Odgojna tajna broj jedan na koju iznova zaboravljamo oblikuje djecu više nego riječi

To se događa u naizgled najmanje formativnom trenutku tjedna. Ne morate mu objašnjavati da je, ako je u nevolji, traženje pomoći znak zrelosti, a ne slabosti. Čak ni onda kad po tko zna koji put ponavljate da su pogreške u životu dragocjenije od pobjeda. To se događa u nekom trenutku, navečer, kad vam iz ruke ispadne čaša na pod i razbije se. Premoreni ste i spremni „skinuti sve svece”, no onda se zaustavite, samo uzdahnete i kažete „Strpljen-spašen” ili se nasmiješite i kažete „Događa se i najboljima”. Dijete je tu negdje u blizini, možda se čak nudi da vam donese krpu ili metlu, no ne djeluje naročito impresionirano vašom smirenom reakcijom. A onda sutradan, gubi važnu utakmicu (ili dobije 3 iako je puno učilo) i vraća se kući napeto. Čini se kao da će eksplodirati, a zatim duboko udahne i kaže „Događa se i najboljima”. Istim tonom kao i vi, i s blagim smiješkom.

Djeca bilježe pravila koja ponavljamo, ali ono što ih najviše uvjetuje jest kako reagiramo kada smo umorni, ljuti, razočarani ili sretni

MIX AND MATCH STUDIO/SHUTTERSTOCK

- Naša nas djeca ne slušaju puno, ali nas puno gledaju. Dobar primjer je odgojna tajna broj jedan – kaže Valentina Vicari, klinička i rehabilitacijska psihologinja za djecu, adolescente i roditelje.

Zašto je dobar primjer tako važan

- Mozgovi djece i adolescenata vrlo su plastični: spremni su za oblikovanje i promjenu, strukturirani su na temelju iskustava. A među najutjecajnijim i najčešćim iskustvima za njih nesumnjivo smo mi sami. Oni bilježe pravila koja ponavljamo, ali ono što ih najviše uvjetuje jest kako reagiramo kada smo umorni, ljuti, razočarani ili sretni. Ako nema koherentnosti između riječi i djela, djela ostavljaju trag. Zato obrazovanje počinje s nama i radom koji radimo na sebi. Poboljšavajući sebe, pomažemo i njima da se poboljšaju. Naše ponašanje i svakodnevni izbori postaju njihov konkretan vodič za suočavanje s emocijama, pogreškama i odnosima, model na kojem korak po korak grade ravnotežu u svijetu – pojašnjava dr. Vicari. Mi smo im uzor u svemu, od trenutka kad će uzeti mobitel u ruku do trenutka kad moraju odlučiti hoće li govoriti ili šutjeti.

I sami odložite mobitel

U svojoj nedavno objavljenoj knjizi, Il diavolo in tasca, Carlo Verdelli postavlja izravno i neugodno pitanje roditeljima: jesmo li zaista spremni dati dobar primjer svojoj djeci u korištenju pametnih telefona?

- Reći „Odloži mobitel” dok ga sami držimo u rukama 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu, vrlo je čest odgojni kratki spoj. Pametni telefoni dizajnirani su da privuku pažnju: nude brzo i kontinuirano zadovoljstvo, što stvara naviku i može dovesti do ovisnosti. Poanta nije demonizirati tehnologiju, već pokazati da se ona može koristiti umjereno. Što prije odložiti telefon, zabraniti kompulzivno skrolanje, reći „Sad ću ga isključiti i ostati s tobom”, uspostaviti trenutke bez ekrana: to su konkretni signali. Tako djeca shvaćaju da je telefon alat, a ne nešto što nas zarobljava – kaže dr. Vicari.

Dobar primjer nakon trenutka ljutnje

Mnogi odrasli nisu naučeni kako upravljati ljutnjom. Odrastali su u okruženjima u kojima je bilo vike ili, obrnuto, sklonosti gušenju napetosti. Stoga, kada se obiteljska atmosfera zahukta, oni su prvi koji ne uspijevaju „brojati do deset prije nego što progovore”, a to je osnovno pravilo koje preporučuju svojoj djeci.

- Trebali bismo imati na umu da nije savršenstvo ono što odgaja, već sposobnost popravljanja. Što to konkretno znači? Da, ako ne možemo ostati mirni, priznanje „Podigao sam glas, to nije bilo u redu” ne umanjuje naš autoritet, već ga, naprotiv, čini vjerodostojnijim. Uči da je nakon pogreške važno preuzeti odgovornost i raditi na vraćanju sklada. To djeci nudi konkretan model kojem mogu težiti: snaga nije u tome da se nikada ne naljutimo, već u tome da pokušamo obuzdati sebe, a zatim biti u stanju prepoznati „izljev bijesa”, suočiti se s njim i ispričati se – ističe dr. Vicari.

