Stalno iznova gledate Prijatelje, Gilmorice, Seinfelda ili Seks i grad? Psihologinja: To je puno više od obične nostalgije

Znate svaku epizodu, unaprijed znate što će se dogoditi, možda čak možete izgovoriti dijaloge zajedno s likovima - i svejedno ponovno uključujete istu seriju. Psiholozi kažu da iza naše potrebe za vraćanjem starim televizijskim favoritima stoji mnogo više od nostalgije. Poznate priče mogu nam pružiti osjećaj sigurnosti i predvidljivosti, ali i pokazati koliko smo se sami promijenili.

Dođete kući nakon napornog dana, otvorite neku od streaming platformi i pred vama su stotine novih serija. I što napravite? Uključite Prijatelje ili Seinfelda. Po deseti put.

Ili Seks i grad, Gilmoreice, Felicity, Uvod u anatomiju, Tračericu ili neku drugu seriju koju ste prvi put gledali prije deset, dvadeset, možda i više godina. Znate tko će s kim završiti, tko će se posvađati, tko će kome slomiti srce i kako će završiti epizoda. Upravo je u tome dio čari.

Ponovno gledanje omiljenih serija, takozvani rewatching, osobito je popularno među Milenijalcima, generacijom koja se danas kao odrasla vraća televizijskim svjetovima u kojima je provodila tinejdžerske i studentske godine.

I premda se na prvi pogled čini da je riječ tek o nostalgiji, psihologinja dr. Connie McReynolds objašnjava da se događa nešto mnogo zanimljivije.

Serija je ostala ista - mi nismo

Kada se vratimo seriji koju smo gledali kao tinejdžeri, ne vraćamo se samo likovima i radnji. Vraćamo se i dijelu sebe. Možda se sjećamo sobe u kojoj smo je gledali, najbolje prijateljice s kojom smo komentirali epizode, dečka u kojeg smo tada bili zaljubljeni, odjeće koju smo kopirali od omiljene junakinje ili pjesama iz serije koje smo slušali do iznemoglosti.

Tinejdžerske godine posebno su važne za formiranje identiteta, pa se glazba, prijateljstva, filmovi i serije iz tog razdoblja snažno povezuju sa sjećanjima na ono što nam je tada bilo važno, čemu smo se nadali i kakva smo osoba tek postajali.

- To je više od obične nostalgije. Kada se vraćamo seriji iz tinejdžerskih godina, ne želimo ponovno imati toliko godina, nego pronaći nešto poznato i sigurno iz prošlosti - objašnjava dr. McReynolds. Jer iako je serija ostala ista - mi nismo.

Gledati istu seriju sa 16 i s 35 ili 45 godina može biti gotovo potpuno različito iskustvo.

Lik kojeg smo nekada obožavali sada nam možda ide na živce. Ponašanje koje nam je bilo romantično odjednom izgleda kao golema crvena zastavica. Roditelje koje smo kao tinejdžeri smatrali dosadnima sada iznenađujuće dobro razumijemo.

Ili nas neke odluke Carrie Bradshaw, primjerice, danas mogu natjerati da poželimo televizor gađati daljinskim upravljačem. Radnja se nije promijenila. Promijenila se osoba koja je gleda.

Upravo zato ponovno gledanje starih serija može postati neočekivan način provjere vlastitog životnog napretka. Kada unaprijed znamo što će se dogoditi, manje pažnje trošimo na praćenje zapleta i počinjemo primjećivati druge detalje - uključujući vlastite reakcije.

- Ponovno gledanje može postati suptilan način da izmjerimo koliko smo se promijenili i koliko smo napredovali, osobito ako se osjećamo zaglavljeno nakon prekida veze ili gubitka posla - objašnjava McReynolds.

Seinfeld

ALL FILM ARCHIVE/NBC/MARY EVANS PICTURE LIBRARY/PROFIMEDIA

Postoji još jedan razlog zbog kojeg posežemo upravo za sadržajem koji smo već gledali - predvidljiv je.

Odrasli život prepun je odluka. Posao, računi, odnosi, obveze, poruke, mailovi, planiranje, a na kraju dana još trebamo odlučiti što ćemo gledati među nekoliko stotina mogućnosti.

Možda zvuči banalno, ali velik broj izbora zahtijeva dodatni mentalni napor. Poznata serija taj problem uklanja.

- Postoji nešto utješno u toj predvidljivosti. Kada nam je život užurban, glasan i zahtjevan, gledanje nečega u čemu poznajemo likove, priču pa čak i ono što će se sljedeće dogoditi smanjuje mentalni napor koji zahtijeva odabir i praćenje nečega novog - kaže psihologinja.

Znamo, dodaje, na kakav emocionalni teren ulazimo i upravo zato nam može djelovati sigurno.

Zato epizoda Prijatelja nakon teškog dana nije isto što i početak novog psihološkog trilera u kojem već nakon dvadeset minuta pokušavamo zapamtiti sedam likova, tri vremenske linije i otkriti tko je sumnjivi muškarac iz prve epizode.

Kod poznate serije nema tog posla. Znamo da će Ross i Rachel ponovno raspravljati o tome jesu li “bili na pauzi“. Znamo koliko Lorelai Gilmore voli kavu. Znamo da će Michael Scott napraviti nešto od čega ćemo se grčiti od neugode.

Istodobno, povratak staroj priči može nam dati perspektivu koju kao tinejdžeri nismo imali.

Osoba koja je sa 17 godina gledala slomljeno srce junakinje One Tree Hilla možda je mislila da je prekid veze kraj svijeta. Kada istu epizodu pogleda mnogo godina poslije, iza sebe već ima vlastite prekide, gubitke i oporavke. Zna nešto što njezina tinejdžerska verzija još nije mogla znati: prošlo je. Poznata priča tako postaje podsjetnik na vlastitu otpornost.

Nije slučajno ni to što mnogi upravo s prvim hladnijim danima ponovno pokreću Gilmoreice, Prijatelje ili Seks i grad. Dani postaju kraći, večeri tamnije, više vremena provodimo kod kuće i prirodno tražimo poznate rituale koji stvaraju osjećaj ugode.

- Jesen tome dodatno pridonosi jer se naše rutine mijenjaju, večeri postaju tamnije, više smo kod kuće i želimo stvari koje su nam poznate i pružaju utjehu - kaže McReynolds.

Uključiti Gilmoreice ili Prijatelje, dodaje, zato ne mora značiti da želimo pobjeći u prošlost. Možda samo tražimo nešto umirujuće poznato dok se istodobno ponovno povezujemo s dijelom vlastite priče.