Stan koji nestaje pod slojevima predmeta, vrata koja se ne mogu otvoriti, stol čiju površinu niste vidjeli mjesecima, hodnici kroz koje se jedva prolazi: to su znakovi koji govore o stanju koje raste u tišini, često daleko od pogleda javnosti. Dispozofobija, ili doslovno „strah od odbacivanja stvari”, nije ekscentrična manija niti obična poremećena navika.
- To je složeno psihološko stanje koje spada pod poremećaj gomilanja. Često je ispunjeno patnjom, u kojoj objekti postaju memorijska spremišta, sigurnosni alati, pokušaji da se preoblikuje i kontrolira ono što se unutar njega čini nestabilnim. Dom tako prestaje biti prostor za život i pretvara se u emocionalni arhiv. Proces je spor, gotovo neprimjetan. Skupljate jedan predmet, pa drugi, pa još jedan. S vremenom, teret više nije samo fizički, već postaje mentalni, relacijski, egzistencijalni. Ali zašto se ništa ne baca? Možda zato što nikada nije riječ o stvarima, nego o onome što one predstavljaju: uspomenama koje se ne smiju propustiti, mogućnostima koje se ne zatvaraju, dijelovima sebe koje se bojimo pustiti - objašnjava psihologinja i psihoterapeutkinja, dr. Giada Bianchi.
Kako se očituje
Središnji aspekt poremećaja je utjecaj na svakodnevno, društveno i radno funkcioniranje.
- Osoba može izbjegavati pozivanje nekoga kući iz srama ili većinu vremena provoditi upravljajući, premještajući ili jednostavno održavajući predmete. Tako riskira slabljenje odnosa i udaljavanje, dok veza sa stvarima postaje sve više središnja točka života – opisuje dr. Bianchi.
No, da bi se zaista moglo govoriti o poremećaju gomilanja, važno je isključiti i druge uzroke.
- Nakupljanje može biti posljedica medicinskih stanja poput neuroloških bolesti, kao što je primjerice kognitivni pad, ili drugih psiholoških poremećaja. Na primjer, vrlo neuredan dom može se povezati s depresijom, u kojoj nedostaje energije za pospremanje, ili s opsesivnim poremećajima. Tek kad se isključe te mogućnosti, može se razmatrati postojanje poremećaja gomilanja – pojašnjava dr. Bianchi.
Još jedan važan element odnosi se na način na koji se poremećaj očituje, a koji se može znatno razlikovati od osobe do osobe. U nekim slučajevima primjećuje se pretjerana sklonost stjecanju novih predmeta: ne samo da je teško baciti stare, već postoji tendencija stalnog skupljanja novih stvari. No, u drugim slučajevima može prevladavati teškoća odvajanja od onoga što posjedujemo.
- Razina svijesti također varira. Neki ljudi prepoznaju problem i pate zbog njega, dok ga drugi doživljavaju kao normalan te se s vremenom ponašanje stabilizira, postaje kronično i dio je svakodnevnog života. Taj aspekt je također važan za procjenu težine poremećaja – kaže dr. Bianchi.
Što se sve gomila
Metode akumulacije mogu biti različite. Postoje oni koji čuvaju pomalo od svega i oni koji se fokusiraju samo na određene kategorije, poput novina, odjeće, dokumenata ili predmeta vezanih uz određene uspomene. Zatim postoji varijanta poremećaja, koja se danas sve više proučava, a to je akumulacija životinja.
- U tim slučajevima, osoba udomljava mnogo veći broj kućnih ljubimaca nego što ih može na odgovarajući način zbrinuti i kontrolirati. Često su to mačke i psi, ali mogu biti i druge domaće životinje. I ovdje ono što na prvu izgleda kao briga ili naklonost postupno postaje teška situacija i za osobu i za same životinje – ističe psihologinja.
Dispozofobija nije kolekcionarstvo
Važno je naglasiti da poremećaj gomilanja ne treba brkati s kolekcionarstvom, iako se na prvi pogled mogu činiti sličnima. U kolekcionarstvu postoji namjera i organizacija. Kolekcionar odabire predmete, sortira ih, brine o njima, često ih katalogizira. Predmeti imaju prepoznatu vrijednost (ekonomsku, povijesnu ili osobnu) i izloženi su s ponosom. Također, kolekcionarstvo je često i društvena aktivnost.
- Kod poremećaja gomilanja objekti nisu odabrani prema kategorijama niti organizirani na funkcionalan način. Oni se gomilaju na neuredan način, postupno prodirući u prostore. No, što je još važnije, njihovo značenje je drugačije. Nije riječ o vrijednosti ili interesu, već o mnogo dubljem emocionalnom ulaganju. Osobe s poremećajem gomilanja često to značenje proširuju na sve predmete, čak i one koji su za većinu ljudi jednokratni, poput računa, ambalaže ili slomljenih predmeta. Sve može postati važno i izgledati nužno – kaže dr. Bianchi. Dodaje i da je još jedna ključna razlika to što se, za razliku od kolekcionara, osoba koja pati od poremećaja gomilanja često osjeća posramljeno i sklona je skrivati svoj dom, izbjegavajući posjete i socijalne kontakte.
Koji su uzroci
- Često se u podlozi nalaze teška životna iskustva, poput trauma ili iznenadnih gubitaka. U mnogim slučajevima pojavljuje se i složena emocionalna povijest, obilježena nestabilnim ili nedostatnim odnosima, osobito u najranijim fazama života – kaže stručnjakinja. Tako, ako su emocionalne veze bile krhke ili nepredvidive, predmeti mogu postati nešto stabilno, kontrolirano, nešto što „ostaje”. Još jedan važan element je poznatost. Nekoliko studija pokazalo je da je poremećaj gomilanja češći kod osoba koje imaju članove uže obitelji sa sličnim ponašanjem. To ne znači da je isključivo genetski, već da postoji predispozicija, vjerojatno povezana i s obrascima naučenim unutar obiteljskog okruženja.
Kako se liječi
Liječenje poremećaja gomilanja odvija se putem psihoterapije. Ne postoje brza rješenja ili „drastične” intervencije koje zaista djeluju. To je postupan, često dug proces, koji zahtijeva vrijeme i povjerenje.
- Jedna od glavnih poteškoća je što mnogi ljudi teško prepoznaju problem. Akumulacija se doživljava kao nešto normalno ili nužno, dok ideja promjene može izazvati strah. U nekim slučajevima, poteškoće u donošenju odluka su problem: bacanje predmeta znači zauzimanje stava, a to se može doživjeti kao iznimno iscrpljujuće. Stoga, u psihoterapiji prvo radimo na značenju predmeta, razumijevanju što oni predstavljaju: sigurnost, pamćenje, identitet, zaštitu... Potom se grade funkcionalnije alternative koje omogućuju osobi da se osjeća manje ovisnom o predmetima – pojašnjava dr. Bianchi.
Dodaje i da pristupi poput kognitivno-bihevioralne terapije mogu biti korisni, osobito za intervenciju u konkretne navike gomilanja. No, najdublji rad tiče se svijesti te je ključno pomoći osobi da vidi kako taj mehanizam utječe na njezin život, ne samo u smislu prostora, već i u smislu odnosa, dobrobiti i osobne slobode.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....