Oduvijek sam otvoreno govorila o seksu, ali jednu sam naviku tek sada odlučila promijeniti

Ušle smo u videoteku najbližu stanu jedne od nas tri. Prije nekih dvadesetak godina, nas tri iz istog razreda dogovorile smo se da ćemo iskoristiti priliku jer roditelja nije bilo i da ćemo zajedno gledati pornić. Ne znam kako je ta ideja došla. Možda spontano, možda iz znatiželje, možda iz bunta. Ušle smo u videoteku u kojoj je jedna bila učlanjena, s jasnim strahom da će se povijest posuđivanja vidjeti i da su zaposlenici poznati. Stajale smo odlučne, ali posramljene, ispred tih polica i morale što prije nešto odabrati i izletjeti van.

Poze, zvukovi, tijela... vrištale smo od smijeha

Birale smo po ključu koji naslov zvuči najsmješnije. Nikad neću zaboraviti: “Bijeg iz Albanije” (“Fuga dall’Albania”). Nasmijalo nas je što je na talijanskom, a mi smo ga učile u gimnaziji pa smo si u glavi opravdavale da je to gotovo edukativno. Ušle smo u stan, ubacile kazetu u videorekorder i krenuo je film. Radnja kao radnja, svi su isti. Mi smo vrištale od smijeha na pokušaje dijaloga i teatralnost svega što se događalo. Ne znam je li protagonistica uspjela pobjeći u Italiju, ali put do tamo nama je bio fascinantan. Poze, zvukovi, tijela. Nije da nikad prije nismo gledale nešto slično, ali to je bio jedini put da pornić gledamo zajedno. Zabavna, ali izazovna večer. Nismo ništa radile jedna pred drugom, ali sigurna sam da je svakoj tijelo reagiralo. Znam da meni jest.

Znajući da je to nešto što dečki rade najnormalnije, i to od ranije dobi, nisam vidjela ništa pogrešno u tome da i mi radimo isto. Ne vidim ni danas. No jedna razlika se nameće sama. Mi tada nismo masturbirale. Niti jedna pred drugom. Niti potajno. Kao da smo bile paralizirane i posramljene. Znale smo da dečki imaju slična okupljanja gdje doslovno masturbiraju zajedno uz filmove i časopise. Svi su to znali. Roditelji, profesori, ostatak škole. Bila je to gotovo folklorna činjenica odrastanja. Nemam problem s time. Ono što me muči je ta razlika.

Otvoreno o masturbaciji

Oduvijek sam bila tjelesno svjesna sebe. Ne znam kad sam se počela dodirivati ni istraživati, ali znam da u tome nisam vidjela ništa loše. To je moje tijelo. Smatrala sam da svi to rade i da je to normalno kao disanje. U ranim razredima osnovne škole o tome sam otvoreno pričala s dječacima iz razreda. Kad su nam tijela počela sazrijevati, meni je bilo normalno reći da masturbiram. Njihova reakcija bila je šok. I danas znam točno gdje smo stajali kad su mi rekli: “Wow, ti si jedina cura koja to priznaje.” Nisam priznavala jer sam se htjela svidjeti. Nisam imala što priznavati. Nisam počinila zločin. Zabavljala sam se vlastitim tijelom i znatiželjom.

Ana Kolar/privatni album

Muški užitak je navika, a ženski je tajna

Neki dan, gotovo slučajno, prijateljica i ja shvatile smo da nam je način dolaska do klimaksa gotovo identičan. Uključuje ekstremnu samoću, izolaciju i fizičku barijeru između nas i vlastitog tijela. Treba nam dodir preko nečega, kao da nam je vlastiti dodir previše. Pokrijemo se da nas nitko ne vidi, ne čuje, ne zna, iako smo potpuno same. U skoro četrdesetima osvijestila sam da se moj način nije promijenio više od trideset godina. Nisam znala bih li bila zaprepaštena, ponosna ili tužna. Možda sve od navedenog.

Najviše me rastužuje sram. Čak i kad ga nismo bile svjesne, skrivale smo se. Fizički. Od sebe. Od nas kao da se nikad nije očekivalo da uživamo same sa sobom. Muški užitak je navika. Ženski je tajna. Zabrinuo me taj sram. Shvatila sam da me taj način zaključava. Koči. Toliko da klimaks gotovo ne mogu doživjeti drugačije ili mi treba beskonačno puno truda. Sve se mora posložiti. Trenutak, način, brzina, mir. Kao da planiram misiju na Mars.

A živim sama. U prostoru u kojem bih mogla istraživati bez ičijeg pogleda. Ne radim. Ne zato što ne mogu, nego zato što me nešto koči. Sada znam što. I ljuti me jednako koliko me rastužuje. Zato ću se natjerati istraživati drugačije. Bit će neugodno. Bit će čudno. Ali ako sam trideset godina učila skrivati se, mogu učiti i prestati. Ne zbog performansa. Ne zbog partnera. Nego zbog sebe.

Jer nisam se skrivala od svijeta. Skrivala sam se od sebe. I iskreno, još me strah. A nisam ni počela. Do idućeg puta, odbacite sav sram koji nije vaš nego naučen.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.