Profesionalna uloga može postati važan dio našeg identiteta, ali što se događa kada vlastitu vrijednost počnemo mjeriti isključivo onime što postižemo? Kako ponovno pronaći sebe izvan posla i očekivanja drugih?
Kada bi vas netko zamolio da se predstavite, što biste prvo rekli o sebi? Biste li govorili o tome čime se bavite, gdje radite i koju poziciju imate ili biste se predstavili kroz ono što vas veseli, vaše odnose, interese i vrijednosti?
U radu s klijentima često primjećujem da kada ih zamolim da mi kažu nešto o sebi, razgovor spontano započinju upravo svojim zanimanjem. Kao da je odgovor na pitanje „Tko sam ja?” najlakše pronaći u odgovoru na pitanje „Čime se bavim?”. Taj naizgled jednostavan obrazac otvara zanimljivo pitanje: koliko smo se zapravo poistovjetili sa svojim poslom i koliko prostora u našem identitetu zauzima profesionalna uloga?
Posao je mnogo više od načina na koji zarađujemo za život. Kroz njega gradimo osjećaj pripadnosti, stječemo priznanje, potvrđujemo vlastite sposobnosti i stvaramo sliku o sebi. No, mnogi često upravo kroz profesionalnu ulogu traže ono što im je emocionalno važno: prihvaćanje, sigurnost, osjećaj da vrijedimo i da smo drugima potrebni.
Kada posao postane dio našeg identiteta
Još od djetinjstva usvajamo poruke o tome što znači biti uspješan i vrijedan. Pohvale dobivamo kada smo dobri, priznanje kada nešto postignemo, a odobravanje često povezujemo s trudom i produktivnošću. S vremenom možemo razviti uvjerenje da vrijedimo onoliko koliko postižemo, koliko smo korisni drugima ili koliko dobro obavljamo svoj posao.
U odrasloj dobi to se može očitovati kroz stalnu potrebu za napredovanjem, priznanjem, boljom plaćom ili potvrdom da smo uspješni. Sve to samo po sebi nije problem. Teškoće nastaju kada profesionalni uspjeh postane glavno, a ponekad i jedino mjerilo vlastite vrijednosti.
Naša profesionalna uloga tada ne određuje samo ono što radimo, nego i način na koji doživljavamo sebe. Osoba koja je godinama bila odgovorna, uspješna, pouzdana i ona na koju se svi mogu osloniti može teško dopustiti sebi pogrešku, odmor ili neizvjesnost. Kao da bi, prestane li ispunjavati tu ulogu, mogla izgubiti i dio sebe.
Zato kritiku na poslu ponekad ne doživljavamo samo kao povratnu informaciju o svom radu, nego kao osobno odbacivanje. Neuspjeh ne znači samo da nešto nismo uspjeli, nego ga možemo doživjeti kao potvrdu da nismo dovoljno dobri. Odmor može izazivati krivnju, a zadovoljstvo nakon postignutog cilja kratko traje jer, znate i sami, ubrzo se javlja potreba za nekim novim dokazivanjem.
U takvim je trenucima važno zastati i pokušati razumjeti što se zapravo krije iza naših reakcija. Upravo je to često važan dio rada na sebi: prepoznati zašto nam je toliko teško podnijeti kritiku, pogrešku ili razdoblje u kojem nismo produktivni. Bojimo li se samog neuspjeha ili onoga što mislimo da on govori o nama? Radimo li toliko zato što nas posao ispunjava ili zato što kroz postignuća neprestano pokušavamo potvrditi vlastitu vrijednost?
Ta pitanja osobito dolaze do izražaja u trenucima kada se naša profesionalna uloga promijeni. Gubitak posla, izostanak očekivanog napredovanja ili nemogućnost da više budemo osoba na koju su svi navikli mogu nas suočiti s nečim mnogo dubljim od profesionalnog razočaranja, tj. s pitanjem tko smo kada više ne možemo računati na ulogu kroz koju smo se godinama prepoznavali.
Što nas uistinu ispunjava?
Ponekad toliko dugo živimo prema vanjskim mjerilima uspjeha da izgubimo kontakt s vlastitim željama. Drugim riječima, znamo što se od nas očekuje, koji bi bio sljedeći logičan korak u karijeri i kako izgleda uspješan život. No, znamo li još uvijek što nas raduje? Što nas ispunjava iznutra? Što hrani našu dušu?
Stoga je dobro ponekad zastati i razmisliti o nekoliko pitanja:
- U čemu sam doista dobar/dobra? Ne mislim samo na vještine koje možemo navesti u životopisu, nego i na one manje vidljive: sposobnost razumijevanja drugih, kreativnost, strpljenje, osjećaj za ljude, rješavanje problema ili stvaranje nečega vlastitim rukama.
- Što me ispunjava? Koje aktivnosti, susreti i iskustva u meni bude osjećaj zadovoljstva, živosti i povezanosti sa sobom? Što radim zato što to volim, a ne zato što moram, trebam ili od toga očekujem neku korist?
- Što za mene ima smisla? Za nekoga je to pomaganje drugima, za nekoga stvaranje, učenje, obitelj, priroda, odnosi ili osjećaj da svojim radom nekome olakšava život. Smisao ne mora biti velik ni spektakularan. Često se nalazi u sasvim običnim stvarima.
