Zaljubila sam se. Nakon dugo vremena udarilo me baš onako kako sam si dugo priželjkivala. Onako kako nisam mislila da je moguće i da će mi se ikada dogoditi. Kao i obično u mom životu, dogodilo se kad sam pustila sve i na neki način odustala. Zato je i bilo posebno.
Radilo se o osobi koju sam prvi put upoznala uživo. Nikakvi interneti i društvene mreže. To je došlo kasnije i služilo kao sredstvo komunikacije, a ne upoznavanja ili zaljubljivanja. Sve se događalo u stvarnosti, gledajući jedno drugo u lice, toliko blizu da, pričajući, osjetiš dah na licu i miris kože. Dani i tjedni su odmicali.
Zatitrala sam i ja i on. Sve je bilo jasno čak i slijepcima. Nisam mogla, ali ni željela skrivati da sam sretna. Nadam se da nije ni on. Veza se svakim novim danom produbljivala onako kako se dobre veze produbljuju. Osjećaji i očekivanja rasli su s obje strane, iako su se paralelno provlačile sjene bivših života.
Trudila sam se shvatiti
Trpjela sam pozive u svako doba, pogled na ekran i njezino ime. Izgovore da će proći čim se riješi ovo ili ono s njom. Papiri, ključevi, stvari, pitaj Boga što sve ne. Imala sam razumijevanja. Iako ja tada nisam imala nikakve repove, znajući da se takve situacije znaju otegnuti, trudila sam se shvatiti. I prihvatiti. Nisam došla razbiti nešto tuđe. Došla sam kad je već bilo gotovo, svatko na svojoj adresi.
No, spona je i dalje postojala. Pozivi. Poruke. Ucjene.
Zbog toga sam se neko vrijeme morala skrivati. Unutar četiri zida sve je funkcioniralo gotovo idilično, ali vani kao da ne postojim. Jer što ako nas netko njezin vidi. Kao da sam kriminalka. Kao da činim nešto zabranjeno, a zapravo samo volim.
Željela sam postojati i izvan ta četiri zida
Samo sam nakon dugo vremena bila sretna. I spremna dati sve.
Toliko sam bila unutra da sam gotovo zaboravila koliko me to boli. Nisam naglas rekla da želim da me vodi za ruku, ponosan što me ima. Nisam rekla da želim postojati i izvan ta četiri zida. Pravila sam se da mi je dovoljno ono što dobijem. A dobivala sam mrvice.
Trudila sam se da me primijeti, ali da mu ne budem previše. Da ne zovem koliko bih htjela. Da ne pitam što mi treba. Razumijevanje i podršku koje je tražio dobio je u izobilju. Bila sam sigurna luka. Bila sam tišina bez prigovora. Bila sam žena koja čeka da dođe red na nju.
Mrvice sa stola nisu ljubav
I voljela sam ga. Možda i više nego ikoga prije njega. Dobivala sam poklone, lijepe riječi i mrvice sa stola, i uvjeravala samu sebe da je to dovoljno. Nije bilo.
U jednom trenutku mi je došlo iz guzice u glavu da ne mogu nikoga voljeti više od sebe. Takva ljubav pripada djeci i ljubimcima. Partnerska ljubav ima uvjete. Ima granice. Ima dostojanstvo.
Kad su mi se napokon upalila svjetla, prestala sam šutjeti. Tražila sam pažnju. Tražila sam prisutnost. Tražila sam ljubav kakvu sam davala. Nije dočekano s oduševljenjem.
Nisam ga prestala voljeti. Ali sam prestala pristajati. Odlučila sam da neću biti gladna dok je netko drugi sit. Odlučila sam da čekanje nije romantično, nego ponižavajuće. Odlučila sam da ljubav koja se skriva nije ljubav koja raste.
Odlučila sam voljeti sebe više od izgovora.
Prodisala sam. Kompromisi su kako ćete slagati čarape i tko će prati pod, a tko veš. Kompromisi nisu koliko ćete dobiti ljubavi. Ako ste stalno gladni, to nije kompromis. To je odricanje od sebe.
Mrvice sa stola nisu ljubav.
Zagrljaj,
A.
Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....