Djeca se, kao i svi sisavci, rađaju potpuno ovisna o odraslima i o tome ovisi njihovo preživljavanje. Primarni zadatak djetinjstva je postajati sve neovisniji, pa se stoga rađaju i s instinktivnim nagonima da prakticiraju neovisnost koliko je moguće. Najmoćniji od njih je nagon za igrom. U igri djeca uče najvažnije lekcije u životu, lekcije o osobnom osnaživanju, odgovornosti i učinkovitom društvenom angažmanu. I stoga, kada ne dopustimo djeci da se igraju sama, potkopavamo taj razvoj. Tako govori Peter Gray, profesor psihologije i neuroznanosti na istraživačkom sveučilištu Boston College, koji smatra da bi se roditelji trebali mnogo manje upletati u dječju igru nego što to čine.
Zašto se djeca igraju
- Možete predvidjeti čime će se mladi sisavci igrati ako znate glavne vještine koje moraju steći da bi postali neovisne jedinke. Na primjer, grabežljive životinje igraju se predatorstva, a životinje koje su plijen igraju se izbjegavanja, trčanja i bijega od grabežljivaca. Mi, ljudi, imamo dulje razdoblje mladosti od drugih sisavaca, a naši se mladi igraju na najraznovrsnije načine jer moramo naučiti više od drugih sisavaca da bismo uspjeli kao odrasli - kaže prof. Gray. Antropolozi su otkrili da djeca razvijaju cijeli niz vještina koje su ključne za ljudski razvoj kada imaju dovoljno slobode i vremena za igru. Igraju se fizički aktivno te time stječu fizičke vještine i hrabrost. Igraju se gradeći i time vježbaju dijelove mozga i mišiće uključene u osmišljavanje predmeta, a zatim i njihovo stvaranje. Igraju se jezikom, maštom i logikom te time postaju kompetentni u tim jedinstveno ljudskim sposobnostima. Igraju igre s pravilima i tako uče slijediti, mijenjati i stvarati pravila. Igraju se onim što smatraju primarnim alatima kulture u kojoj odrastaju i time postaju vješti u njihovu korištenju.
Upletanje odraslih kvari igru i proces učenja
Od svih vještina koje djeca razvijaju u igri društvene vještine su najvažnije. Bez obzira na to čime se igraju, većina djece najčešće se želi igrati s drugom djecom. Iz evolucijske perspektive to nije iznenađujuće. Mi smo duboko društvena vrsta. Naš opstanak i dobrobit ovise o našoj sposobnosti da se slažemo s drugim ljudima. Stoga ne čudi da je majka priroda usadila u mozak naše djece, putem njihova DNK, snažan poriv za igru s drugom djecom, po mogućnosti daleko od odraslih.
- Igra s drugom djecom omogućuje im da se uče slagati s drugima kao ravnopravnima, tj. da uče stvarati i održavati prijateljstva. Svrha je igre da djeca vježbaju samostalnost, uče rješavati probleme i uče iz vlastitih pogrešaka. U većem dijelu svakodnevnog života djecu kontroliraju odrasli, ali u igri vježbaju kontrolu nad sobom. U igri su oni odrasli. Sve se to gubi kada se stvarni odrasli umiješaju kako bi ih ispravili ili riješili njihove probleme. Voditelji igre (profesionalci koji vode i usmjeravaju igru) u Ujedinjenom Kraljevstvu imaju odličan izraz za intervenciju odraslih u dječjoj igri: patvorenje ili kvarenje igre. To je upravo ono što odrasli rade: kvare igru - ističe prof. Gray.
Nije čudno da se djeca radije igraju izvan vidokruga odraslih kad god je to moguće. Zapravo, pregled studija usmjerenih na to kako mala djeca definiraju igru upućuje na zaključak da je odsutnost kontrole odraslih dio njihove definicije igre. Na primjer, u studiji u kojoj su četverogodišnjacima i petogodišnjacima prikazane slike djece uključene u ono što se činilo ugodnim aktivnostima, većina je identificirala aktivnost kao igru ako nije bilo prisutne odrasle osobe. Očito su pretpostavili da ako je prisutna odrasla osoba, ona na neki način kontrolira aktivnost.
Igra zadovoljava psihološke potrebe djece
Istraživanja su pokazala da psihološka dobrobit svih nas, bez obzira na dob, ovisi o zadovoljenju triju osnovnih psiholoških potreba: autonomije, kompetencije i povezanosti.
Da bismo bili sretni svojim životom, moramo osjećati da smo sposobni (barem ponekad) sami birati što ćemo i kako (autonomija), da imamo vještine za ono što želimo (kompetencija) i da imamo prijatelje i kolege koji nas podržavaju (povezanost).
- Za djecu je igra primarno sredstvo zadovoljavanja sve tri potrebe, a intervencija odraslih potkopava te učinke. Kad odrasli interveniraju i ispravljaju djecu ili rješavaju probleme umjesto njih, njihov doživljaj kompetencije je potkopan. Osjećaju se omalovaženo, a ne osnaženo. Igra je po definiciji izraz autonomije. To je činjenje onoga što netko želi činiti, a ne onoga što se osjeća prisiljenim činiti. U igri djeca biraju i usmjeravaju vlastite aktivnosti. To je autonomija. Kada odrasli interveniraju i vrše kontrolu, oni potkopavaju dječja iskustva autonomije i pretvaraju igru u nešto što više nije u potpunosti igra.
U igri djeca doživljavaju i vježbaju kompetenciju, odnosno vještinu u obavljanju onoga što su odabrala, svoj osjećaj za poboljšanje tih vještina vlastitim naporima i svoju sposobnost rješavanja problema. Kada se upletu odrasli, djeca osjećaju da nisu sama došla do rješenja i uspjeha u igri i to im izaziva osjećaj frustracije i nesposobnosti - pojašnjava stručnjak.
Konačno, igra s drugom djecom primarni je način na koji se djeca povezuju sa svojim vršnjacima i stječu prijatelje. Doista, za djecu mlađu od 12 godina prijatelj je, gotovo po definiciji, netko s kim se igraju. Kako djeca odrastaju, u tinejdžerskim godinama, prijatelji preuzimaju daljnje uloge. Na primjer, postaju osobe od povjerenja, ali za mlađu djecu prijatelj je prije svega drug za igru.
Sloboda rasta
- Kao društvo podcjenjujemo vrijednost dječje igre s drugom djecom, pružamo im puno manje vremena i prilika za nju nego što je djeci potrebno za optimalan razvoj i prečesto je potkopavamo upletanjem - zaključuje prof. Gray te poručuje kako je izuzetno važno da odrasli osvijeste da u igri djeca uče najvažnije lekcije u životu: one koje im pomažu da postanu kompetentni, neovisni odrasli ljudi, sposobni napredovati uz druge.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....