Mislila sam da me ljudi zaustavljaju samo zbog psa. Onda sam shvatila da zapravo traže nešto sasvim drugo

Otkako je u moj život ušetao Furio, počela sam primjećivati nešto što prije nisam. Barem ne toliko. Ljude.

Ne one koji žure na posao ili hodaju gledajući u mobitel, nego one koji zastanu usred ulice, prijeđu cestu ili dođu u drugi dio autobusa samo da pitaju jedno jedino pitanje: "Mogu li ga pomaziti?"

Furio je još štene. Corgi. Pasmina koja kod nas još uvijek nije čest prizor, iako je posljednjih godina osvojila društvene mreže i srca ljudi diljem svijeta. I gotovo svaki put dogodi se ista scena. Netko ga pomazi, netko napravi fotografiju ili video, netko se nasmije kao malo dijete. A onda mi kaže: "Hvala."

Prvi put mi je to bilo gotovo neugodno. Ma kakvo hvala? Nisam vam posudila novac, nisam vam riješila problem niti spasila život. Samo ste pomazili mog psa.

A onda sam počela gledati lica ljudi dok odlaze. "Ovo mi je najsretniji dan!" rekla je jedna djevojčica. Jedan dečko jedva je čekao poslati fotografiju prijateljima. Jedna žena rekla mi je: "Uljepšali ste mi dan." Druga: "Znam da vas svi zaustavljaju, ali morala sam i ja."

Corgi Furio

Privatni album

Tada sam shvatila da to "hvala" uopće nije bilo pretjerano. Možda sam ja njima dala samo dvije minute svog vremena. Ali njima su te dvije minute značile puno više. Bile su mali predah od dana, razlog za osmijeh ili trenutak koji će prepričavati kad dođu kući.

Furio me, sasvim slučajno, naučio da ne moramo napraviti veliko djelo da bismo nekome uljepšali dan. Ponekad je dovoljno stati, pomaziti psa, nasmijati se i otići dalje s malo lakšim srcem.

U vremenu u kojem stalno slušamo koliko su ljudi hladni i otuđeni, gotovo svakodnevno gledam potpuno suprotne prizore. Ljudi su željni nježnosti, spontanosti i razloga da se nasmiju.

Možda zato toliko volimo životinje. One nas bez ijedne riječi vrate u trenutak. Ne pitaju tko si ni čime se baviš. Samo mašu repom. A ljudi, barem na tih nekoliko minuta, ponovno postanu djeca.

Danas mi više nije čudno kad mi netko kaže "hvala". Zapravo, drago mi je. Jer možda nije zahvalio meni. Možda nije zahvalio ni Furiju. Možda je zahvalio osjećaju koji je ponio kući.

I to me podsjeti da nikad ne možemo znati kakav je netko imao dan prije nego što je zastao pomaziti jednog tvrdoglavog malog corgija. Možda je upravo tih nekoliko minuta bilo najljepši dio njegova dana.

A možda nas upravo psi podsjećaju na ono što ljudi najlakše zaborave, a to je koliko malo treba da jedni drugima uljepšamo život koji često nije lak.

Do idućeg puta,

Zagrljaj, A

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.