Izbjegavanje, samosabotiranje, ignoriranje samo su neki od znakova nezdravog vezivanja u romantičnim vezama, a ako osjetite težinu u trenucima povezivanja, ali je ne možete kontrolirati možda biste trebali zaroniti u daleku prošlost svoga djetinjstva. Teorija vezivanja uzela je maha na društvenim mrežama te se puno mladih našlo isfrustriranim i nesposobnim za romantična vezivanja. A kako promijeniti nešto što je već gotovo? Razumijevanjem.
Svi tipovi vezivanja su različiti - pod koji vi spadate?
Teorija vezivanja spominje se još od 50-ih, a ime koje se najčešće veže uz nju je John Bowlby, britanski psihijatar i razvojni psiholog koji je proučavanjem dječje urođene potrebe za ljubavlju i povezivanjem s roditeljem, ali i njihovom brigom za dijete, zaključio kakve dugoročne posljedice poremećaji, ali i snaga u tom odnosu mogu imati na romantični život djeteta. Tako danas postoje jedan zdravi i tri nezdrava načina vezivanja ovisno o karakteristikama vašeg djetinjstva.
1. Izbjegavajući stil vezivanja
Ovaj stil vezivanja karakterističan je za osobe čije su emocionalne potrebe u djetinjstvu bile zanemrane. Iako je to dijete možda imalo sve što mu je fizički bilo potrebno, ono nije imalo roditelja koji je znao kako izražavati vlastite emocije, ali i koji nije poticao emocionalno izražavanje vlastitoga djeteta. Dijete tu gubi izrazito bitan dio djetinjstva, emocionalno razvijanje, bliskost i ljubav.
To dijete jako često izraste u osobu koja pod svaku cijenu izbjegava intimnost i izražavanje vlastitog mišljenja i emocija. Iako se ljudi s ovakvim stilom vezivanja često čine izrazito samostalnima, društvenima i samopouzdanima oni imaju veliki problem s puštanjem ljudi u svoj život i davanjem prilike da ih itko istinski upozna. Oni su kroz djetinjstvo naučili da se čak i na one najbliže ne mogu emocionalno osloniti pa u odraslom životu smatraju da im intimnost i ljubav nisu potrebne.
2. Anksiozni/preokupirani stil vezivanja
Ovaj stil vezivanja specifičan je za ljude čiji su roditelji tijekom djetinjstva bili nedosljedni. Nekad su bili tu i ispunjavali sve fizičke i emocionalne potrebe djeteta, a onda su zbog različitih razloga prestali biti tu i prestali biti podrška, ili fizički ili emocionalno ili oboje. Djeca koju karakterizira ovaj stil jako su vezana za svoga roditelja i tijekom djetinjstva su se morali truditi za njihovu pažnju, a ta roditeljska nedosljednost samo je hranila dječje nerazumijevanje njihovih postupaka.
U odraslom životu ljude s ovakvim stilom povezivanja bismo jako često nazvali „clingy“. Oni pate od niskog samopouzdanja te se jako daju u svoje veze i trude zadovoljiti potrebe svog partnera dok su sami jako nesigurni i anksiozni o vlastitoj ulozi u tom odnosu. To ih dovodi do ljubomore i sumnje u partnera jer smatraju da sami nisu dovoljni. Njima je najgora stvar biti sam i zbog toga je takvim pojedincima potrebno konstantno izražavanje ljubavi na načine na koji im dokazuju da uistinu jesu dovoljno dobri.
3. Anksiozno-izbjegavajući stil povezivanja
Često se ovaj stil povezivanja spominje kao i najteži ili „najgori“. Ljudi s ovakvim tipom vezivanja su najčešće odrasli u disfunkcionalnim obiteljima gdje je roditelj koji treba biti izvor ljubavi i utjehe postao izvor straha. To potiče iz roditeljske nepredvidivosti i nedosljednosti gdje dijete ne zna što očekivati i tako raste i živi u strahu. Jako često su ljudi koje karakterizira anksiozno-izbjegavajući stil bili i zlostavljani, bilo to fizički ili psihički ili oboje. Tada dijete u potpunosti gubi povjerenje u roditelja.
Kada odrastu, pojedinci s ovakvim tipom vezivanja žele biti voljeni i imati stabilnu vez dok ujedno osjećaju veliki strah od povezivanja i intimnosti. Ne znaju kontrolirati svoje emocije jer tome nisu naučeni te često imaju nagle promjene raspoloženja. U vezama se boje napuštanja, ali kada postane ozbiljno osjećaju se zarobljeno. Takvi pojedinci imaju problema s održavanjem kako romantičnih odnosa tako i prijateljstava.
4. Siguran stil povezivanja
Ujedno i jedini zdrav stil povezivanja, siguran stil karakterizira pojedince čije je djetinjstvo u najboljem smislu bilo u potpunosti ispunjeno. Oni su imali obitelj koja je za njih bila sigurno mjesto i gdje su predvidivost i neovisna ljubav bila svakodnevna normala. Sve emocionalne i fizičke potrebe ljudi s ovim stilom su bile ispunjene s najvećom brigom.
Takvi pojedinci nerijetko odrastu u tople, ugodne, socijalne osobe koje su u potpunosti usklađene sa svojim emocijama i nemaju problema s povezivanjem. Probleme s kojima se suočavaju u vezama rješavaju konstruktivno i zrelo te koliko cijene sebe toliko cijene i ljude oko sebe.
Nitko nije stopostotno karakteriziran jednim stilom povezivanja, ljudi su komplicirani i linije su tanke, a dobra vijest je da se možete razvijati i mijenjati, da se možete suočiti sa svojim neispunjenim djetinjstvom te razumjeti zašto ste takvi kakvi jeste i da sami, najčešće, niste za to krivi. Tada kreće promjena.