Dr. sc. Ivan Oreški, spec. otorinolaringologije i kirurgije glave i vrata koji se bavi rinologijom te estetskom i facijalnom kirurgijom, pripada generaciji liječnika koja estetsku kirurgiju žele vratiti onamo gdje joj je mjesto - u medicinu. Usavršavao se u Italiji, SAD-u i Turskoj, iskustvo gradio kroz estetsku kirurgiju lica u Zagrebu i Dubrovniku, a ove je godine izabran za predsjednika sekcije mladih facijalnih plastičnih kirurga pri europskom CEORL-HNS-u. Uz to, volontira kao stručni suradnik Hrvatske udruge za bolesti štitnjače. S njim smo razgovarali o tome zašto se facelift vraća na velika vrata, o trendovima u estetskoj kirurgiji, sve mlađim pacijentima, umjetnoj inteligenciji, ali i o možda najvažnijem pitanju moderne estetske kirurgije: to nije možemo li nešto napraviti, nego trebamo li.
Ako biste morali izdvojiti proceduru koja će obilježiti sljedećih pet godina estetske kirurgije glave i vrata, biste li rekli rinoplastika?
Rekao bih da će rinoplastika definitivno ostati jedna od fundamentalnih operacija. Ne samo zato što je vrlo tražena nego i zato što je izrazito kompleksna; nekoliko milimetara može potpuno promijeniti izgled lica, a pritom morate sačuvati ili poboljšati funkciju nosa. Međutim, kada bih morao izdvojiti proceduru koja bi mogla obilježiti sljedećih pet godina, rekao bih da su to operacije podizanja lica, odnosno facelift. Jedno se vrijeme vjerovalo da će nekirurške metode u velikoj mjeri nadomjestiti kirurško pomlađivanje lica. U određenim slučajevima one to mogu, ali s vremenom je postalo jasno da kod izraženijih znakova starenja, osobito kada želimo prirodan i dugotrajan rezultat, facelift često nema pravu alternativu.
Pritom je važno istaknuti nešto oko čega često dolazi do zabune: to ne znači da su nekirurške metode "izašle iz mode" ni da same po sebi daju neprirodne rezultate. Upravo suprotno, kada se koriste racionalno, selektivno i u pravoj indikaciji, mogu dati izvrsne rezultate kao samostalni tretmani, a mogu biti i vrlo vrijedna nadopuna kirurških zahvata. Mislim da ćemo se kretati upravo prema toj kombinaciji: precizno odabranoj kirurgiji ondje gdje je potrebna i minimalno invazivnim metodama ondje gdje mogu dati dobar i prirodan rezultat.
Je li budućnost rinoplastike u sve većem broju zahvata ili u manjim, prirodnijim i funkcionalnijim korekcijama? Postotak revizijskih operacija zbog nezadovoljavajućih rezultata ide i do 15 posto.
Mislim da su trendovi u osnovi uvijek bili slični, a to je težnja promjenama koje djeluju nenametljivo, prirodno i koje su u skladu s crtama lica pacijenta. Pritom često dolazi do određene distorzije u percepciji estetske kirurgije. Ljudi vide nekoliko izrazito promijenjenih ili neprirodno operiranih nosova, uživo ili na društvenim mrežama, i na temelju toga poistovjete estetsku kirurgiju s takvim rezultatima. Međutim, zaboravlja se da se iznimno velik broj dobro izvedenih estetskih zahvata u svakodnevnom životu uopće ne primjećuje. Paradoks estetske kirurgije je u tome da njezine najbolje rezultate često uopće ne prepoznajemo kao rezultat operacije.
Što se tiče revizijskih operacija na području lica, danas se o njima otvorenije govori i to je dobro. Pacijent mora razumjeti da rinoplastika, facelift ili blefaroplastika nisu trivijalni zahvati i da kod tako kompleksnih operacija uvijek postoji mogućnost potrebe za dodatnom korekcijom. Ishod pritom ne ovisi isključivo o kirurškoj tehnici. Svaki pacijent ima drugačiju anatomiju, kvalitetu kože, proces cijeljenja i stvaranja ožiljka, zbog čega se ni uz tehnički dobro izvedenu operaciju ne može svaki detalj potpuno predvidjeti. Poanta je u tome da, kada postoje dobra indikacija, realna očekivanja pacijenta i stručan kirurg, u velikoj većini slučajeva potencijalna korist zahvata značajno nadmašuje njegove rizike.
