Kada sam tek oboljela, svi su bili jako začuđeni jer se radi o bolesti koja u pravilu pogađa muškarce. Osim toga, svi su mi govorili da sam premlada te su me znali umirivati da se radi o karcinomu koji se ne širi na druge organe, za što iz osobnog iskustva mogu reći da nije istina. Upravo zato mislim da je važno da što više govorimo o ovoj i drugim bolestima, ali i da ne isključujemo oboljele. Jako mi puno znači što sam i dalje radno sposobna, to mi pomaže psihički jer sebi pokazujem da mogu normalno funkcionirati i da me bolest nije zaustavila - kaže Snježana Andreić, 57-godišnja fizioterapeutkinja koja je 2018. godine dobila dijagnozu tumora mokraćnog mjehura. Do tada nije znala puno o raku mjehura, tek to da od njega obolijevaju uglavnom muškarci.
I statistike to potvrđuju. Ipak, nažalost, rak mokraćnog mjehura je među najčešćim zloćudnim bolestima: zauzima četvrto mjesto po učestalosti kod muškaraca te sedmo mjesto među oba spola u Hrvatskoj. Svake godine dijagnosticira se oko tisuću novih slučajeva, odnosno dijagnozu raka mokraćnog mjehura svakog dana u prosjeku dobiju tri naša sugrađanina ili sugrađanke. Polovica od njih prekasno se javi pa ishodi liječenja nisu dobri.
Uporna bol u donjem dijelu trbuha
- Moja priča je počela još 2018. godine. Nisam imala krv u urinu, klasični simptom koji bi ukazivao na ovu bolest, nego sam duže vrijeme imala bolove u donjem dijelu trbuha, koji su se onda pripisivali upali, popila bih kuru antibiotika, to bih popila, bila bih malo bolje i onda sve ispočetka. Taj period boljeg bio je sve kraći i kraći pa me liječnica obiteljske medicine poslala na pretragu citološkog urina gdje su našli tumorske stanice. Odmah su me preko nefrološke dnevne bolnice poslali urologu i na CT, gdje je nađena promjena na stijenci mjehura, a cistoskopija je potvrdila tumor - ispričala je Snježana Andreić, gostujući na okruglom stolu pod nazivom „Podizanje svijesti o raku mokraćnog mjehura i važnosti rane dijagnostike“ čiji je cilj bio naglasiti da pravovremeno prepoznavanje simptoma raka mokraćnog mjehura, kao i rana dijagnostika uz dostupnost adekvatne terapije, značajno povećavaju mogućnosti uspješnog liječenja.
Put nije lak, ali je moguć. U ovih šest godina od dijagnoze, kaže Snježana, svašta je morala proći u procesu izlječenja.
Dugotrajno liječenje
- Dva puta kemoterapija, četiri operacije. Rak mjehura proširio se, izvađen mi je ureter i lijevi bubreg. No, već nakon šest mjeseci na kontrolnom CT-u su se našle promjene na zdjelici. Prva kemoterapija tada je krenula, bila je teška, ali sam je dobro podnijela i nakon nje je sve bilo čisto. Tri godine bila sam mirna i svakih tri do šest mjeseci išla sam na kontrole i na CT. Sve je bilo dobro do 2024. godine kada su opet nađene metastaze u zdjelici – ispričala je Snježana o svojoj ozbiljnoj i dugotrajnoj borbi s bolešću.
- Opet je krenula kemoterapija, nakon nje imunoterapija i sada uzimam takozvani pametni lijek, na drugom ciklusu sam. Danas sam dobro, ne dam se, radim i to mi puno znači kao i podrška okoline i kolega na poslu. Imam neke tegobe, nuspojave, ali sve to ide, može se izdržati – kaže Snježana i ohrabruje sve koji možda ignoriraju simptome i ne odlaze liječniku.
