Za barem dvojicu ili trojicu bila sam uvjerena da su oni ‘ti‘: zašto srodna duša ne mora biti partner

Za termin „srodna duša“ čula sam jako rano. Toliko rano da se više ni ne sjećam kad je prvi put ušao u moj život. Bio je posvuda. U sapunicama, bajkama, knjigama, filmovima. Gotovo svugdje gdje se spominjala ljubav. Odmalena su nas učili isto: postoji ta jedna, jedinstvena osoba. Jedna jedina. I to partnerska. I još bolje, ili gore, samo jednom u životu.

Usput su nas malo i preplašili. Da se ta ljubav možda nikad ne dogodi. Da se možda nikad ne nađemo na istom mjestu u isto vrijeme. Sjećam se da sam se kao klinka osjećala poraženo već unaprijed jer, poznavajući vlastitu sreću, bila sam sigurna da se meni takvo što neće dogoditi. A ako se i dogodi, lako ga mogu propustiti. Jedna prilika. Jedan čovjek. Jedan život.

Godine su prolazile, a s njima i moji partneri. Za barem dvojicu ili trojicu bila sam uvjerena da su oni “taj”. Da je to to. Nakon prekida gotovo uvijek sam ja izvlačila deblji kraj jer ono što je meni bilo srodno, s druge strane često nije bilo isto. Nije da me nisu voljeli, ali danas vidim da sam na njihova leđa stavljala prevelika očekivanja. Očekivanja koja ni jedna osoba realno ne može nositi. I tu smo oboje ostajali razočarani.

Termin srodne duše iskoristila sam za nekog puno važnijeg

Prije dvije ili tri godine prestala sam koristiti izraz “srodna duša” za partnere. Ne pada mi na pamet da nekoga tako nazovem, čak i ako mi savršeno odgovara. Ali sam taj termin, pomalo neočekivano, iskoristila za nekog drugog. Za svojeg kućnog ljubimca.

Moj Jura. “Obični” mačak, a meni sve na svijetu. Od prve sekunde imali smo ono nešto. Nešto neobjašnjivo, tiho i snažno. U trenutku kad je obolio i kad je postalo jasno da nema nikakve šanse da se izvuče, moj svijet se zaustavio. Nakon što je otišao, trebalo mi je više od godinu dana da dođem sebi. Iskreno, nisam sigurna jesam li se i danas, dvije godine kasnije, do kraja oporavila.

Imam još kućnih ljubimaca i za svakog od njih bih bez razmišljanja riskirala vlastiti život. Oni su mi pomogli da preživim tu tugu. Ali ta tuga je i dalje tu baš zato što smo imali ono nešto posebno. Razumjeli smo se bez riječi. Bio je tu uvijek. U dvije i pol godine bili smo nerazdvojni. Tko je ikad imao više od jednog kućnog ljubimca, zna da nisu svi odnosi isti. Nitko nikoga ne zamjenjuje, ali ponekad se dogodi ta jedna povezanost koja je drugačija od svih ostalih.

U zadnje vrijeme sličnu povezanost imam s najboljom prijateljicom. Razumije me, voli me i čuva bolje nego većina muškaraca u mom životu ikad jest. Tu je. Za sitnice i za velike stvari. U bilo koje doba dana i noći. Toliko smo se povezale da su nam i drugi počeli govoriti da smo srodne duše.

Iskreno, bilo bi jako tužno da u životu imamo pravo samo na jednu srodnu dušu. I da ona mora biti partner. Srodnost nije rezervirana samo za ljubavne veze. Ponekad je to prijatelj. Ponekad životinja. A ponekad jednostavno netko tko te vidi, razumije i ostane.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.