Društvene mreže promijenile su način na koji ljudi vide vlastito lice. Dolaze li vam pacijenti s problemom koji zapravo nije u licu, nego u tome kako vide sebe na ekranu?
Društvene mreže su danas, po mojem mišljenju, nevjerojatno isprepletene s načinom na koji doživljavamo sebe i svijet oko sebe - psihološki, mentalno i fizički. Ponekad mi dođu pacijenti s primjedbama poput: "Meni su moj nos, lice ili koža zapravo u redu, ali na kameri iz ovog profila izgleda loše." Takve su situacije zaista sve češće i mislim da upravo tu moramo biti posebno oprezni u procjeni i rješavanju problema.
Ipak, važno je naglasiti da velika većina pacijenata nema takav pristup u procjeni vlastitog izgleda. U svakodnevnoj praksi takve bih slučajeve ipak svrstao u manjinu. Većina pacijenata dolazi s vrlo konkretnom i dugotrajnijom željom za promjenom određenog detalja, uz vrlo realnu percepciju sebe i vlastitog izgleda.
Postoji li "instagramski nos"? Možete li prepoznati kada vam pacijent dolazi sa željom koju nije sam razvio, nego ju je pokupio s društvenih mreža?
Apsolutno postoji, no taj se termin najčešće koristi upravo u suprotnom kontekstu. Pacijentica dođe, objasni što želi i vrlo brzo doda rečenicu koja manje-više zvuči ovako: "Samo vas molim, nemojte onaj prćasti nos s Instagrama, to mi se ne sviđa." Najiskrenije, do sada sam samo jednom dobio izričit zahtjev za takvim specifičnim oblikom nosa i odbio sam napraviti zahvat na taj način.
Trendovi postoje i društvene mreže utječu na percepciju izgleda, ali po mojem iskustvu ipak govorimo o izrazitoj manjini pacijenata. Često se upravo kroz društvene mreže stvara dojam da je određeni estetski ideal postao mainstream, iako se on zapravo ne poklapa s onim što velika većina ljudi zaista želi za sebe.
Jeste li ikada odbili operirati pacijenta jer ste procijenili da mu operacija nije potrebna?
Naravno da jesam, i mislim da ne postoji netko tko se bavi ovim poslom a da je operirao apsolutno svakoga tko je to zatražio. To ponekad kratkoročno nije najlakša odluka ni za pacijenta ni za kirurga, ali dugoročno je najpoštenija.
Koliko vas zabrinjava činjenica da se estetski zahvati sve više normaliziraju među vrlo mladim ljudima? Gdje biste povukli granicu između legitimne želje za korekcijom i nezdravog odnosa prema vlastitom izgledu?
Medicina ne bi trebala liječiti svaki milimetar ljudske različitosti, ali isto tako nije razumno svaku estetsku intervenciju kod mlađe osobe unaprijed proglašavati nepotrebnom ili pretjeranom. Velika je razlika između mlade osobe koja ima izraženu deformaciju nosa i one koja svakih nekoliko mjeseci želi novu intervenciju jer se promijenio trend na društvenim mrežama. Ili, dijete s odstojećim uškama često je najbolje operirati u predškolskoj dobi i to zaista ne smatram ni ekstravagantnim ni pretjeranim. Jednako tako, operacija nosa nije nešto za što bi pacijent trebao čekati pedesetu ako mu određena deformacija godinama stvara stvarnu nelagodu ili utječe na kvalitetu života.
Moj je dojam da me pacijenti doživljavaju kao prilično konzervativnog kirurga i moram priznati da mi se to osobno sviđa. Čini mi se da takav pristup polako ponovo ulazi u modu. Kao i svaki kirurg, imam svoj unutarnji profesionalni kompas koji mi govori kada je nešto za pacijenta smisleno i korisno, kao i granice koje ne bih prelazio. Naravno, te granice nisu kod svakoga iste i upravo je to jedna od trajnih stručnih i etičkih dilema estetske kirurgije.
Može li tehnički savršeno izvedena rinoplastika za kirurga ipak biti neuspješna operacija? Što je za vas dobar rezultat - savršen nos ili lice na kojem se ne vidi da je operirano?