Radi, ali i zabavi se

Način na koji doživljavamo posao, posebno ako nije onakav o kakvom smo sanjali, uči nas više od stotinu lekcija o dužnosti.

- Ako se vratimo kući pričajući samo o frustracijama, teškim kolegama i lošim danima, poruka koju dajemo jest da rad nužno znači ustrajati i opirati se. Razgovor o onome što je funkcioniralo, postignutom cilju i odgovornoj odluci pokazuje, umjesto toga, da je posao svakako zahtjevan, ali ne bi trebao postati kazna. Istovremeno, ključno je znati kako isključiti računalo i, osim u stvarno hitnim slučajevima, ne odgovarati na e-poštu ili poruke za večerom ili vikendom. Naporan rad dio je odraslog života, ali ne bi trebao zauzimati sve vaše vrijeme – upozorava psihologinja.

Pomoći djeci da shvate da odvajanje vremena za sebe nije sebično, već izbor koji čini razliku

GROUND PICTURE/SHUTTERSTOCK

Budite dobar primjer, s malo zdrave sebičnosti

- Nažalost, mnoge žene internaliziraju ideju da ljubav znači žrtvu, no djeci ipak ne treba majka koja se žrtvuje za njih, a kamoli za oca. U tom smislu, davanje dobrog primjera uključuje brigu o sebi i njegovanje vlastitih interesa, strasti i prijateljstava. Pomoći djeci da shvate da odvajanje vremena za sebe nije sebično, već izbor koji čini razliku. Ako želimo samouvjerenu djecu, sposobnu braniti ono što im je važno, i u konačnici, graditi uravnotežene odnose, moramo im pokazati da je u životu ključno održavati osobni i ispunjavajući prostor te ga zaštititi od svega i svakoga - kaže dr. Vicari.

Između poštovanja i odlučnosti

Odnosi se uče promatrajući. Ton kojim razgovaramo s partnerom, način na koji se suočavamo s različitim mišljenjem i upravljamo konfliktom postaju dragocjeni primjeri.

- Pažljivo slušanje, odupiranje iskušenju prekidanja, prvi je korak, ali nije dovoljno. Jednako je važno pokazati da možete jasno izraziti svoje mišljenje, bez podizanja glasa ili napadanja drugih. Ako kod kuće vidimo da prvo slušamo, a zatim govorimo, možemo reći „Ne slažem se” bez da svako neslaganje pretvorimo u svađu, onda djeca internaliziraju paradigmu „Poštovanje ne znači šutnju, a snaga se ne izjednačava s agresijom“. Tako gradimo sposobnost povezivanja s drugima, bez podređivanja ili nadjačavanja - pojašnjava dr. Vicari.

Dobar primjer pred ogledalom

„Tako sam debela! A ove bore oko očiju? Strašno!” Majka koja svaki dan kritizira svoj izgled ne govori samo o sebi. Ona nudi model koji riskira da postane zamka za njezinu djecu, a posebno za kćeri.

- Govoriti djevojci „Lijepa si baš takva kakva jesi” nema velike koristi ako pred ogledalom ne radimo ništa osim zlonamjernog komentiranja svoje težine, godina i navodnih mana. Kako bismo pomogli djeci da imaju pozitivan odnos prema svom izgledu, ne bismo se uvijek trebali pretvarati da se volimo, već izbjegavati pretvaranje samokritike u naviku. Razgovarati o sebi ljubazno, a kad je moguće, čak i s ljubavlju i dozom ironije, uči nas da tijelo nije neprijatelj protiv kojeg se treba boriti, već dio nas koji zaslužuje poštovanje, bez obzira na dob – ističe dr. Vicari.

Snaga da to ne učinite sami

- Mnogi su odrasli s idejom da je samostalno uspjeti test snage. A ovo društvo vođeno performansama, gdje je uvijek biti pobjednik i imati sve pod kontrolom apsolutna vrijednost, samo pojačava to uvjerenje. Dakle, kad prolazimo kroz teško razdoblje, ponekad stišćemo zube kako bismo izbjegli pokazati svoje probleme. Ipak, priznavanje da prolazimo kroz teško razdoblje i traženje pomoći snažna je odgojna poruka. To znači jasno dati do znanja da postoji mreža (prijatelja, partnera, kolega i obitelji) na koju se možemo osloniti. Djeca uče da se problemi ne zadržavaju u sebi i da traženje podrške od onih koji nas vole nije neuspjeh, već resurs - poručuje dr. Vicari.