Važno je razlikovati ono što nas istinski ispunjava od onoga što smo naučili smatrati vrijednim. Možda se divimo određenoj karijeri, ali nas svakodnevica koju ona podrazumijeva ne bi usrećila. Možda težimo položaju koji donosi status, a zapravo čeznemo za više slobode, vremena ili mira.
Želimo li uspjeh ili želimo dokazati da vrijedimo?
Postoji razlika između ambicije koja proizlazi iz naših želja i ambicije koja proizlazi iz potrebe za potvrdom. U prvom slučaju želimo nešto ostvariti jer nam je važno, zanima nas i u tome pronalazimo zadovoljstvo. U drugom se često trudimo kako bismo sebi i drugima dokazali da smo dovoljno dobri.
Ta se razlika posebno jasno vidi kada ne uspijemo. Ako nam je cilj važan, neuspjeh će nas razočarati, ali ćemo ga moći prihvatiti kao dio iskustva. Ako je, međutim, naš osjećaj vlastite vrijednosti vezan uz rezultat, neuspjeh može poljuljati cijelu sliku koju imamo o sebi.
Tada se ne pitamo samo što se dogodilo, nego i što to govori o nama. Jesmo li manje sposobni? Manje vrijedni? Jesmo li razočarali druge? Kada osvijestimo takve obrasce, dobivamo priliku odvojiti vlastitu vrijednost od onoga što postižemo. To ne znači da ćemo prestati težiti uspjehu, nego da uspjeh više neće biti uvjet da bismo se osjećali dobro u vlastitoj koži.
Ne moramo pronaći ‘‘posao iz snova‘‘
Ponekad se o profesionalnom ispunjenju govori kao da bi svatko trebao pronaći posao koji voli, u kojem ostvaruje svoje potencijale i koji mu daje osjećaj životnog smisla. No, stvarnost je često drukčija. Financijske obveze, obiteljske okolnosti i dostupne mogućnosti ne ostavljaju uvijek prostor za velike promjene. I to je u redu, jer ne mora posao biti naš poziv, strast ili najvažniji izvor zadovoljstva. Nekome je važno da mu osigurava stabilnost i ostavlja dovoljno vremena za obitelj, prijatelje i osobne interese. Netko drugi želi da posao bude središnji dio njegova identiteta. Ne postoji jedan ispravan način.
Pritom nije uvijek potrebno sve promijeniti. Ponekad je dovoljno postaviti granice, drukčije rasporediti vrijeme, promijeniti neke radne navike ili pronaći više prostora za aktivnosti koje nas ispunjavaju. A ponekad moramo priznati sebi da smo prerasli određenu ulogu ili da nam je potreban drukčiji životni smjer. Važno je ne donositi odluke samo iz straha, ali ni idealizirati promjenu. Neizvjesnost je sastavni dio svakog novog početka, baš kao što ni ostanak na poznatom mjestu ne jamči zadovoljstvo.
Tko smo kada ne radimo?
Jedno od najvažnijih pitanja koje si možemo postaviti upravo je ono što se događa s nama izvan posla. Imamo li odnose u kojima možemo biti svoji, bez potrebe da nešto dokazujemo? Imamo li interese kojima se posvećujemo bez cilja i očekivanja rezultata? Znamo li uživati u vremenu koje nije produktivno? Postoji li nešto čemu se veselimo, a da nema nikakve veze s našim profesionalnim uspjehom? Naš život ne bi trebao biti sveden na radno vrijeme, obveze i popis ostvarenih ciljeva. Bliskost, prijateljstvo, ljubav, stvaranje, znatiželja, priroda, igra i mali svakodnevni rituali jednako su važni dijelovi života. Ne moraju biti korisni, mjerljivi ni vidljivi drugima da bi imali vrijednost.
Možda bismo se zato, uz pitanje čime se bavimo, češće trebali pitati i tko smo kada ne radimo. Što nas pokreće, što nas umiruje, što nas raduje? U kojim se trenucima osjećamo najviše svojima? Postoji li dio nas koji smo tijekom godina zanemarili jer nije bio dovoljno koristan, produktivan ili prepoznat od drugih?
Ponekad je potrebno ponovno upoznati sebe izvan uloga koje smo godinama gradili i očekivanja koja smo nastojali ispuniti, što ne znači da trebamo odbaciti ono što smo postigli, umanjiti važnost svojeg rada ili odustati od ambicija. Ne, to samo znači da si dopustimo biti više od onoga što radimo i da vlastitu vrijednost ne uvjetujemo time koliko smo uspješni, potrebni ili produktivni.
Možda je upravo to jedna od važnijih životnih spoznaja koja nam u mnogome može olakšati život ako je osvijestimo, a to je da ne moramo neprestano nešto postizati da bismo imali pravo osjećati se vrijednima. Ne moramo biti najbolji u nečemu da bismo bili zadovoljni sobom. I ne moramo od svojeg posla napraviti životni poziv kako bismo živjeli smisleno. Da, možda naš posao govori nešto o nama, ali ne govori sve. I možda je vrijeme da se ponovno zapitamo tko smo, što volimo i što nas čini živima – ne zbog onoga što možemo pokazati drugima, nego zbog onoga što osjećamo kada smo sami sa sobom.
klinička hipnoterapeutkinja | Psihosomatika i holistički pristup mentalnom zdravlju
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....