Osjetio sam oštar ubod, mislio sam da je krpelj. Došla je dijagnoza, a meni tutnji u glavi - kako, zašto? Pa muškarac sam

Listopad je mjesec svjesnosti o raku dojke i mjesec u kojem se govori o važnosti ranog otkrivanja bolesti. No, u moru ružičastih vrpci jedna skupina oboljelih gotovo je nevidljiva - muškarci. Rak dojke toliko snažno povezujemo sa ženama da mnogi muškarci i ne znaju da od njega mogu oboljeti. Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, muškarci čine oko jedan posto svih zabilježenih slučajeva raka dojke. Jedan od njih je i Dubravko Ferger (76), kojemu je bolest dijagnosticirana 2014. godine. Hrabro je ispričao kroz što je sve prolazio, ne bi li njegova priča potaknula barem jednog muškarca da krene liječniku čim primijeti neku promjenu. On ju je otkrio slučajno, nakon jutarnjeg tuširanja. Uslijedili su operacija, kemoterapija i zračenje, ali i više od desetljeća života nakon dijagnoze. Danas o svojoj bolesti govori bez patetike, ali s vrlo jasnom porukom muškarcima: ako napipate ili primijetite nešto neobično na dojci, nemojte čekati ni sekunde! Prije vlastite dijagnoze nije ni znao da muškarci mogu oboljeti od raka dojke.

Ušao je u bitku uz pomoć supruge, obitelji i liječnika, bez velikih analiza

NENAD OPACAK CROPIX

OŠTAR UBOD

Bolest je otkrio sasvim slučajno. Kao i svakog jutra, Dubravko se tuširao i ništa se neobično nije događalo do brisanja ručnikom

- Osjetio sam dosta oštar ubod ispod bradavice desne dojke. Budući da supruga i ja živimo praktički okruženi šumom, prvo sam pomislio da sam negdje pokupio krpelja. Na koži nisam ništa vidio ni napipao. Rekao sam supruzi da pogleda, ali ni ona nije vidjela ništa. Onda sam ponovno napravio isti pokret rukom kao dok sam se brisao - i ponovno me ubolo. I opet. Supruga Ruža tada je, više kroz šalu, izgovorila nešto što će se ubrzo pokazati proročanskim. Rekla je: "Imaš rak dojke. Ionako stalno nešto tražiš po tom računalu, upiši ‘rak dojke kod muškaraca‘." Nije mi baš sjela ta šala. Pitao sam je kada radi naša obiteljska liječnica i, ne rekavši supruzi, odmah otišao u ambulantu - priča Dubravko kako je sve počelo. Nije, dakle, čekao nekoliko dana da vidi hoće li neobičan osjećaj proći. Liječnica ga je pregledala i vrlo ozbiljno rekla da mora na ultrazvuk. Nazvala je radiologa i zamolila ga da ga odmah primi jer joj se nije svidjelo ono što je napipala.

- Sve se dogodilo u nekoliko sati. Radiolog mi je nakon pregleda rekao da je prvo pomislio da je riječ o masnom tkivu, ali nije bilo. Dao mi je nalaz i rekao da moram kirurgu. Tek tada mi je u glavi počelo bubnjati. Počeo sam razmišljati o djedu i ocu koji su umrli od raka - kaže.

Vjerovao sam liječnicima i radio ono što su mi govorili

NENAD OPACAK CROPIX

BRZO NA OPERACIJU

Vratio se kući. Kada ga je supruga pitala gdje je bio, samo joj je pružio nalaz radiologa i uputnicu za kirurga.

- Nismo rekli ni riječ, svatko se zabio u svoj kut. Ja u radionicu, brisati finu prašinu i misliti ni o čemu. Izbjegavali smo se! Ona je telefonirala. Jednoj, pa drugoj kćeri, pa sinu. Ja ništa! Tutnji mi kroz glavu - kako, zašto? Pa muškarac sam! - iskreno govori Dubravko. Nekoliko dana poslije supruga i on svojim starim automobilom krenuli su iz svog doma u Osijek. Razgovarali su o svemu osim o onome zbog čega zapravo putuju.