- Idite liječniku i dalje na pretrage na koje vas pošalje, jer je izuzetno važno tumor otkriti na vrijeme. Ustvari, najteže je samo to - doći do dijagnoze. Uvijek si misliš: „Ma, nije to ništa, bude to prošlo”, ali nekad baš i nije tako. Ja nisam ništa znala o toj bolesti, a i pogrešno sam vjerovala da pogađa muškarce. Kasnije su mi svi govorili da tumor mokraćnog mjehura ne metastazira. A to je itekako krivo. Možda su me tako tješili, ali sve u svemu, ja sam danas dobro, radim i normalno živim – kaže Snježana.
Prvi simptomi često se zanemare
Važnost rane dijagnostike naglasio je i prof. dr. sc. Igor Tomašković, specijalist urologije iz KBC-a Sestre milosrdnice, ujedno i predsjednik Hrvatskog urološkog društva, jer je ova bolest i dalje visoko smrtonosna ako se prekasno otkrije. Objasnio je da se prvi simptomi vrlo često zanemare, jer mogu nalikovati simptomima drugih bolesti.
- Najvažniji simptom je pojava krvi u mokraći, s time da na rak mokraćnog mjehura mogu upućivati i smetnje poput učestalog mokrenja te peckanja pri mokrenju. Problem je što se oni mogu pojaviti naizmjence, odnosno nisu konstantni, zbog čega pacijenti prolongiraju odlazak liječniku ili se simptomi liječe kao upala različitim antibioticima. U takvim slučajevima, nažalost, gubimo vrijeme i odgađamo početak liječenja - istaknuo je prof. Tomašković te dodao kako je jedan od najčešćih rizičnih čimbenika pojave bolesti pušenje.
Nove i napredne terapije
Prim. dr. sc. Marijana Jazvić, specijalistica onkologije i radioterapije, također iz KBC-a Sestre milosrdnice, objasnila je da postoje tri entiteta raka mokraćnog mjehura, od čega su najčešći površinski tumori, tzv. mišićno neinvazivni tumori. Oni se pojavljuju u tri četvrtine slučajeva i petogodišnje preživljenje je jako visoko, no problem nastupa kada dođe do mišićnog invazivnog raka, kada se u liječenje, osim urologa, uključuje i cijeli multidisciplinarni tim liječnika. Kod tih pacijenata postoji velika vjerojatnost da će se bolest ponovno vratiti nakon kirurškog liječenja.
- Dugo u liječenju tumora mokraćnog mjehura nismo imali ništa osim kemoterapije, ali prije tri godine predstavljena je kombinacija dviju znanstveno dokazanih i naprednih terapija, čime je gotovo udvostručeno preživljenje pacijenata s uznapredovalim rakom mokraćnog mjehura. Sada napokon imamo oružje s kojim se možemo boriti protiv ove bolesti pa čak i izbjeći kirurško uklanjanje mokraćnog mjehura kod pacijenata s uznapredovalom dijagnozom - kazala je prim. Jazvić. Dodala je kako u Hrvatskoj još uvijek nije dostupna potpuna terapija, apelirajući pritom na zakonodavni okvir kako bi se unaprijedili ishodi liječenja, poboljšala radna produktivnost i kvaliteta života pacijenata.
Oboljeli žive sa stigmom
Prof. Ivica Belina, predsjednik Koalicije udruga u zdravstvu, naglasio je važnost toga da medicinska zajednica govori zajedničkim jezikom i da informacije koje idu prema građanima moraju biti znanstveno utemeljene, ali i predstavljene na njima razumljiv način.
- Kao društvo ne volimo govoriti o neugodnim stvarima, pa čak ni slušati o njima, osim ako nas nisu osobno pogodile ili nekoga od naših bližnjih, ali to moramo promijeniti kako bi se razbila stigma i povećala zdravstvena pismenost građana. No, isto tako moramo dopustiti oboljelima da zadrže pravo da svoje stanje zadrže za sebe, jer ne želi svaka osoba da je identificira njena bolest - zaključio je Belina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....