Otišla sam po baterije, vratila se s limunima. Je li još nekome neugodno izaći iz dućana bez da išta kupi?

Vraćam se doma s vrećicom limuna. Opet.

A otišla sam po baterije.

Kao i prošli put kad sam se vratila s limunima, ni ovaj put nisam pronašla baterije, tortilje, mozzarellu, matovilac... Ne, nisam preskočila terapiju. Nisam doživjela ne znam što traumatično na putu do kvartovskog dućana. Samo nije bilo onoga po što sam uopće izašla pa sam kupila, ni manje ni više nego limun.

Doma nerijetko imam i po nekoliko kila limuna. Ne zato što ih ne znam koliko volim ili trošim, nego zato što mi je neugodno iz dućana izaći praznih ruku.

Nije mi to neka novost, dapače. Nije me tome nitko naučio, a otkad pamtim, pamtim i taj osjećaj krivnje kad sam ušla, pozdravila, razgledavala i na kraju nema onoga što trebam. Otkud taj osjećaj, pojma nemam, ali tu je. Kao da nema gorega što ti se može dogoditi. Nezapamćena sramota: izaći iz trgovine bez ijednog potrošenog centa.

Nisu me odgojili na način da svugdje gdje uđem moram ostaviti barem euro. A opet, ako nema limuna kao plana B, iskopat ću i kupiti u tom dućančiću bilo što što bih mogla iskoristiti za što bezbolnije napuštanje mjesta zločina.

Iako sam ne jednom rekla i napisala da su mi shopping, dućani i slično najgora vrsta mučenja, kupovanje namirnica i stvari za kućanstvo ipak mi ne zadaje toliku glavobolju. Pogotovo ako se radi o kvartovskim dućanima gdje se oslovljavamo sa „sused” i „suseda”.

I svejedno, čak i tu gdje sam maltene doma, meni bude neugodno reći da nema onoga po što sam došla.

Neki vrag me tjera

„Daj limun”, kažem curi na blagajni, a ona se smije. Nema više ni sladoleda za kojim sam luda jer mi je nekoliko dana ranije odbrusila da ga više nema zato što sam ga sve pojela.

A ništa. Ajmo opet po limune dok ne stignu peciva koja želim.

Zvučim kao loš natpis na još gorem podlošku za čaše, samo što meni život ne servira limune. Ja ih sama nakupujem i onda ne znam što bih s njima.

Dragi susjedi, kod mene ne možete doći po šalicu šećera ili dva jaja, ali sasvim sigurno možete dobiti dva-tri limuna.

Dobit ćete i više ako doma imate baš one baterije koje tražim i ne da mi se spuštati u grad po njih. Isto vrijedi i za jedne makedonske kekse koje su ovdje na brdu povukli iz prodaje. Dolje u civilizaciji ih ima, ali nerijetko zaboravim, sjetim se tek na pola puta i onda opet - limun.

Zima će uskoro i treba se opskrbiti vitaminom C, no količina koju sam ja u stanju dovući kući ipak je malo pretjerana.

I najgore je što ja savršeno dobro znam da nitko neće ništa izgubiti ako izađem iz dućana praznih ruku.

Svjesna sam da se prodavačica, poznavala ja nju ili ne, toga neće sjećati ni pet minuta nakon što zatvorim vrata za sobom. Vjerojatno neće ni registrirati da ništa nisam kupila. Možda nije registrirala ni mene samu.

I skroz sam u redu s tim.

Negdje u prikrajku mozga znam da je tome tako, ali opet me neki vrag uvijek tjera da nešto, bilo što, kupim. Nitko neće dobiti ni povišicu ni otkaz ni privremeni izgon iz dućana.

Svejedno, evo mene doma s limunima.

Gledam ih i razmišljam koju stvar kupuju drugi u mojim cipelama. Jesu li to papirnate maramice? Cigarete? Šibice? Koristi li se to uopće više osim za svijeće na groblju?

Možda netko kod kuće ima banana koliko ja imam limuna pa da se dogovorimo za razmjenu.

Kao kad smo bili klinci i mijenjali sličice koje su nam falile s nekim tko je imao dupliće, tako i sada, u ozbiljnoj odrasloj dobi, možemo mijenjati viškove koji su nastali samo zbog nekog neobjašnjivog osjećaja straha i srama.

Javite se

Nisam sigurna, ali kao da mi je tim neugodnije što je dućan manji i pitomiji. Iako bi neka zdrava logika nalagala da bi mi baš tu trebalo biti lakše i da bih mogla izaći s istim stanjem na računu s kakvim sam ušla, meni je obrnuto.

Baš zato što poznajem te ljude i viđam ih gotovo svakodnevno, prema njima imam neko dodatno poštovanje. Ne želim da su tamo bezveze i da su me samo pozdravili. Kao da negdje u glavi imam neki, vjerojatno potpuno nerealan strah da će dućan propasti zbog nekupljenih limuna i oni će izgubiti posao.

Limunom spašavam radna mjesta, jel.

Glavno da Danijela i Antonia ne spuše posao jer se ljudi samo šeću po dućanu.

Nadam se da ću dozrijeti prije zadnje kupljene runde limuna pa idući put, ako nema baterija ili mozzarelle, izaći bez limuna. Bez nepotrebnog troška i, još važnije, bez krivnje prema Danijeli i Antoniji jer njihova radna mjesta nikako ne ovise o meni.

Znam to.

Stvarno znam.

Ali ako netko treba limune, nek se javi.

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.