‘Te riječi sjele su mi kao kamen na ionako prenatrpana leđa: nije izgubljena godina, nego tuđe mjerilo‘

"To vam je izgubljeno vrijeme. Tu godinu ne možeš vratiti."

Tako je sinoć zvučalo prvo predavanje iz prometnih propisa u autoškoli. Predavač je, sigurna sam, imao najbolju namjeru objasniti klincima od 17 do 20 godina da ne markiraju, ne padaju razrede i ne gube godine na fakultetu. Ali nisam sigurna koliko je takav pristup dobar. Pogotovo za tako mlade ljude.

Riječi kao dodatni kamen na ionako prenatrpana leđa

A onda sam tu bila i ja. S punih 38 u guzici. Sjedim među njima i slušam isto to. I ne slažem se u potpunosti. Da, vrijeme je nepovratno. To je činjenica. Ali je li svako drukčije vrijeme automatski izgubljeno? Je li izgubljeno ako ne ide redom kojim su drugi zamislili? Taj pritisak mi jučer nije trebao. A vjerojatno ni drugima. No kod mene, koja sam dvadeset godina starija od većine u toj prostoriji i tek sada upisujem autoškolu, te su riječi sjele teže. Kao dodatni kamen na ionako prenatrpana leđa.

Jer nije isto kad ti sa 18 kažu da ne gubiš godinu. I kad ti sa 38 kažu da je vrijeme valuta koje nemaš u izobilju.

Vrijeme leti

Znam, gospodin predavač nije imao lošu namjeru. Htio je samo naglasiti da je vrijeme najvažnija valuta koju imamo. I jest. Ali valuta nije isto što i utrka.

To da ga nemamo beskonačno počne nas stiskati tek kasnije. Mene su prve pukotine vremena stigle sa smrću bliskih ljudi. Zatim s obljetnicama. Dvadeset godina mature ove godine. Dvadeset. Ta brojka mi ne stane u glavu. Ne zato što me plaši, nego zato što ne odgovara osjećaju u meni. Nitko te ne upozori koliko brzo proleti vrijeme od osamnaeste do četrdesete. Dok te ne zvekne posred čela.

I onda odjednom imaš godine. Imaš brojku. I imaš biološki sat koji ne zvoni tiho. Zvoni kao alarm koji svi oko tebe čuju. Ponekad imam osjećaj da ga čuju glasnije nego ja. A kod mene u glavi ne utihne ni dok spavam.

Prestajem mjeriti svoj život tuđim satom

I tu nastaje zamka. Počneš misliti da kasniš. Da si negdje trebala biti. Da si nešto trebala već imati. Ali kasnim u odnosu na koga? Na raspored koji nisam sama pisala? Na kalendar koji je netko drugi odredio?

Rečenice poput: "Sve u svoje vrijeme" zvuče utješno. Ali čije je to vrijeme? Tko ga određuje? I po kojem kriteriju?

Ne mogu vratiti vrijeme. Ne mogu ga ni ubrzati ni usporiti. Ne mogu preskočiti poglavlja. Ono što mogu jest prestati mjeriti svoj život tuđim satom. Mogu prestati zvati izgubljenim sve što nije išlo po planu. Jer možda nije izgubljena godina. Možda je izgubljeno tuđe mjerilo.

Uostalom, slušala sam sebe i rekla si da je, u trideset i devetoj, vrijeme za autoškolu. I sjedim tamo bez isprike. Možda ću upisati još jedan fakultet. Možda ću imati troje djece. Možda ću promijeniti još tri karijere. Možda ništa od toga. Ali bit će moje. Do idućeg puta, budite svjesni vremena. Da. Ali budite još svjesniji da nitko osim vas nema pravo odlučiti kasnite li.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.