Prvi znakovi pojavili su se netom prije njenog 12. rođendana. Ines Jakopanec je neprestano bila žedna i gladna, iako je paralelno gubila kilograme. Nedostajalo joj je energije, vid joj je bio zamućen, pojavila se suha koža, a neprestani izleti do toaleta budili su je tijekom skoro svake noći. Sve redom tipični simptomi, no njoj i njenoj obitelji toliko nepoznati i daleki. Uostalom, tko bi pomislio da jedna djevojčica može imati dijabetes? Spoznaja je došla tek kada je Ines prespavala kod svoje prijateljice čija je majka, inače terenska medicinska sestra, spojila raštrkane puzzle simptoma u jednu sliku. Nedugo nakon toga je došla i potvrda iz bolnice – dijabetes tip 1, ali su s njom došle i riječi koje su Ines olakšale prve korake na tom putu koji će joj promijeniti svijet: „Dijabetes nije bolest, to je način života.“
- Mislim da je nekako bilo teže mojim roditeljima nego meni osobno, no shvaćam djecu i mlade koji imaju problema s prihvaćanjem dijabetesa i nakon dugog staža s njime. U prošlosti sam imala nekoliko situacija u kojima sam, unatoč saznanja okoline o mom dijabetesu, bila diskriminirana. Danas, s odmakom, smatram da ta okolina ipak nije bila dovoljno educirana. Zato želim naglasiti koliko je važno kontinuirano educirati javnost o dijabetesu kako bi se izbjegle neželjene situacije diskriminacije, kao i osvijestiti javnost o mogućnostima dijagnosticiranja dijabetesa – kaže Ines, mlada žena koja je nedavno završila studij arhitekture.
Neprepoznavanje simptoma
Prema podacima CroDiab registra i Centralnog zdravstvenog informacijskog sustava, u Hrvatskoj je u 2019. godini registrirano 315.298 ljudi koji žive s dijabetesom. Ipak, pretpostavlja se da u realnosti ta brojka doseže pola milijuna jer, prema procjenama, u zemlji postoji čak 40 posto osoba kojima šećerna bolest nije dijagnosticirana. Glavni razlog nepostavljanja dijagnoze jest neprepoznavanje simptoma, baš kao što je bio slučaj i kod Ines Jakopanec, iako se radi o dijagnozi koja može u velikoj mjeri promijeniti život osobi s dijabetesom, ali i njenoj cijelo obitelji. To zna i Yasuko Štefanek, snažna i brižna majka malenog Michela kojem je šećerna bolest dijagnosticirana kada je imao 1 godinu i 9 mjeseci.
Isprva su, kaže, primijetili nekoliko simptoma. Otprilike 3 mjeseca prije dijagnoze počeo je često piti, skoro svaku minutu, te puno jesti. Također, trebali su mu mijenjati pelenu svakih sat vremena tijekom dana, ali i tijekom noći. Stalno je bio umoran, zadnjih mjesec dana je dosta smršavio i nestao je, kaže Yasuko, osmijeh s njegova lica. Onda su saznali dijagnozu koja je promijenila njihove živote. U kratkom vremenu morali su puno toga naučiti, od davanja inzulina penom prije svakog obroka i spuštanja visokog šećera, do mjerenja glukoze u krvi ubodom u prst i računanja ugljikohidrata za obroke. Od tog dana je prošlo godinu dana, no i dalje vode svakodnevnu borbu s njegovim šećerom.
- Često mu moram objašnjavati zašto treba čekati i ne jesti odmah te zašto treba mijenjati infuzijski set i senzor. Tako da nije lako, ali s druge strane zaista se vidi da se on jako trudi i da je hrabar. Jako smo ponosni na našeg malog heroja! Često sinu, a i sebi govorim: „Samo hrabro i pozitivno dalje!“ – navodi Yasuko.
Zbog današnjeg, ubrzanog načina života broj ljudi koji obolijeva od dijabetesa neprestano raste. Međunarodna dijabetička federacija predviđa da će broj osoba sa šećernom bolesti do 2045. godine porasti na 700 milijuna. Upravo zbog moguće prevencije bolesti, postavljanja dijagnoze i liječenja iznimno je važno informirati, educirati i podići svijest javnosti o okolišnim čimbenicima koji utječu na pojavu bolesti, simptomima i načinima liječenja iste.
Tipovi bolesti
Za početak, važno je objasniti da se razlikuju dva osnovna tipa šećerne bolesti, a to su tip 1 u kojem gušterača ne proizvodi inzulin, te tip 2 u kojem je učinak proizvedenog inzulina smanjen. Simptomi se mogu pojaviti iznenada ili postepeno, u većem ili manjem broju, te ovise od osobe do osobe. Upravo je zbog postavljanja dijagnoze i liječenja te osiguravanja visoke razine kvalitete života važno znati prepoznati prve simptome bolesti. Najčešći su pritom kroničan umor, smanjenje energije, pojačana žeđ i mokrenje, mršavljenje, neuobičajena glad, zamućenje vida te teško i sporo zarastanje ranica i sličnih oštećenja na koži. Drugi, manje češći, simptomi mogu biti svrbež i suhoća kože, zadah po acetonu.