Apsolutno bih se složio s prvim djelom pitanja. Kirurgija općenito, a posebno estetska, podrazumijeva puno više od tehničke izvedbe. Čak bih rekao da dobra indikacija, pažljivo slušanje pacijentovih želja te kvalitetna briga prije i nakon operacije često imaju jednako velik, ako ne i veći utjecaj na konačno zadovoljstvo pacijenta nego sama tehnička perfekcija. Za svakog kirurga, pa tako i mene, najbolji rezultat je nos koji je u skladu s ostatkom lica, koji normalno funkcionira i diše, dugoročno je stabilan i ne ostavlja dojam da je riječ o operiranom nosu. To je zapravo i cilj estetske kirurgije - ne napraviti promjenu koja privlači pažnju na sebe, nego onu koja se prirodno uklapa u lice pacijenta.
Umjetna inteligencija (AI) već može pacijentu za nekoliko sekundi pokazati "novo" lice ili nos. Hoće li takve simulacije kirurgiji pomoći ili će stvoriti još nerealnija očekivanja pacijenata?
O tome u posljednje vrijeme zaista puno razmišljam. Iskreno, iznenađen sam koliko AI već sada može dobro analizirati određene probleme i koliko precizno može obraditi pojedine detalje. S druge strane, povremeno naiđete i na odgovor koji nema gotovo nikakvog smisla u odnosu na stvarni svijet.
Upravo zato nije lako reći hoće li AI u konačnici više pomoći ili odmoći. S jedne strane, mislim da će biti izuzetno korisna u komunikaciji s pacijentima, osobito u boljem razumijevanju njihovih želja i realnih mogućnosti zahvata. S druge, ostaje pitanje u kojoj će mjeri stvarati nerealna očekivanja i ponekad pacijente odvesti u pogrešnom smjeru. Po meni, najveći izazov neće biti samo to što AI može napraviti nego i kako ćemo je koristiti i staviti u pravi kontekst.
Što danas pacijenti najviše traže od estetske medicine lica?
Kod kirurgije lica blefaroplastika je i dalje izuzetno tražena, kao i rinoplastika. Kod nešto starije populacije jača interes za facelift. Ljudi sve više shvaćaju i granice minimalno invazivnih metoda. Primjerice, beskonačno dodavanje filera nije zamjena za kirurgiju onda kada za kirurški zahvat postoji prava indikacija. S druge strane, u mojoj osobnoj praksi i dalje je najviše minimalno invazivnih tretmana, prvenstveno zato što su jednostavniji za pacijenta, zahtijevaju kraći oporavak i u pravoj indikaciji mogu dati vrlo dobre rezultate.
Kako biste voljeli da se razvija plastična kirurgija glave i vrata u Europi?
Jedna od mojih želja, a ujedno i jedan od ciljeva europske sekcije koju trenutačno vodim, jest da plastična kirurgija glave i vrata napravi dodatni korak u prepoznatljivosti, kako među pacijentima tako i unutar medicinske struke. Europska plastična kirurgija glave i vrata u pojedinim područjima pripada svjetskom vrhu, no postoje segmenti u kojima još može napredovati, primjerice, u kirurškim metodama pomlađivanja lica. Želja mi je i da se plastična kirurgija općenito prestane toliko poistovjećivati s trendovima na društvenim mrežama, površnošću ili svojevrsnom estradizacijom medicine. Volio bih da se još jasnije profilira kao ozbiljna medicinska i kirurška disciplina koja zahtijeva kontinuirano usavršavanje, veliko znanje anatomije, preciznost i odgovornost. U svojoj biti, trebala bi težiti ne stvaranju uniformiranih lica, nego usklađivanju proporcija i pojedinih detalja poštujući identitet svakog pacijenta.
Postoji li estetski trend koji često viđate, a za koji mislite da ćemo se za deset godina pitati: Zašto smo ovo uopće radili?
Ima ih više. Primjerice, kirurško smanjenje bukalnih masnih jastučića (u obrazima), tzv. Barbie nos, pretjerana volumizacija lica filerima i slični trendovi. Međutim, ne bih rekao da je problem nužno u samom zahvatu, koliko u izrazito loše odabranoj indikaciji. Gotovo svaki zahvat ima svoje mjesto i može biti vrlo koristan kod pravog pacijenta. Problem nastaje kada se počne primjenjivati prečesto, bez dovoljno individualne procjene i samo zato što je u trendu. Dobar primjer je uklanjanje bukalnih masnih jastučića. Kod malog broja pažljivo odabranih pacijenata to može biti vrlo dobro rješenje. Međutim, kod velike većine može dugoročno dovesti do estetski vrlo nepovoljnog rezultata, osobito kako lice s godinama prirodno gubi volumen. Zato mislim da se uvijek vraćamo na isto pitanje: nije presudno možemo li neki zahvat napraviti, nego treba li ga uopće napraviti tom konkretnom pacijentu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....