Već ste i posljednji puta primjetili kako me nije bilo nekoliko tjedana. Dugo sam se nećkala hoću li ili neću pisati o tome..., no danas je neki čudan dan, a meni kao i uvijek goni neka čudna sila... Uostalom, toliko sam vam toga već povjerila, pa si mislim zašto bi ovaj dio mene ostato zakopan?!
Dogodilo se prije mjesec dana. Probudila sam se ranom zorom jer mi je bilo muka. Tiho sam se iskrala iz postelje da ne probudim svoje dječake. No, onaj na četiri noge veselo me mašući repom u stopu pratio do kupaonice. Kroz zube sam psovala jer sam se spotaknula o njega dva puta i jedva se suzdržala da ne povratim.
- Bjeeeeeež... - nisam stigla ni reći mu da mi se makne s puta, a već mi je u školjki plivala duša. Pa još jednom.
Umila sam se, isprala usta vodom i oprala zube istovremeno pokušavajući dokučiti što me to spopalo.
Koliko znam na poslu nitko nije bolestan. Moj Gospodin puca od zdravlja, a onaj koji me zaludio također se nije žalio da ga muči neka viroza.
- Mora da sam nešto loše pojela. - tješim se.
...
- Hej Petra, hoćeš i ti kavu? - pita me kolegica samo sat vremena kasnije.
- Ooooo, da! Pliz donesi mi onu moju s toplim mlijekom. - poručim joj.
Kako je kava stigla na moj stol, tako se i moj želudac odjednom uznemirio. Doslovce sam otrčala u toalet moleći Boga da je barem jedna kabina slobodna.
- Sranje! - odbrusila sam ljutito nakon što sam opet ispustila dušu.
...
I sljedećeg sam jutra preduhitrila budilicu. A bome i dan iza toga.
Kao tele od 15 godina sjela sam na kauč razmišljajući je li već došla sezona gripe. Čak sam izvadila i toplomjer ne bih li imala opipljiviji dokaz da sam bolesna.
- O jesam, - zaključit ću poslije i sama - ali u glavu!
Da, dobro pretpostavljate. Ostala sam trudna. Da, trudna. Baš u trenutku kad sam na prekretnici života... Pa i sami već znate.
Dozvolite mi samo da se kratko vratim u prošlost kako bih one koji nisu upoznati u kratkim crtama izvijestila o cirkusu u koji se pretvorio moj nekada stabilan i miran život.
Dakle u dugoj sam vezi i ne tako davno otkrila sam da me muž vara. On je to prekinuo i polako su se stvari počele vraćati na svoje mjesto. Međutim, iako je od tada prošlo nekoliko godina, iznenada me je ulovio bijes prema cijeloj situaciji. Nekako u isto vrijeme zainteresirao me je novi kolega na poslu. Drznula sam se otvoreno koketirati s njim i uplela se u njegovu mrežu. Brzo sam shvatila da je strastveni seks jedino što nas povezuje, ali zapravo nikada nisam ni gajila iluzije da bih s njim išta više od toga.
I sada sam tu gdje jesam - pod istim krovom sa svojim Gospodinom i našim psom, dok rijetke slobodne trenutke mudro koristim da me kolega seksualno izludi. Pa da. Zašto bih lagala, odrasli smo ljudi i sigurna sam da nisam jedina koja to radi.
Ipak, sigurna sam i kako sam među rijetkima kojoj se dogodila tolika nepažnja da s ljubavnikom ostane u drugom stanju... E da, to je već vrhunac. I najzanimljiviji dio ove priče.
Dok sam gledala u te dvije crtice na testu nisam znala bih li se smijala ili plakala. Koliko li sam samo puta dok sam bila mlađa priželjkivala ostati trudna, ali se nisam usudila jer nije bio pravi trenutak. Ili smo moj Gospodin i ja barem tako mislili. I vidi ironije...
- Što li mi još život sprema? - prokomentirala sam dok su se suze slijevale niz obraze.
Cijeli taj dan bila sam u nekom svom filmu, zapravo prazna. Potpuno prazna. Znala sam što ću učiniti. Odmah sam znala.
"Bok! Imaš minutu? Vidimo se na hodniku?" poslala sam prije odlaska kući dotičnom kolegi poruku.
...
Bio je to naš kraj.
...
Probudila sam se u bolničkoj sobi. Sve je bilo brzo gotovo. Nazvala sam prijateljicu koja me to večer udomila u svom stanu dok sam za Gospodina bila na službenom putu...
Ruka mi se, ne znam vam to opisati, ali sama odvukla do trbuha. Topli dlan ga je mazio. I opet sam zaplakala kao blesava tinejdžerica.
- Dosta. - rekla sam sama sebi. - Nećeš tuliti nad nečim što nije bilo suđeno.
I, doista, nije. Jednostavno ga nisam mogla zadržati...
To nije bilo dijete ljubavi, nije bilo s muškarcem s kojim želim biti roditelj, nije bilo dar, već kazna... Kazna za koju sam u potpunosti sama kriva. Zašto bi onda drugi patili? On ili ovaj drugi? Ili, u konačnici, dijete?
Znam, mnogi će se pitati i reći što mi je jadno dijete skrivilo - i nije, ali bi meni bilo vječni podsjetnik da sam ja kriva... Ovako je već dovoljno teško. Dovoljno bolno.
Osim toga, sigurna sam, u meni će uvijek biti živo...
Dušebrižnicima ću samo reći - Tko je bezgrešan neka baci kamen prvi.