- Valjda ja iz straha, a ona iz obazrivosti. Kirurg je pogledao ultrazvuk i rekao mi: Imate rak dojke, moramo vas operirati - prepričava. Sve se odigralo vrlo brzo. Budući da je nekoliko tjedana ranije operirao žuč, Dubravko je imao svježe nalaze krvi i anesteziologa. Jedan je pacijent toga dana odustao od operacije i liječnik mu je rekao da ga mogu operirati odmah.

- Pitao sam samo mogu li kratko razgovarati sa suprugom. Nije zapravo bilo velike rasprave. Ako se mora, mora se. Bio sam spreman - kaže. O bolesti koja ga je snašla, kaže, tada nije znao gotovo ništa. Ušao je u bitku uz pomoć supruge, obitelji i liječnika, bez velikih analiza. Iz tog vremena najviše pamti prve trenutke nakon operacije.

- Buđenje iz narkoze, infuzije, kateteri, drugi bolesnici oko mene. U bolnici vrlo brzo shvatite da svatko ima svoju priču. Jedni dolaze s operacije, drugi odlaze, nekome se oko kreveta postavi paravan... I prođe vam kroz glavu: pa ovdje se i umire. Liječnik mu je nakon operacije rekao da su napravili sve što je trebalo i da od tog raka neće umrijeti. U sebi je tada pomislio: "Nisam ja, doktore, ni namjeravao umrijeti. Barem ne zasad." Dubravko ni tada nije želio previše čitati o bolesti.

Danas o raku dojke govori bez patetike

NENAD OPACAK CROPIX

NEMA ČEKANJA

- Nisam tada u Google upisivao "rak dojke kod muškaraca", a nisam ni poslije. Jednostavno nisam želio. Vjerovao sam liječnicima i radio ono što su mi govorili - prisjeća se. Supruga mu je u bolnicu donijela laptop, a on je počeo - pisati. To mu je u tom trenutku bilo važnije od pretraživanja svega što se o bolesti može pronaći na internetu.

- Pisao sam o roditeljima, o djetinjstvu, ljudima i događajima iz života. Danju bih pisao, a navečer poslije večernje vizite nas bi se tridesetak nesretnika skupilo u kutu, nasuprot sestrinskih soba, i ja bih im čitao svoju knjigu - govori o tome što ga je tih dana držalo. Danas mu smeta činjenica da se rak dojke još uvijek snažno doživljava kao "ženska bolest". To smatra posebno opasnim.

- Ja sam najbolji primjer, nisam imao pojma da muškarac može dobiti rak dojke. Da supruga nije izgovorila tu rečenicu, makar u šali, tko zna bih li odmah otišao liječniku. Zato nema dvojbe što bi danas rekao muškarcu koji je nešto napipao, ali sam sebe uvjerava da nije ništa. Nema čekanja, odmah liječniku. Uhvati život za bradu i bori se, jer već sutra može biti kasno! Briga moje obitelji, a prije svega supruge, bila je i ostala na prvom mjestu. Ona je moja uzdanica, alfa i omega mojeg postojanja. Bez nje danas vjerojatno ne bih mogao s vama razgovarati o svemu ovome - poručuje. Danas živi i slavi život, kaže. Voli male stvari, obitelj i prijatelje. Povukao se na selo jer ondje život ide laganim korakom. Ne ide ni kasom - i to mu je prebrzo. O tome kako živi kaže:

- Nakon operacije dobio sam više od jedanaest lijepih godina. Dobio sam i istinu o prijateljima i neprijateljima, o znanju i zatucanosti. Dobio sam i dajem ljubav i poštovanje. Na život više ne gledam kroz materijalnu prizmu. I zato mi je danas recept za dobar dan zapravo vrlo jednostavan: biti tu, među ljudima koje volim - kaže nam.