bude mi mučno u želucu, a oči mi postanu vodenaste. Kad dobiješ životinju u život dobiješ i druge vlasnike iste vrste i tako i uvid u njihove navike. Isto kao i kad dobiješ dijete, vidiš druge roditelje i djecu u parku, vrtiću ili kod doktora.
Barem im je dobro
I ne jednom mi se dogodilo da bi mi netko ispod neke fotografije Camorre ili Bowie napisao “mamica je došla doma!” ili nešto u tom stilu, nekad čak i naglas. Svaki put izignoriram nametnutu nomenklaturu jer ako krenem u borbu s (internet) ljudima, neće biti dobro. No svaki put mi dođe, pa evo sad i ovaj tekst, da objasnim da ja nisam njihova mama, da vi niste njihovi roditelji i da oni nisu djeca već kućni ljubimci. Kako sam rekla na početku, meni su djeca (uz životinje) sveta bića i tako su mi i uloge majke/djeteta/roditelja jako svete. Opet, to što je meni sveto ne mora i očito nije u istoj mjeri i nekom drugom. Ako netko svoje životinje, aute ili biljke zove djecom, neka ga, mene malo zaštrecne to pročitati ili čuti, ali dokle god meni ne govori isto što i sebi, onda smo si dobri.
Uostalom, ako ih toliko volite da ih zamjenjujete za djecu sigurno je barem tim životinjama dobro i za njih ne moramo brinuti jer izvan naša četiri zida je puno previše napuštenih, maltretiranih i ozlijeđenih jer ih nitko nije volio ili želio kao vi ili kao ja.
Ljubav prema životinjama je nešto što mijenja ljude na bolje, obogaćuje kako njih tako i njihove živote, a oni vraćaju bezrezervno i zato toliko boli kad im se nešto dogodi. Jer, životinja je nesposobna učiniti ti strahote kakve može samo čovjek. Nikad te neće izdati, namjerno povrijediti, kalkulirati, razočarati, možda ih i zato nerijetko biramo prije nego što biramo (neke) ljude.
Kad dođe beba, bit ću sretna jer će imati svoje prve kućne ljubimce. Ne braću i sestre, već društvo i prijatelje.
Do idućeg puta, birajte riječi koje upućujete drugima, možda ih u najboljoj namjeri povrijedite.
Zagrljaj,
A.
Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.