Što se tiče same pojave dijabetesa, osim genetskih čimbenika, na razvoj šećerne bolesti utječe današnji način života koji podrazumijeva dugotrajno sjedenje i smanjenu tjelesnu aktivnost te nezdrave prehrambene navike, a pravovremenim postavljanjem dijagnoze, promjenom životnog stila, redovitim liječničkim kontrolama, odgovarajućom zdravstvenom skrbi te potporom bližnji moguće je spriječiti potencijalne komplikacije bolesti.
Senzorom potpomognuta terapija inzulinskom pumpom
Kada je u pitanju terapija, postoji nekoliko različitih modela liječenja šećerne bolesti tipa 1, a jedan od njih je i sustav SAP (eng. Seonsor Augumented Pump). Radi se o senzorom potpomognutoj terapiji inzulinskom pumpom koja omogućuje uvid i upozorenja o promjenama u razinama glukoze u organizmu te automatsko zaustavljanje i nastavljanje isporuke inzulina. U odnosu na klasičnu terapiju, terapija inzulinskom pumpom imitira rad zdrave gušterače, a klinički je dokazano da se upotrebom pumpe MiniMed™640G sa sustavom za kontinuirano praćenje glukoze Medtronic CGM, smanjuje broj hipoglikemija za 73 posto1 u usporedbi s terapijom kod koje se koristi samo pumpa. Ta dva uređaja aktiviraju tehnologiju SmartGuard™ koja automatski obustavlja isporuku inzulina prije pojave hipoglikemije čime se ublažavaju ili izbjegavaju njezine posljedice, što automatski osigurava bezbrižan i neometan san.
Spomenute senzore koriste Ines te Michel i oni su im pomogli da lakše vode normalan život.
- Senzor, transmiter i pumpa međusobno komuniciraju i u slučaju niskog ili visokog šećera šalju mi poruku da moram nešto poduzeti. Naime, od tehnologije općenito očekujem motivaciju. Ona je izrazito važna u svakodnevnim sitnicama koje svatko od nas prolazi. Zato očekujem da mi te pametne spravice posluže kao alat koji će brinuti o mom dijabetesu, dok ću se ja baviti drugim životnim zadaćama - odlaskom u dućan, teretanom, polaganjem ispita ili poslom – kaže Ines.
Moguće izbjeći hipoglikemiju ili hiperglikemiju
S njom se slaže i Yasuko, Michelova majka. Ona ističe da su prvih godinu dana od dijagnoze bolesti koristili samo inzulin na pen, a sada već 10 mjeseci koriste inzulinsku pumpu i sensor koji im zaista pomažu u svakodnevnoj borbi sa šećernom bolešću jer na taj način mogu izbjeći tešku hipoglikemiju ili hiperglikemiju, odnosno lakše mogu pratiti i poboljšati razinu glukoze u krvi.
- Na početku je jako teško prihvatiti bolest i naviknuti se na novi ritam života, ali shvatit ćete da je moguće imati kvalitetan život jednako kao i drugi ljudi koji se ne suočavaju sa šećernom bolešću. Osobito sada kad medicina, ali i tehnologija jako brzo napreduju te imamo pametne pumpe i senzore. Ponekad, zbog loše kontrole glukoze u krvi kod sina, se i ja osjećam negativno. No, u sebi često ponavljam: „Ne odustajemo, mi roditelji svojem djetetu trebamo pokazati kako živjeti sa šećernom bolešću i ne smijemo dozvoliti šećeru da mu smeta u životu i narušava njegove ciljeve“ – kaže Yasuko.
Važno je uz to istaknuti kako je HZZO proširio indikacije i stavio senzore koji su kompatibilni s inzulinskim pumpama na listu bez dobne granice. Prema tome, gotovo svaki korisnik inzulinske pumpe, uz preporuku dijabetologa, ima mogućnost na teret HZZO-a dobiti senzore.
Potpora obitelji i zajednice
Za ljude oboljele od dijabetese je, uz terapiju, izuzetno važna i potpora bliskih ljudi te zajednice. Ines je, osim u obitelji, podršku pronašla u organizacijama vezanih uz dijabetes, kao što je Zagrebačko dijabetičko društvo. Tek tamo je shvatila koliko mladih ljudi dijeli njenu stvarnost. Kako kaže, oni su njena druga obitelj, netko tko će je razumjeti, ali i motivirati za bolje sutra. Upravo to sada i ona pokušava raditi kroz rad u tim organizacijama pa zato ima poruku za osobe koji tek kreću u borbu s dijabetesom.
- U redu je. Udahni i prođi cjelokupni proces zbunjenosti i šoka. Važno je da to osvijestiš. Polako i vratit ćeš se opet na stazu. Vjeruj, i ja sam. Uključi se u organizaciju, upoznaj ljude s dijabetesom - oni će postati tvoja snaga, izvor, motivacija. Nisi sam u ovome, zato smo tu za tebe. Život s dijabetesom je slatki, a može biti još slađi u društvu onih s kojima možeš podijeliti sve svoje brige i nelogičnosti – kaže Ines.
Sadržaj nastao u suradnji s Medtronic Adriatic d.o.o.
1Bosi E, et al. Diabetes Technol Ther. 2019;21(S1):A-31. Abstract ATTD19-0456. http://doi.org/10.1089/dia.2019.2525.abstracts