Razgovor sa samim sobom kao korisna navika u stresnim trenucima: psihologinja objašnjava zašto nam pomaže

Razgovarate li sami sa sobom? Često ili samo ponekad? Osjećate li tada strah da vas netko uhvati u takvom „neobičnom” ponašanju? Ili se možda pitate znači li to da nešto s vama nije u redu, da ste prolupali? Ne brinite, vaša mala čavrljanja sa samima sobom nisu ništa neobično, a još manje zabrinjavajuća ili pogubna po vaše mentalno zdravlje. To je, barem tako tvrde stručnjaci, zapravo neka vrsta mentalne higijene, čak i vrlo koristan alat.

- Razgovor sa samima sobom ili takozvani samorazgovor dio je važnog i profinjenog mentalnog procesa koji dovodi do verbalizacije misli. Neki ljudi preferiraju tihi, samodostatni dijalog, dok drugi doslovno daju glas svom unutarnjem svijetu. Princip je isti: samorazgovor pomaže organizirati ono što se događa u našim glavama. To je raširena navika koja nam pomaže organizirati naše misli, uključiti se u zdravu samoanalizu i osvijetliti probleme koje treba riješiti – objašnjava psihologinja i kognitivno-bihevioralna psihoterapeutkinja Valentina Tarantino.

Poput putokaza

- Kad imamo neki problem koji treba raspetljati, davanje glasa našim mislima omogućuje nam da steknemo jasnoću. To je kao da ispraznimo vrećicu na stol kako bismo točno vidjeli što je unutra. Dok slušamo sebe, ideje dolaze na svoje mjesto, a prioriteti postaju očitiji. U tom smislu razgovor sa samima sobom učinkovit je alat za rješavanje problema. U zapetljanoj situaciji, može nam pokazati pravi put do našeg cilja, bez zaglavljivanja putem. Ponekad je samo nekoliko riječi izgovorenih samima sebi dovoljno da shvatimo odakle početi, što izostaviti i koji potezi zaista imaju smisla - kaže dr. Tarantino.

I to ne funkcionira samo s mislima, već se odnosi i na to kako se osjećamo.

Ublažavanje emocionalnog tereta

Različite emocije ponekad se mogu preklapati: primjerice, tjeskoba, ljutnja i melankolija kombiniraju se i stvaraju zbunjenost.

- Pretvaranje našeg raspoloženja u riječi pomaže smanjiti teret negativnosti i vratiti, barem djelomično, mir i samokontrolu. Odvajanje vremena za sebe i govorenje sebi što nas uznemiruje i žalosti čini osjećaje podnošljivijima. Razgovor sa samima sobom u tim slučajevima djeluje kao ispušni ventil jer nam olakšava emocionalni teret. Nakon što se riješimo tog viška, lakše se usredotočujemo na izazove koji su pred nama – ističe psihologinja.

Naš glas kao poticaj

Prije razgovora za posao, ispita ili spoja razgovor sa samima sobom također je dobra strategija za izgradnju hrabrosti.

- Kad se moramo suočiti s delikatnim i stresnim situacijama, posvećivanje nekoliko trenutaka razmišljanja sebi i samomotiviranje jednostavnim frazama, od „ne brini” do „uspjet ćeš” ili „možeš ti to”, pomaže nam da povratimo energiju i jasnoću. Smiješno zvuči, ali djeluje – tvrdi dr. Tarantino.

Samorazgovor nas potiče na djelovanje, izoštrava koncentraciju i pomaže osloboditi skrivene resurse. Pa ipak, razgovor sa samima sobom uvijek za sobom vuče stereotip: ideju da je to sigurno znak da nešto s osobom nije u redu.

- Razgovor sa samima sobom može se pojaviti u složenim kliničkim stanjima, poput opsesivno-kompulzivnog poremećaja, ali u tim slučajevima to je samo jedan simptom među mnogima. U svakodnevnom životu to je zdrava navika, a ne znak upozorenja – naglašava dr. Tarantino.

Daje moć da stvari učinimo stvarnima

Postoje misli koje ostaju suspendirane sve dok ih ne pretvorimo u riječi.

- Problem, sumnja, događaj koji nas je potresao... Sve dok ostaju samo u mislima, čine se gotovo nestvarnima, kao da se zapravo nisu dogodili. Nešto slično se događa kad povjerimo tajnu prijatelju: u trenutku kad to izgovorimo, ono što osjećamo i što nam se dogodilo kao da poprima oblik. Nema više povratka, to postaje nešto s čime se možemo i moramo nositi – kaže psihologinja napominjući da davanje glasa mislima ipak nije baš uvijek oslobađajuće. Naime, u nekim slučajevima komplicira stvar pa nas tako, na primjer, može zarobiti u tijeku razmišljanja koji onda postaje opsesija.

Izbjegavajte mračno razmišljanje

Ponekad razgovor sa samima sobom ne pomaže u raspetljavanju misli, već ih tjera da se vrte u krug.

- To se može dogoditi nakon što nešto pođe po zlu. Tada često ulazimo u mod u kojem ponavljamo fraze koje nas obezvređuju, što pojačava našu frustraciju i osjećaj krivnje. Umjesto da ublaži naš teret, taj dijalog pojačava ideju da nismo dovoljno dobri, da uvijek griješimo. Više od jednostavnog razgovora sa samima sobom, to je prežvakavanje koje može potencirati našu nesigurnost. U tim slučajevima, razgovor sa samima sobom prestaje biti koristan alat i postaje zamka jer ne otvara nove mogućnosti, već sužava naše područje djelovanja i spektar ideja – objašnjava dr. Tarantino. Ističe da je, ako primijetimo da se naš unutarnji glas usredotočuje samo na ono što nije u redu, vrijeme da ga utišamo i potražimo vanjsku podršku.

Ipak ne može zamijeniti druge

Budite oprezni kad razgovor sa samima sobom postane toliko prisutan da postane jedini kanal kojim obrađujemo raspoloženja i događaje.

- Samorazgovor postaje problem kada potpuno ili uvelike zamijeni dijalog s drugima – upozorava dr. Tarantino.

U tom slučaju dolazi do toga da se na kraju izoliramo, krećemo se stalno unutar istog mentalnog okvira i ostajemo zaglavljeni u svojoj verziji događaja i, kako kaže stručnjakinja, što je više ponavljamo, to se više čini jedinom mogućom. Stoga su angažman i dijalog s drugima i njihovim perspektivama uvijek ključni.

Pod stresom smo češće sami sebi sugovornici

Općenito, samorazgovori postaju češći kako starimo.

- Oni pomažu starijim ljudima koji provode više vremena sami da se osjećaju manje usamljeni. To je nešto poput navike držanja radija ili televizije uključenima. Osim toga, s godinama slabi volja i sposobnost zadržavanja određenih misli. Ono što se prije zadržavalo u umu može izbiti na površinu, a da toga nismo ni svjesni, posebno u trenucima umora – kaže dr. Tarantino.

No, čak i kad smo mlađi, postoje faze u kojima češće i dulje razgovaramo sami sa sobom. To se događa kad imamo posebno stresne dane, krcate obavezama, pa nam se misli preklapaju, a odluke koje treba donijeti samo se množe. I tada se, kaže psihologinja, razgovor sa samima sobom prirodno povećava kako bi se uspostavio red i upravljalo preopterećenjem