Nismo rođeni sa svojim ranama: Iza mnogih psihičkih poremećaja i simptoma krije se životna priča

Mentalni poremećaji često se doživljavaju kao nešto što se jednostavno "dogodi" čovjeku ili kao znak da s njim nešto nije u redu. Međutim, iskustvo rada s ljudima koji se bore s psihičkim teškoćama, kao i brojna psihološka istraživanja, pokazuju drugačiju sliku. Iza većine simptoma krije se životna priča. Kod mnogih ljudi ono što danas nazivamo poremećajem vrlo je često nekada bilo način preživljavanja.

Drugim riječima, to ne znači da su sva psihička stanja isključivo posljedica odgoja ili trauma. Na njihov razvoj mogu utjecati i genetika, biologija mozga te različiti životni događaji. Ipak, način na koji dijete odrasta ostavlja dubok trag na njegov emocionalni svijet i na to kako će se kasnije nositi sa stresom, odnosima i životnim izazovima.

Djetinjstvo je temelj našeg unutarnjeg svijeta

Prve godine života oblikuju osjećaj sigurnosti, vlastite vrijednosti i povjerenja u druge ljude.

Dijete koje odrasta uz roditelje koji ga vide, slušaju i prihvaćaju uči da su njegove emocije važne i da zaslužuje ljubav. Takva osoba kasnije lakše podnosi razočaranja i razvija otpornost.

S druge strane, dijete koje odrasta uz kritiku, odbacivanje, emocionalnu hladnoću, nasilje ili nepredvidivo ponašanje odraslih često počinje vjerovati da nije dovoljno dobro. Taj osjećaj može ostati prisutan desetljećima, čak i kada osoba izvana djeluje uspješno i samouvjereno.

Primjerice, djevojčica koja je cijelo djetinjstvo slušala da ništa ne radi dovoljno dobro može kao odrasla osoba postati perfekcionist. Izvana će izgledati uspješno, ali će svaki najmanji neuspjeh doživljavati kao potvrdu da ne vrijedi.

Kada emocije nemaju pravo glasa

Djeca ne prestaju osjećati zato što im je zabranjeno pokazivati osjećaje. Ona samo nauče skrivati ono što osjećaju. Ako dijete svaki put kada zaplače čuje da je slabo ili da pretjeruje, s vremenom će naučiti potisnuti tugu. Ako ne smije pokazati ljutnju jer će biti kažnjeno, ljutnja neće nestati - samo će pronaći drugi način da se izrazi. Potisnute emocije često godinama ostaju neprimijećene, sve dok ih neka životna situacija ne probudi.

Obrambeni mehanizmi - ono što nas je nekada spašavalo

Djeca uvijek pokušavaju pronaći način da prežive okolnosti u kojima odrastaju. Zato razvijaju obrasce ponašanja koji im pomažu da se osjećaju sigurnije. Netko postaje pretjerano poslušan jer je naučio da će jedino tako izbjeći sukob. Netko pokušava sve držati pod kontrolom jer je odrastao u kaosu. Drugi ugađaju svima oko sebe jer vjeruju da će biti voljeni samo ako ne stvaraju probleme.

Ti obrasci nisu nastali zato što je osoba slaba, nego zato što su joj nekada bili potrebni. Problem nastaje kada isti obrasci ostanu prisutni i u odraslom životu, iako više ne služe zaštiti nego postaju izvor patnje.

Zašto se simptomi često javljaju tek kasnije?

Mnogi ljudi godinama funkcioniraju bez većih poteškoća. Završavaju školu, rade, osnivaju obitelj i izvana djeluju sasvim dobro. To ne znači da stare emocionalne rane ne postoje. Često ih uspijevaju držati pod kontrolom zahvaljujući rutini, poslu, stalnoj aktivnosti ili ulozi koju imaju u životu. Neki se toliko usmjere na brigu o drugima ili na postizanje uspjeha da nemaju priliku zastati i suočiti se s vlastitim osjećajima.

Međutim, veliki životni događaji poput razvoda, smrti bliske osobe, bolesti, gubitka posla, roditeljstva ili izdaje mogu narušiti osjećaj sigurnosti koji je godinama održavao ravnotežu. Tada obrambeni mehanizmi koji su nekada pomagali više nisu dovoljni. Nije riječ o tome da je jedan događaj izazvao poremećaj. On je često samo bio okidač koji je aktivirao bol koja je dugo bila potisnuta.

