‘Gospođo Ljiljana, prestanite piti!‘ Bila je to prilično izravna poruka koju je Zagrepčanka Ljiljana Holjevac (57) prije četiri godine čula od svoje liječnice tijekom redovitog sistematskog pregleda. Povod toj izjavi bile su kontinuirano povišene vrijednosti jetrenih enzima u krvi, no liječnica je pritom pogrešno pretpostavila da Ljiljana pretjerano konzumira alkohol. Naime, ona ga uopće ne pije. Štoviše, kako nam priča, intolerantna je na njega. Pridržavala se svih ostalih liječničkih preporuka, uključujući i dijetni režim prehrane, no nalazi nisu pokazivali poboljšanje. Osim osjećaja stigme, ono što ju je još više zabrinjavalo bila je činjenica da i dalje nije znala što se događa s njezinim zdravljem. Uz to, navodi, ušla je u razdoblje menopauze. U međuvremenu se pojavio i prvi vidljivi simptom - urtikarija, odnosno kožne promjene praćene svrbežom, koje su se počele širiti. Intenzivan svrbež poslije se pokazao jednim od ključnih simptoma povezanih s njezinom bolešću jetre, no u tom trenutku Ljiljana još nije znala što ga uzrokuje.
- Završila sam na hitnoj, gdje sam dobila terapiju nakon koje se svrbež povukao, ali samo nakratko. Sada, osim što se moram nositi s povišenim jetrenim enzimima i pridržavati se dijetnog režima prehrane, moram otkriti i što mi se događa s kožom - pomislila je Ljiljana 2022. godine.
Redovito je odlazila dermatologinji, s kojom je isprobavala različite mogućnosti liječenja, no bez uspjeha. Tada ju je dermatologinja odlučila testirati na niz bolesti i infekcija, od hepatitisa i HIV-a do Epstein-Barrovog virusa. U međuvremenu ju je liječnica obiteljske medicine uputila gastroenterologu. On je posumnjao na probleme s crijevima (u obitelji je imala onkološke bolesnike), pa je Ljiljana obavila kolonoskopiju i gastroskopiju, no ni te pretrage nisu otkrile uzrok njezinih tegoba. Naposljetku je stigao dugo očekivani nalaz koji je upućivao na autoimunu bolest jetre. Konačno, biopsijom jetre, 2024. napokon je dobila odgovor za kojim je tragala. Put do dijagnoze trajao je dvije godine, a tijekom tog razdoblja gospođa Ljiljana prolazila je kroz različite specijalističke preglede i pretrage, ne znajući što stoji iza simptoma koji su postupno počeli utjecati na njezinu svakodnevicu.
Bolesti jetre obuhvaćaju široku skupinu različitih stanja, a među njima su i autoimune bolesti jetre. Jedna od njih je primarni bilijarni kolangitis, rijetka kronična bolest od koje boluje Ljiljana, a koja se ranije nazivala primarnom bilijarnom cirozom.
Novi šok
- Osim što sam se tada prvi put susrela s nazivom te bolesti, osjetila sam i nelagodu zbog riječi ciroza koju uglavnom povezujemo s alkoholizmom, stanjem s kojim nisam ni približno imala veze. Uz to, posebno su mi se urezale gotovo vojničke naredbe gastroenterologa. Rekao mi je da se pomirim s činjenicom da imam neizlječivu bolest i da će me transplantacija jetre neminovno dočekati u budućnosti. Do tada dao mi je uputu da redovito uzimam terapiju, ursodeoksikolnu kiselinu i da se hranim mediteranski. Sjećam se šoka i zbunjenosti nakon izlaska iz ordinacije - priča nam Ljiljana i dodaje da su liječnikove riječi izazvale u njoj velik strah.
Pokušavala je razumjeti upute koje je upravo dobila, ali i prihvatiti ono što joj je rečeno. U početku je, priznaje, čak pomalo pomireno prihvatila mogućnost da će jednog dana morati dobiti novu jetru. Međutim, ubrzo je shvatila da takvu prognozu ne može tek tako prihvatiti, niti se zadovoljiti uputama o liječenju koje je dobila.
