Piše: Ana Kolar, autorica bloga Blogledalo
Otkako pamtim voljela sam se gledati u ogledalu, voljela sam da me fotografiraju i kasnije gledati te fotografije. Tu moju ljubav koju ne bih nazvala sebeljubljem nego nekim plesom sama sa sobom, interakcijom i otkrivanjem što je iza tih očiju na fotografiji i u ogledalo njegujem i danas. Naravno, osim mene same promijenilo se svašta oko mene, od tehnologije, trendova, dostupnosti kamere i fotoaparata. Ono što je ostalo isto jest da i dalje inzistiram da fotografije i snimke budu što je moguće realnije i bez dodatnih manevara. Da, naravno da se poigraš s onime što imaš i možeš i pokušaš ispasti što je bolje moguće, no na pamet mi nikad nije palo da si stanjim noge, napušem usne ili smanjim nos jer to nisam ja.
Apsolutna simetrija u prirodi je rijetkost
Prije par dana Francuska je najavila rat s influencerima koji manipuliraju tuđim mišljenjem predstavljajući se onakvima kakvi nisu fizički, koristeći brdo filtera kako uopće ne bi ličili na sebe, koji se fotošopiraju do te mjere da ih vlastita mater ne bi prepoznala, kao i one koji promoviraju estetske korekcije i zahvate. Moram priznati, na prvu mi je to sjelo kao budali šamar jer mi zbilja jest dosta ISTIH i na internetu i u stvarnosti. Ali, na drugu nisam bila više toliko isključiva jer ta zabrana, a radi se o kompletnom brisanju osobe s interneta bude li kršila pravila koje Francuzi žele nametnuti, isključuje masu kvalitetnih ljudi koji samo vole vidjeti sebe u drugačijem obliku. Istina je da mladi mozgovi, oni koji su još u školama i u razvoju i oni koji najviše tog sadržaja konzumiraju trebaju realnost i znati da nešto jest ili nije prirodno kako bi mogli stvoriti vlastito kritičko mišljenje, kako ne bi pali pod utjecaj i svi poželjeli imati isti nos, usta, nokte, grudi… Dobar dio ih već i ima i reći ću da je to žalosno. Meni. Njima vjerojatno nije.
U jednom photosessionu sa zbilja vrhunskim fotografom, osim lošeg odnosa za vrijeme fotografiranja, doživjela sam baš to čega se bojim i od čega zazirem. Isporučio mi je fotografije koje su bile toliko retuširane da sam ga doslovno pitala tko je to. Odgovorio mi je da mi je samo malo skratio nos i povećao jedno oko da imam oba oka jednaka. Rezultat je bio netko koga ne poznajem, kao onomad kad smo u tinejdžerskim časopisima spajali dvije jednake strane lica Toma Cruise i Julije Roberts i čudili se koliko su zapravo ružni kad bi bili simetrični. Apsolutna simetrija u prirodi je rijetkost, možda čak i potpuna nepoznanica, ali negdje putem, ljudi su krenuli njoj težiti.
Gotovo iste sekunde sam mu rekla da izbriše te fotografije i da zaboravi da se to ikad dogodilo. Vjerojatno i jest zaboravio, ali ja nisam jer i dalje imam tu sliku sebe „savršene“ u glavi. „Savršene“ od koje mi se okreće želudac. Daleko od toga da sam u potpunosti zadovoljna svakim fizičkim aspektom svog tijela i lica, naravno da nisam i dogodi se da mi smeta nešto što mi nije prije ili da mi je u redu nešto što mi je ranije predstavljalo problem. Kako se mijenja moj život, mijenja mi se tijelo, ali i misli koje se roje mojom glavom i rekla bih da se sve mijenja, barem u mom slučaju, na bolje. Mirnija sam i lakše prihvaćam, a samim time i lakše mijenjam ako mi se nešto ne svidi ili mislim da mogu bolje i drugačije. Rastem. Da, nekad i u širinu jer se opustim, odlučim da neko vrijeme neću slijediti neki cilj koji sam si zacrtala ili ću ga izmijeniti. Nekad mi ta širina i odgovara jer od nje kasnije nešto napravim, primjerice, ako sam samoj sebi premršava znam da ću treninzima izgubiti još i da u konačnici neću dobiti oblik koji želim, pa krenem rasti svjesno. Ljudi koji su u fitnessu će razumjeti. Ali to je na primjeru tijela, a najbitniji rast je onaj koji se ne vidi odmah, zahtijeva jako puno vremena, a rezultati nisu vidljivi sve dok se puno faktora ne posloži. Vrijeme je ono što je najvrjednije što imamo, a moderni svijet i influenceri ga žele iskoristiti što manje za što više rezultata. Otud filteri i korekcije, jer živimo u instant vremenima gdje bi svi bili najsretniji da se preko noći dogode zategnute noge, grudi tako visoko da su maltene u razini s ključnim kostima, prepuni bankovni računi i slava zbog slave. I neka njih ako to ostvare preko noći putem trikova koje moderni svijet nudi. To se sve relativno brzo i lako može, ali ono što ne možeš ni sa kojim instant rješenjem i zahvatom jest narasti u glavi.
Mir koji tražiš gotovo čitav život nemoguće je dosegnuti u jednoj vikend radionici ili u dva tjedna. Za to treba otprilike jednako vremena koliko si ga i tražio. Za zadovoljstvo sobom, onakvim kakvim jesi i možeš biti, trebaju mjeseci i godine intenzivnog rada sa sobom. Slušanja i osluškivanja, davanja i primanja, šutnje i razgovora. Za biti u potpunosti zadovoljan u svojoj koži treba više od filtera, aplikacije i zahvata. Treba vremena sa svim verzijama sebe kako bismo znali svu svoju širinu i gdje nam je u toj paleti izgleda i osjećaja najbolje. A kad to vrijeme dođe, nema te fotografije na kojoj se to neće vidjeti.
Do idućeg puta, uzmite si vremena za sebe jer jedino za sebe ga zapravo i imate.
Zagrljaj,
A.
Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.