Primjerice, osoba koja je kao dijete morala biti "jaka" i nikada nije imala prostora pokazati tugu može desetljećima uspješno funkcionirati. No nakon smrti roditelja ili raspada dugogodišnje veze može doživjeti intenzivnu anksioznost ili depresivne simptome. Gubitak nije stvorio svu tu bol - on je otvorio vrata osjećajima koji godinama nisu imali priliku biti proživljeni.

Simptomi nisu neprijatelji

Psihički simptomi često se doživljavaju kao nešto što treba što prije ukloniti, bilo lijekovima ili drugim oblicima liječenja. Lijekovi mnogim ljudima značajno pomažu u ublažavanju simptoma, ali sami po sebi ne mogu uvijek razriješiti emocionalne obrasce koji su pridonijeli njihovom nastanku. Međutim, oni ponekad predstavljaju pokušaj psihe da upozori kako nešto duboko nije razriješeno. Osoba koja neprestano provjerava jesu li vrata zaključana možda zapravo pokušava stvoriti osjećaj sigurnosti koji nikada nije imala.

Kod nekih osoba s opsesivno-kompulzivnim simptomima pretjerano čišćenje može predstavljati pokušaj smanjenja unutarnjeg osjećaja prijetnje, krivnje ili tjeskobe. Osoba koja opsesivno čisti dom možda ne pokušava ukloniti prljavštinu nego neugodne osjećaje krivnje, srama ili unutarnjeg nemira.

Panični napadi često se pojavljuju kod ljudi koji su godinama potiskivali strah i živjeli pod stalnim pritiskom.

Depresija se kod nekih ljudi razvija nakon dugotrajnog razdoblja emocionalne iscrpljenosti, neizražene tuge ili osjećaja da njihova vrijednost ovisi isključivo o tome koliko daju drugima.

To ne znači da svaki simptom ima isto značenje ili da se može objasniti jednim iskustvom. Svaka osoba ima svoju priču i zato je važno razumjeti cjelokupni životni kontekst.

Put prema ozdravljenju počinje razumijevanjem

Ozdravljenje ne znači samo da simptomi nestanu. Ono počinje kada osoba shvati zašto je razvila određene obrasce ponašanja i kada prestane sebe promatrati kroz prizmu srama i krivnje. Tada postaje moguće prepoznati da su mnoge reakcije koje danas stvaraju patnju nekada bile pokušaj zaštite i preživljavanja.

Razumijevanje, međutim, nije dovoljno samo po sebi. Ono je prvi korak prema promjeni. Kroz psihoterapiju, podržavajuće odnose i nova životna iskustva osoba postupno uči prepoznavati i izražavati svoje emocije na zdraviji način, postavljati granice, razvijati suosjećanje prema sebi i graditi osjećaj vlastite vrijednosti koji ne ovisi o tuđem odobravanju.

Razumjeti vlastitu prošlost ne znači živjeti u njoj niti tražiti krivca za sve što nam se događa. To znači prepoznati kako nas je oblikovala kako bismo mogli donositi svjesnije izbore, prekinuti obrasce koji nam više ne služe i stvoriti drugačiju budućnost. Prošlost ne možemo promijeniti, ali možemo promijeniti način na koji živimo s njom. Kada razumijemo odakle dolaze naši strahovi, uvjerenja i obrasci ponašanja, oni više ne upravljaju našim životom na isti način. Tada se otvara prostor za slobodnije izbore, zdravije odnose i život u kojem ne reagiramo samo iz starih rana, nego iz onoga tko želimo postati.

Nismo rođeni sa svojim ranama

Nitko se ne rađa s uvjerenjem da nije dovoljno dobar, da mora zaslužiti ljubav ili da je opasno pokazati osjećaje. Takva se uvjerenja oblikuju kroz životna iskustva i odnose s ljudima koji su nas odgajali i okruživali. Zato iza mnogih ljudi koji se bore s anksioznošću, depresijom, opsesivnim mislima ili drugim psihičkim teškoćama ne stoji samo dijagnoza. Često stoji dijete koje je nekada pokušavalo preživjeti na jedini način koji je znalo.

Kada prestanemo pitati: "Što nije u redu s tobom?" i počnemo pitati: "Što ti se dogodilo?", otvara se prostor za razumijevanje, suosjećanje i dublje sagledavanje nečije životne priče. To pitanje ne daje uvijek cijeli odgovor, ali nas podsjeća da iza svakog simptoma postoji čovjek – sa svojom poviješću, ranama, snagama i mogućnošću promjene. Upravo tu često počinje put prema ozdravljenju.

Mirella Rasic Paolini, holistička terapeutkinja za mentalno zdravlje i licencirana hipnoterapeutkinja