Ipak, Ljiljana je tada još uvijek funkcionirala kao na autopilotu. Ova je Zagrepčanka, po zanimanju kozmetičarka, nastavila još godinu dana raditi u svom salonu, usput pokušavajući se nositi s novonastalom situacijom.
– Nekako sam se tješila time što sam svoje probleme podijelila s klijenticama. Dok sam u zanosu rašpala nokte jednoj od njih, inače medicinskoj sestri, ona me blagonaklono pogledala i pažljivo mi objasnila da je doista riječ o ozbiljnom stanju te da bih trebala potražiti dodatni liječnički savjet – kroz osmijeh nam govori Ljiljana.
Potom se obratila endokrinologinji, kod koje se liječila i zbog Hashimotove bolesti. Ona ju je uputila na Zakladu za rijetke bolesti jetre, gdje je mogla dobiti podršku i informacije povezane s bolešću jetre.
Proplakala sam, bile su to ljekovite suze
- U udrugu sam došla očajna. Nedostajao mi je taj ljudski faktor. Iako sam od supruga i sinova imala razumijevanje i podršku, trebao mi je još netko tko prolazi kroz isto iskustvo i tko će me doista razumjeti kada kažem da sam umorna. Na tim sam druženjima najviše plakala jer sam napokon dobila ono što mi je očajnički trebalo, ljude koji razumiju kroz što prolazim. Nekoga tko mi neće reći: ‘Znam kako ti je, ni ja noćas nisam dobro spavala‘, nego žene koje doista znaju o kakvom umoru govorim - iskrena je Ljiljana koja druženja i susrete grupe za potporu u Zakladi ne propušta.
Za osobe koje žive s rijetkim i kroničnim bolestima takvi susreti imaju posebnu vrijednost. Osim razmjene iskustava i informacija, pružaju im osjećaj pripadnosti i razumijevanja koji ponekad izostaje u svakodnevnoj okolini. Ljiljani je baš to bilo potrebno: razgovor s ljudima koji ne moraju zamišljati kako izgleda život s nevidljivim simptomima jer ih i sami proživljavaju. Psihoterapijski susreti u Zakladi, dodaje, pomogli su joj da ponovno otkrije ono u čemu doista uživa, a to je pjevanje. Upisala se u zbor i redovito vježba, pa i onda kada joj se ne da, kaže nam kroz osmijeh.
Izazovi života s nevidljivom bolešću
Danas drži bolest pod kontrolom, a jetreni nalazi su joj uredni. Jednom godišnje odlazi na kontrolne preglede, a o mogućoj transplantaciji, kaže, nastoji ne razmišljati. Živi dan po dan.
Ipak, ono s čime se i dalje suočava jest kombinacija tegoba povezanih s bolešću i promjena koje donosi menopauza. Ima dana kada funkcionira posve normalno, ali i onih kada joj umor jednostavno ne dopušta obavljanje svakodnevnih aktivnosti kao inače.
- Ove stvari zdrav čovjek ne može razumjeti i to mi je potpuno jasno. I meni je samoj teško prihvatiti da postoje dani kada mi umor ne dopušta ni najjednostavnije radnje, poput kuhanja ručka. Priprema ručka, koja se sastoji od niza jednostavnih radnji, za mene ponekad postaje proces za koji imam osjećaj da mu nema kraja. Dodatno me frustrira to što drugima izvana izgledam posve normalno, zdravo. Moja se bolest ne vidi, a ipak je dio moje svakodnevice s kojom se iznova moram naučiti živjeti i nastaviti koračati naprijed. Iako mi sve to ponekad izaziva ljutnju, svjesna sam da mi je potrebno još vremena za prihvaćanje, a u tome mi Zaklada puno pomaže - zaključuje Ljiljana.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....